Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3612/15 (S. A. i F. H.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3612/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3612/15, rješavajući apelaciju Semira Alukića i Fikreta Hirkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Semira Alukića i Fikreta Hirkića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 01181215 Kvlz od 5. maja 2015. godine i broj 11 0 K 01181214 Kž 10 od 27. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 011812 13 K od 17. jula 2014 godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Semir Alukić i Fikret Hirkić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 01181215 Kvlz od 5. maja 2015. godine i broj 11 0 K 01181214 Kž 10 od 27. novembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 011812 13 K od 17. jula 2014 godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud donio je Presudu broj 11 0 K 011812 13 K od 17. jula 2014. godine kojom su apelanti proglašeni krivim da su kao saizvršioci, na način opisan u presudi, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je sud prvoapelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, a drugoapelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo tok postupka, te prijedlog odbrane da se iz spisa izdvoji zabilješka o ispitivanju H. B. jer se radi o dokazu na kojem se ne može zasnivati odluka.

7. Okružni sud u presudi navodi dokaze koje je predložilo Tužilaštvo i odbrana, te činjenične izmjene optužnice, kao i završne riječi Tužilaštva i odbrane. Okružni sud od 17. stranice presude navodi izjave svjedoka, počevši od svjedoka Z. Č. (do stranice 21. presude), te ostalih svjedoka optužbe, kao i svjedoka odbrane, među kojima je opet svjedok Z. Č. (strana 30-31 presude), vještaka i izjave apelanata. Na osnovu dokaza provedenih pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da su apelanti počinili krivično djelo u vrijeme i na mjestu kako je navedeno u izreci presude. Pri tome, Okružni sud navodi da je poklonio vjeru iskazu svjedoka Z. Č. datom u fazi istrage na zapisnik o saslušanju svjedoka, koji je sačinilo Okružno tužilaštvo Banja Luka, kao i ostalim provedenim dokazima. Okružni sud ističe da je ovaj svjedok na glavnom pretresu o odlučnim činjenicama iznosio identično kao i u izjavama datim u istrazi, osim što je promijenio iskaz u dijelu koji se odnosi na to da li su apelanti bili prisutni kao članovi grupe B. H. koji su preduzeli radnje 29. augusta 1992. godine. Nesjećanje svjedoka na glavnom pretresu da li su apelanti bili prisutni, prema ocjeni suda, motivisano je pokušajem svjedoka da pomogne odbrani. Okružni sud je također naveo da je ovaj svjedok „svojim strahom“ pokušao da opravda izmjenu iskaza, te je Okružni sud naveo da je ovaj svjedok nesporno pretrpio iskustvo koje je ostavilo određeni trag na njega uslijed dešavanja u ratu, ali sud nije mogao prihvatiti da ovaj svjedok i danas ima strah i da se plaši. Nadalje, Okružni sud navodi da je ovaj svjedok na sva četiri zapisnika navodio da je ispričao sve što mu je poznato o događaju, da navodi imena učesnika sa sigurnošću ( u vezi sa smrću lica O. B. i smrću lica B. I.). Okružni sud dalje navodi da je ovaj svjedok na zapisnik o saslušanju u martu 2013. godine dosljedno navodio (nakon što su mu pročitane ranije izjave) da je govorio istinu, da je rekao imena i prezimena koja su mu poznata, te da je o svemu izjavio kako je vidio i čuo. Okružni sud je naveo da je ovaj svjedok bio spreman i pred sudom ponoviti sve što je rekao na zapisnik, ali „kada se svjedok pojavio pred sudom ispred sebe je imao optužene [apelante] koji su njegove komšije, koje dugo poznaje“, kao i njihovu rodbinu, pa mu je iz ljudskih i njemu znanih razloga bilo lakše da pokuša da pomogne optuženima/apelantima. Okružni sud, također, navodi izjavu ovog svjedoka iz zapisnika, te da je svjedok na glavnom pretresu naveo i da je tužilac prema njemu postupao korektno, ali da pitanja i jeste i nije shvaćao zbog straha koji je osjećao. Okružni sud je međutim cijenio da su pitanja svjedoku bila razumljiva i da je davao jasne odgovore, s puno detalja, iz njegovog sjećanja, navodeći imena prisutnih događaju. Osim toga, Okružni sud navodi da je zapisnike o saslušanju svjedok potpisao, uz napomenu da je slušao diktiranje zapisnika i da isti ne treba čitati, te su, prema ocjeni suda, zapisnici sačinjeni u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), zbog čega je i odbio prigovor odbrane (vezano za zakonitost) kao neosnovan.

8. Nadalje, Okružni sud navodi ostale dokaze, kako izjave svjedoka tako i samog drugooptuženog, kao i objektivne dokaze koji potkrepljuju izjavu svjedoka Z. Č., a iz kojih je sud izveo zaključak o događajima koji su se desili i u kojim su učestvovali apelanti. Okružni sud na stranama od 47-54 navodi zašto je određenim iskazima svjedoka poklonio vjeru, a zašto određenim nije, kako je cijenio nalaz vještaka, kao i iskaze apelanata, te određene objektivne dokaze. Okružni sud u ovom dijelu navodi i da je poklonio vjeru svjedocima, licima koja su iznosila šta im je kao službenim licima rekao H. B. Okružni sud je cijenio neosnovanim prigovore odbrane da se ne mogu saslušavati službena lica na okolnosti kako je optužba predložila. Okružni sud je cijenio da su ovi svjedoci (M. J. i M. J.) kao ovlaštena službena lica mogli biti saslušani jer nisu ispitivani na okolnosti šta im je H. B. izjavio, već na okolnost njihovog postupanja kao ovlaštenih službenih lica prilikom uzimanja izjave od H. B. zabilježene na službenoj zabilješci CJB Banja Luka od 25. marta 1993. godine. Prema ocjeni Okružnog suda u skladu s odredbama ZKP-a, nije bilo smetnje da se navedena službena lica saslušaju u svojstvu svjedoka, a što je i učinjeno, nakon čega je službena zabilješka u kojoj je sadržana izjava H. B. uvrštena u dokaznu građu. Okružni sud navodi da kada se iskazi svjedoka (koje je analizirao) i njihova ocjena dovedu u vezu sasvim je jasno da je Z. Č. na glavnom pretresu iznio istinito i tačno šta se desilo, kao i njegove tvrdnje date u izjavi ko je učestvovao u predmetnim događajima, tako da je sud na osnovu izjave svjedoka Z. Č. i drugih provedenih dokaza mogao zaključiti da su apelanti preduzeli radnje opisane optužnicom.

9. U vezi s izjavom H. B. (koji je u međuvremenu umro), koja je uvrštena u dokaznu građu i u kojoj je sadržano njegovo kazivanje o predmetnom događaju, Okružni sud navodi da ona nije, sama po sebi, isključivo ili u pretežnom dijelu utjecala na nesumnjiv zaključak suda u ovom predmetu, već je samo potvrdila da je svjedok Z. Č. u svojim izjavama datim na glavnom pretresu i u istrazi govorio istinu, zbog čega je sud prigovor odbrane da se ova izjava ne može uvrstiti u dokaznu građu odbio kao neosnovan.

10. Okružni sud navodi da je iz detaljno analiziranih dokaza optužbe kako subjektivne tako i objektivne prirode zaključio da je prvoapelant, zajedno s drugim navedenim licima, nakon prethodnog dogovora da postave zasjedu i pucaju u prvog ko naiđe navedenog dana, nakon što se pojavilo precizirano vozilo kojim je upravljao O. B., znajući da je civilno vozilo bez prethodnog zaustavljanja i upozorenja, svjestan svog zajedničkog djelovanja, prihvaćajući međusobno radnje pojedinačno svakog od njih kao svoje, istovremenim pucanjem iz vatrenog oružja svjesno i voljno lišio O. B. života, a kasnije zapalio vozilo s tijelom O. B. u njemu. Istog dana apelanti su, zajedno s ostalim navedenim licima, prethodno se dogovorivši da „odu riješiti Božu“, opkolili kuće B. I. i S. D., svjesni zajedničkog djelovanja i prihvaćajući međusobno radnje svakog pojedinačno kao svoje, počeli pucati po kućama, te svjesno i voljno lišili B. I. života i pokušali lišiti života S. D. i njenu kćerku, koje su se spasile bježanjem, te zapalili njihove kuće. Okružni sud je naveo da se predmetni događaj desio u vrijeme oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske RS s jedne i Armije RBiH i HVO s druge strane, te da su radnje koje su apelanti preduzeli usko povezane s neprijateljstvima u toku oružanog sukoba, kao i da su ovim radnjama apelanti kršili pravila međunarodnog prava. Okružni sud je (jer je odbrana oštećenim osporavala status civila) utvrdio da su oštećeni imali status civila. Naime, Okružni sud navodi da su S. D. i njena kćerka (S. C.) ženske osobe, same u kući (što je apelantima kao njihovim komšijama poznato), zatečene na spavanju kada su na njihovu kući pucali, te iako su, kako je izjavila S. C. imale pušku u kući (koju S. C. nije znala da otkoči, ali je rekla da će pucati kako bi ih „ustrašila“), kao i bombu koju je razmišljala ponijeti, prema mišljenju Okružnog suda, navedeno ne ukazuje da se ne radi o civilima. Okružni sud, također, navodi da dokaz odbrane (Spomenar poginulih boraca RS) na kojem se nalazi slika B. I. ne dokazuje da je mobilisan u vojsku, niti da je bio borac s obzirom na njegove godine (68) i narušeno zdravlje. Okružni sud navodi da čak i da se uzme u obzir da je bio borac RS, moraju se cijeniti okolnosti koje su pratile predmetni događaj, a to je da je B. I. zatečen u svojoj kući na spavanju i da je u njoj ubijen, dok nije prihvaćena teza odbrane da je on pucao jer na to ne ukazuju izvedeni dokazi. Također, u vezi s licem O. B., za koje je odbrana pružila dokaz da je bio pripadnik Vojske RS, Okružni sud opet ukazuje na okolnosti predmetnog slučaja, odnosno da je on bio u svom vozilu, da se vraćao kući s mjesta na kojem je bio raspoređen, nenaoružan, dakle nije bio aktivno i direktno uključen u neprijateljstva u kontekstu u kojem je djelo počinjeno. Na osnovu svega navedenog, Okružni sud je zaključio da su apelanti počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

11. Vrhovni sud donio je Presudu broj 11 0 K 011812 14 Kž 10 od 27. novembra 2014. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su neosnovani navodi žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima i da je došlo do bitne povrede krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP-a. Vrhovni sud nalazi da izreka presude sadrži jasan činjenični opis realne djelatnosti apelanata u vrijeme oružanog sukoba, opis načina kršenja međunarodnog humanitarnog prava apelanata (pripadnici Teritorijalne odbrane), kao i status oštećenih, te ovakav činjenični opis jasno i potpuno određuje voljnu komponentu umišljajnog postupanja apelanata prema djelu u cjelini i prema posljedici. U takvom činjeničnom opisu, kako navodi Vrhovni sud, sadržani su svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje su apelanti proglašeni krivim. Ovako koncipirana presuda, prema mišljenju Vrhovnog suda, u svemu je usklađena s razlozima datim u obrazloženju za sve odlučne činjenice i nema nikakvih nejasnoća koje se tiču načina izvršenja djela i radnji koje su apelanti, u okviru svojih umišljaja, u kritičnom događaju preduzeli.

13. Vrhovni sud, također, nalazi da je neosnovan navod da je presuda zasnovana na iskazu svjedoka Z. Č., odnosno nezakonitom dokazu. U tom pravcu, Vrhovni sud navodi da su iskazi ovog svjedoka dati Tužilaštvu (2006, 2008. i u martu i aprilu 2013. godine), u smislu odredbe člana 288. stav 1. ZKP-a, dozvoljeni kao dokaz i korišteni prilikom direktnog ispitivanja svjedoka, te priloženi u dokazni materijal. Svjedoku je prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja data mogućnost da pojasni razlike iz prethodnih iskaza u kojima je, pored opisa okolnosti i načina izvršenja predmetnog krivičnog djela, navedeno da su apelanti počinili krivično djelo. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, zakonit je dokaz iskaz H. B. (koji je u međuvremenu umro) koji je dao 1993. godine ovlaštenim službenim licima CJB Banja Luka i taj dokaz je korišten u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP-a.

14. Vrhovni sud, također, ističe da su neosnovani navodi iz žalbe da je apelantima u postupku povrijeđeno pravo na odbranu i time počinjena bitna povreda člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKP-a cijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama sud dao razloge u obrazloženju presude, uključujući i razloge o ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka Z. Č. s glavnog pretresa i iz istrage, a sve u skladu s odredbom člana 304. stav 7. ZKP-a. Vrhovni sud navodi da su prihvaćeni svi dokazni prijedlozi optužbe i odbrane, tako da se ne stječe utisak pristrasnosti suda, odnosno favoriziranja tužilačke strane, niti je povrijeđena odredba člana 295. stav 1. ZKP-a s obzirom na to da su iskazi svjedoka Z. Č., koje je dao u istrazi, korišteni na glavnom pretresu prilikom njegovog direktnog i unakrsnog ispitivanja u uvjetima neposrednosti.

15. Vrhovni sud nalazi da se argumentima iznijetim u žalbi ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da su apelanti počinili krivično djelo na način kako je navedeno u izreci pobijane presude. Vrhovni sud navodi da je zaključak prvostepenog suda o krivici apelanata rezultat pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295. stav 2. ZKP-a, a date razloge prvostepenog suda u potpunosti je prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud detaljno naveo sadržaj iskaza svjedoka optužbe i odbrane, pri čemu je posebna pažnja posvećena iskazu svjedoka Z. Č. (očevica i neposrednog učesnika predmetnog događaja), odnosno vjerodostojnosti ocjene ovog iskaza (iz istrage), na čemu je insistirala odbrana. U vezi s tim, Vrhovni sud ističe da se pravilnost i valjanost datog obrazloženja i razloga zašto je prihvaćen iskaz ovog svjedoka iz istrage ne može dovesti u pitanje argumentima iz žalbe, pa ni onima kojim se osporava kredibilitet svjedoka i ukazuje na pogrešku tužioca u njegovom određivanju procesnog položaja kao svjedoka u ovom predmetu. Vrhovni sud ukazuje da su iskazi svjedoka Z. Č. iz istrage dati Tužilaštvu u jednom dužem vremenskom kontinuitetu (od 2006. do 2013. godine) i da ih karakterizira puno detalja o neposrednim saznanjima u pogledu načina izvođenja djela i identiteta izvršilaca. Sva četiri iskaza iz istrage s aspekta sadržaja potpuno su saglasna i u njima nema nikakvih izmjena niti nesigurnosti, što svakom od iskaza pojedinačno i u njihovoj sveukupnosti daje poseban kvalitet i potvrdu vjerodostojnosti. U dijelu opisa načina izvršenja djela u odnosu na radnje iz tačke 1. izreke pobijane presude (ubistvo oštećenog O. B.) i tačke 2. (ubistvo oštećenog B. I., te pokušaja ubistva oštećenih S. D. i njene kćerke), ova četiri iskaza svjedoka Z. Č. iz istrage nalaze objektivnu potvrdu u brojnim materijalnim dokazima (zapisnici o uviđaju i fotodokumentacija - zapaljeno vozilo i porodične kuće s tijelima oštećenih O. B. i B. I., te kuće oštećene S. D.), te iskazima drugih imenovanih svjedoka koji su svjedočili o posrednim saznanjima o objektivnim okolnostima izvršenja predmetnog djela. Svjedočeći o okolnostima i načinu izvršenja djela, svjedok Z. Č. je jasan i određen u navođenju imena apelanata u zajedničkom djelovanju s drugim imenovanim licima u vezi s ubistvom O. B., te imenovanim licima u vezi s ubistvom B. I., te pokušaja ubistva S. D. i njene kćerke, te paljenja vozila i porodičnih kuća oštećenih. Vrhovni sud navodi da u dijelu jasnog određivanja identiteta počinioca iskazi svjedoka Z. Č. imaju potvrdu u izjavi H. B. koju je dao ovlaštenim službenim licima 1993. godine, za šta je prvostepeni sud dao relevantno obrazloženje. Vrhovni sud je također naveo da se ni pravilnost zaključka o statusu oštećenih – civila argumentima iz žalbe ne može dovesti u pitanje. U vezi s tim Vrhovni sud navodi da je putničko motorno vozilo (u kojem se kritične prilike nalazio oštećeni O. B.) bilo civilno vozilo, bez bilo kakvih oznaka koje bi ukazivale da se radi o vojnom vozilu ili vozilu koje je angažirano za vojne potrebe, oštećeni je bio u civilnoj odjeći u gornjem, vidnom dijelu, oštećeni B. I. je ubijen u svojoj porodičnoj kući, noću, na spavanju, a na isti način je pokušano ubistvo S. D. i njene kćerke. Prema stavu Vrhovnog suda, sve su ovo činjenice i okolnosti koje jasno opredjeljuju psihički odnos apelanata prema djelu u cjelini i time potvrđuju postojanje njihove svijesti da su oštećeni civilna lica. Cijeneći sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude i pravilnost zaključka da su apelanti počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud je naveo da, kako se prigovori o pogrešnoj primjeni Krivičnog zakona zasnivaju na činjeničnim nedostacima pobijane presude, koje, prema ocjeni Vrhovnog suda, pobijana presuda ne sadrži, to ni ovom žalbenom osnovu nema mjesta.

16. Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 011812 15 Kvlz od 5. maja 2015. godine kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.

17. U obrazloženju presude u pogledu dijela zahtjeva kojim se dovodi u pitanje pravilnost činjenične osnove presude, te se na osnovu činjeničnih nedostataka gradi teza o pogrešnoj primjeni Krivičnog zakona, pozivajući se na član 350. ZKP-a, Vrhovni sud je u ovom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. U odnosu na prigovor da je došlo do povrede krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a jer se presuda ne zasniva na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, Vrhovni sud je ocijenio da se na ovim prigovorima ne može zasnivati tvrdnja o povredi člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a. Naime, Vrhovni sud navodi da je pravo na odbranu sadržano u načelu jednakosti oružja, koji manifestira jednak proceduralni položaj stranaka tokom suđenja, obuhvaća čitav spektar procesnih prava koja optuženom osiguravaju jednake procesne mogućnosti tokom postupka u pripremi i predstavljanju slučaja koji je predmet optužbe. To pravo na odbranu prvenstveno obuhvaća (ali se ne ograničava) na sljedeća prava: pravo na dovoljno vremena i odgovarajuće mogućnosti za pripremanje odbrane, pravo da poziva i ispituje svjedoke, pravo na angažiranje vještaka, pravo prisustvovanja suđenju, pravo pristupa dokumentaciji i drugim dokazima koji mu mogu pomoći u pripremi odbrane, pravo na branioca, te pravo na prisustvovanje raspravi u žalbenom postupku na kojoj je prisutan tužilac. Povreda ovih prava, ali i drugih prava optuženog koja su u funkciji osiguranja jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja predstavlja poseban oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a, koja za posljedicu ima ukidanje presude donesene uz ove povrede postupka. Zbog posebnog značaja ovih prava, koja su u osnovi prava na pravično suđenje garantiranog članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, povreda prava na odbranu je jedini oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka, propisan navedenom zakonskom odredbom, koji predstavlja osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao vanrednog pravnog lijeka. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju odbrana postavila tezu da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanata jer se presuda isključivo ili u pretežnom dijelu zasniva na iskazima svjedoka Z. Č. iz istrage. Suprotno stavu odbrane, Vrhovni sud je naveo da nema osnova za tvrdnju, iznesenu u zahtjevu, o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja se manifestira u obliku povrede prava na odbranu, uslijed prihvaćanja i zasnivanja presude na iskazima svjedoka Z. Č. iz istrage. Vrhovni sud ističe da je ovaj svjedok saslušan i na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, pa je odbrana imala mogućnost da ga ispita unakrsno (što je i učinila), a tužilac je prilikom saslušanja ovog svjedoka koristio zapisnike o njegovom saslušanju iz istrage, nakon čega ih je priložio kao dokazni materijal u skladu sa članom 288. stav 1. ZKP-a. S druge strane, Vrhovni sud zaključuje da se pobijane presude ne zasnivaju isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima svjedoka iz istrage, već jednim dijelom i na njegovom iskazu datom na glavnom pretresu, kao i na mnogobrojnim drugim dokazima, također izvedenim na glavnom pretresu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelacioni navodi o povredi ovog prava mogu se svesti na sljedeće navode apelanata: presude se zasnivaju na nezakonitim dokazima, odnosno na dokazima na kojima se presuda ne može zasnivati, prvenstveno iskazu svjedoka Z. Č. U tom dijelu apelanti najprije ukazuju na zloupotrebe procesnog prava od strane Tužilaštva koje je ovom svjedoku dalo imunitet, pa konstatirao da je ovaj svjedok pomilovan za krivično djelo. Nadalje, apelanti sugeriraju da je ovaj svjedok zapravo supočinilac krivičnih djela koja se apelantima stavljaju na teret, a ostali počinioci oni koje navodi, samo ako Z. Č. govori istinu. Apelanti zaključuju da jedini razlog zbog kojeg Z. Č. nije optužen je zloupotreba ovlaštenja od tužioca jer je Z. Č. trebao kao svjedoka. Nadalje, apelanti osporavaju izjavu koju je dao H. B. 1993. godine (iako sud kaže da mu je poslužila da utvrdi da je svjedok Z. Š. govorio istinu), koja se koristila kao dokaz, ukazujući da u vrijeme kada je sačinjena nije mogla biti korištena kao dokaz, kao i na njene formalne nedostatke, na koje je, kako apelanti ukazuju, ukazao i svjedok Tužilaštva kojem je ova izjava data. Nadalje, apelanti ukazuju na nerazumljivost i protivrječnost odluke, kao i da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, te u tom dijelu opet ukazuju na izjavu svjedoka Z. Č. koji navodi da je bio s grupom, dok se u dispozitivu presude to ne navodi. Apelanti u odnosu na povredu prava na odbranu i kontradiktoran postupak ukazuju da je svjedok Z. Č. na glavnom pretresu promijenio iskaz, ali se sud oslanja na izjave iz istrage. Pri tome apelanti kao ključno navode „bitno je da iskaz koji je sud koristio kao dokaz i na njemu je zasnovao odluku o krivnji branitelji nisu mogli provjeriti ispitivanjem tog svjedoka u istrazi“. I u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje apelanti opet ukazuju na iskaz svjedoka Z. Č. s glavnog pretresa, a koji je promijenjen u odnosu na to da li su apelanti bili prisutni kao članovi grupe prilikom izvršenja radnji obuhvaćenih presudom. Način na koji je sud to obrazložio, prema mišljenju apelanata, suprotan je načelu in dubio pro reo, a ne može izdržati ni logičku provjeru. Pri tome, apelanti upućuju da je svjedok 1993. godine nakon događaja zarobljen i podvrgnut nečovječnom postupanju i nosi traume koje su obilježile njegov cijeli život, te se postavlja pitanje kredibilnosti takvog svjedoka i uvjetima ispitivanja. Osim toga, apelanti ukazuju da su za sud neuvjerljivi svi iskazi svjedoka koji idu u korist odbrani, a istiniti iskazi koje terete apelante. Apelanti problematiziraju iskaz svjedokinje S. C. koji je dala na glavnom pretresu i njen iskaz iz istrage, kao i da je Š. M. dala iskaz, na koji se sud „nije oslonio“. Apelanti analiziraju i iskaze ostalih svjedoka. Apelanti ukazuju da niko, osim svjedoka Z. Č., nije spomenuo apelante kao učesnike grupe koja je počinila navedene radnje, a grupe na Kozari su se mijenjale. Konačno, apelanti ukazuju na pogrešnu primjenu Krivičnog zakona, odnosno osporavaju zaključak suda da su oštećeni civili.

. b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su argumenti iznijeti u apelaciji bili predmet ispitivanja u žalbenom postupku i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, o čemu je sud dao razloge u osporenim presudama i na njima se ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da su ispoštovana sva prava apelanata, ali da je sud nakon analize dokaza donio presudu da su počinili krivično djelo kako je navedeno.

21. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana i da su sudovi dali obrazloženje koje je potpuno prihvatljivo i zasnovano na činjenicama.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, glasi: Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.

(1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. tačka 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

30. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašen krivima za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

31. Ustavni sud najprije primjećuje da u odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelanti ističu povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korištenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, načina ocjene dokaza, pogrešne primjene materijalnog prava (osporavaju status civila oštećenim), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, neobrazložene i protivrječne presude, da nije poštovano načelo in dubio pro reo, te da je navedeno rezultiralo osuđujućom presudom.

32. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

34. Zatim, Ustavni sud u pogledu navoda apelanata koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

35. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su identične prigovore apelanti isticali tokom postupka pred redovnim sudom, te su se Okružni sud i Vrhovni sud o tome dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim na način opisan u presudi. U vezi s utvrđivanjem da li su apelanti bili prisutni u navedenom događaju, odnosno da li su počinioci predmetnog krivičnog djela, sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, a posebno iskaz svjedoka Z. Č., inače učesnika i očevica događaja, koji je u postupku učestvovao i kao svjedok optužbe i kao svjedok odbrane, kao i druge svjedoke koji su imali neposredna saznanja o događaju. Ustavni sud zapaža da je sve navedene iskaze redovni detaljno ocijenio s aspekta sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je posebnu pažnju posvetio iskazu svjedoka Z. Č., odnosno promjeni njegovog iskaza na glavnom pretresu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud imao u vidu pretrpljeni strah iz ličnog iskustva svjedoka, ali je također imao u vidu vremenski kontinuitet davanja ranijih iskaza (u istrazi), ponašanje tužioca prema svjedoku, identičnost ranijih iskaza i ponavljanje, te sve to (prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza i obrazloženja zašto poklanja vjeru iskazu iz istrage) suprotstavio njegovom svjedočenju na glavnom pretresu, na kojem pouzdano nije mogao da se izjasni o prisutnosti apelanata događaju (nije mogao da tvrdi da nisu bili, odnosno ni potvrditi ni negirati). Ustavni sud nalazi da obrazloženje suda koje je dao prilikom ocjene iskaza ovog svjedoka, a koje je doveo u vezu s iskazima ostalih svjedoka optužbe i odbrane, kao i materijalnim dokazima, a koji su kod suda formirali nesporan zaključak o učestvovanju apelanata u krivičnom djelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud, također, ponavlja da upotreba iskaza dobivenih tokom istrage u svrhu dokazivanja, sama po sebi, nije suprotna st. 1 i 3. člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na odbranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom, na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka, a što je odbrana apelanata nesporno imala mogućnost i koristila je. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odbrana pokušala dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka, ali nije uspjela, za šta je sud također dao obrazloženje. Ustavni sud, također, primjećuje da pitanje zakonitosti iskaza ovog svjedoka odbrana pokušava osporiti i njegovim procesnim položajem u postupku (kao svjedoka umjesto kao počinioca), ali Ustavni sud primjećuje da je to tužilačka odluka, u skladu s odredbama ZKP-a, te o njoj nije odlučivao sud, niti je bila predmet navedenog postupka, a svakako ne utječe na „(ne)zakonitost“ datog iskaza u okolnostima konkretnog slučaja. U odnosu na korištenje službene zabilješke koju je 1993. godine dao H. B., a koja je uvrštena u spis kako bi „samo potvrdila“ iskaz Z. Č. Ustavni sud primjećuje da u ovom dijelu apelanti također osporavaju uvođenje ovog dokaza u spis na način na koji je to uradio redovni sud, odnosno osporavaju zakonitost korištenja ovog dokaza. Međutim, Ustavni sud primjećuje da i pored ovog dokaza postoji još niz drugih dokaza koje je sud naveo koji potkrepljuju iskaz Z. Č., te kako je redovni sud naveo, ova izjava „sama po sebi nije isključivo ili u pretežnom dijelu utjecala na nesumnjiv zaključak u ovom predmetu“. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud detaljno razmotrio i pitanje da li su oštećeni u konkretnom slučaju imali status civila, te je u tom dijelu također dao jasno i detaljno obrazloženje u okolnostima predmetnog događaja, a apelanti svojim argumentima, koji su ispitani pred sudom, nisu uspjeli uvjeriti redovne sudove u suprotno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, nisu korišteni nezakoniti dokazi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama apelanata o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi navodi apelanata neosnovani. Ustavni sud smatra da navodima apelanata o pogrešnoj ocjeni dokaza i korištenja nezakonitih dokaza i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer su u osporenim presudama redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, ocjene, te nije dovedena u sumnju njihova zakonitost, kao i primjena materijalnog prava, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da su apelantima povrijeđene garancije prava na pravično suđenje i načela in dubio pro reo.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3612/15 (S. A. i F. H.) | Sudska praksa | Aktio