Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/17 (H. R., B. R. i H. R.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3000/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3000/17, rješavajući apelaciju Huseina Redžića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Husein Redžić, Besima Redžić i Haris Redžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 031094 16 Gž od 4. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Redžić, Besima Redžić i Haris Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, podnijeli su 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 031094 16 Gž od 4. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da su tuženi (M. P., I. P., V. Lj. i S. Lj.) apelante smetali u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu asfaltirane saobraćajnice izgrađene na određenim parcelama (sve bliže opisano u izreci prvostepene odluke), te da se naloži tuženim da u korist apelanata uspostave posjedovno stanje kakvo je bilo u času nastalog smetanja.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Nadalje, da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da su I i II tuženi preko dijela saobraćajnice, za koju apelanti tvrde da je izgrađena na određene dvije parcele, uz dvorišni ulaz porodične kuće III i IV tuženih postavili prepreku (bliže opisanu u osporenoj odluci), te uz posjed apelanata i to na mjestu gdje je saobraćajnica povezana sa prilaznim putem prema kućama apelanata. Zatim, da je vođen parnični postupak između I i II apelanata i I i II tuženih koji je pravosnažno okončan, da je presudom u tom predmetu utvrđeno da I i II apelantima ne pripada nikakvo pravo prolaza i prevoza preko nekretnina I i II tuženih (uključujući i jednu od parcela na kojoj apelanti tvrde da je izgrađena predmetna saobraćajnica), pa da se dosljedno takvom utvrđenju I i II apelantu zabranjuje svaki prolaz ili prevoz preko istih nekretnina. Takođe, da je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim su I i II apelant tražili da se utvrdi kako su dugogodišnji i faktički posjednici određenih nekretnina (uključujući drugu parcelu na kojoj apelanti tvrde da je izgrađena predmetna saobraćajnica) i da su stekli pravo služnosti tj. pravo prolaza i prevoza preko tih parcela. Dakle, da je tom presudom odbijen zahtjev apelanata da se utvrdi da su posjednici i da se ustanovi pravo služnosti prolaza i provoza preko tih parcela, odnosno usvojen je zahtjev tuženih i zabranjen prolaz preko određenih nekretnina. Kantonalni sud je istakao da kako je predmetnim parcelama zabranjen prolaz i provoz I i II apelantu da ih onda tuženi nisu niti mogli smetati u posjedu, kada su na predmetne parcele istovarili građevinski materijal koji im onemogućuje nesmetan prolaz, jer je to jedan od načina na koji su koristili svoje nekretnine. Zatim, da pravilno prvostepeni sud utvrđuje i da apelanti nisu dokazali da su III i IV tuženi postavili prepreke na put. Takođe, da navodi žalbe III apelanta nisu osnovani jer nije dokazao da se služio putem jer nije niti upisan kao posjednik nekretnina do kojih se dolazi spornim putem. Zatim, da apelanti smatraju da je asfaltni put javno dobro i da se istim svako ima pravo koristiti, međutim ako je to tačno onda eventualno smetanoj korištenja javnog dobra može zabraniti samo organ uprave a ne sud, pa da bi u tom slučaju sud bio apsolutno nenadležan za konkretni postupak. Kantonalni sud je istakao, da apelanti nisu u toku postupka predložili identifikaciju parcela na kojima je došlo do smetanja, jer su obuhvaćene dvije parcele, s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva u pravosnažno okončanom sporu bila samo jedna parcela koja nije niti upisana kao put, pa da nije utvrđeno da li je predmetni put zaista izgrađen preko te parcele i da je na toj parceli postavljena prepreka. (Prvostepeni sud je istakao, da je odbio prijedlog apelanata da se izvede geodetsko vještačenje na određene okolnosti, jer nije bilo svrsishodno utvrđivati putem vještačenja da li je 1978. godine bio formiran bilo kakav put, nastanak i identifikacija takvog puta, te vlasništvo na određenoj parceli. Takođe je istakao da su apelanti imali mogućnost predložiti vještačenja u smislu identifikacije parcela na kojima je nastalo eventualno smetanje posjeda, ali kako su to propustili da sud takav vid vještačenja nije ni odredio.).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da je odbijen njihov prijedlog za vještačenje kojim bi se izvršila identifikacija parcela na kojima su tužitelji postavili barikade, čime su povrijeđene relevantne odredbe ZPP-a, kao i da I tuženi nije ni sporio da je na predmetnoj saobraćajnici postavio barikade pa da su sudovi trebali usvojiti njihov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu postupali u razumnom roku, te predlažu da im se zbog pogrešnog suđenja i nepostupanja sudova u razumnom roku dosudi iznos od 10.000,00 KM ili neki drugi realan iznos.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U odnosu na navode apelanta da sudovi u konkretnom predmetu nisu postupali u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan u roku od dvije godine i nepunih šest mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman