Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4551/15 („Sberbank“ a.d. iz Banja Luke)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4551/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4551/15, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sberbank“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 o P 000698 13 Rev od 28. jula 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 000698 11 Gž od 30. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sberbank“ a.d. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 8. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 000698 13 Rev od 28. jula 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 000698 11 Gž od 30. maja 2013. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Esme Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 12. januara 2018. godine, a Kantonalni sud 18. januara 2018. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 20 0 P 000698 08 P od 15. jula 2011. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezana je tužena da joj isplati iznos od 8.030,00 evra, što u protivvrijednosti iznosi 15.705,30 KM sa zateznom kamatom počevši od 26. decembra 2008. godine pa do isplate, kao i da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužena kao imalac ino-čeka preciziranog u presudi na iznos od 8.030,00 evra taj ček 16. oktobra 2008. godine podnijela na naplatu apelantkinji, da je navedeni ček izdala banka ING DIBA AG Bankleitzahl iz Frankfurta kao emitent čeka (u daljnjem tekstu: banka emitent), da je apelantkinjina korespodentna banka LHB Internationale Handelsbank AG Frankfurt (u daljnjem tekstu: korespodentna banka) kao apelantkinjina ino-banka odobrila isplatu sa valutom 4. novembra 2008. godine, da je tužena podnijela navedeni ček apelantkinji na naplatu i pri tom potpisala izjavu od 16. oktobra 2008. godine kojom se obavezala da će ukoliko se apelantkinja ne naplati po ovom čeku od banke emitenta izvršiti povrat isplaćenih sredstava apelantkinji bez prigovora, i to uz plaćanje svih troškova koji nastanu, da je tuženoj apelantkinja isplatila navedeni iznos na račun koji je tužena otvorila kod apelantkinje, da je ino-banka – korespodentna banka vratila ček apelantkinji uz obavještenje da je tužena zatvorila svoj račun koji je imala u toj banci zbog čega taj ček nije naplaćen i zbog čega će korespodentna banka teretiti apelantkinjin račun za iznos od 8.030,00 evra, plus troškove valute, da tužena nije shodno izjavi koju je potpisala vratila novac apelantkinji, da je zbog navedenog apelantkinja podnijela tužbu protiv tužene tražeći da sud obaveže tuženu na povrat novca jer se neosnovano obogatila sticanjem bez osnova po članu 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čime je apelantkinji nanesena šteta shodno odredbama čl. 154 i 185 stav 4 istog zakona.
6. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 210 ZOO-a uređen institut sticanja bez osnova, te propisano da ako neki dio imovine nekog lica pređe na imovinu drugog lica a taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće dužan je da naknadi vrijednost postignute koristi. Navedeno je i da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Obrazloženo je i da je obim vraćanja propisan članom 214 ZOO-a kojim je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, a ako je sticalac nesavjestan povrat se vrši od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Opštinski sud je obrazložio da je shodno navedenom taj sud mišljenja da se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti citirana odredba člana 210 ZOO-a, a ne odredbe Zakona o čeku jer apelantkinja nije izdavalac čeka kod kojeg tužena ima otvoren račun i ne postoji čekovni odnos između stranaka u smislu Zakona o čeku, nego je, prema mišljenju tog suda, apelantkinja samo pružala međunarodnu transakcijsku uslugu kojom je isplatila iznos po čeku i naplatila bankarsku proviziju za tu uslugu. Navedeno je da taj sud smatra da se tužena neosnovano obogatila za iznos na koji je glasio ček u smislu navedenog člana, s obzirom na to da se apelantkinja nije naplatila od banke trasata za isplaćeni iznos tuženoj, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, tužena u obavezi da utuženo potraživanje naknadi apelantkinji. Opštinski sud je obrazložio da je opozivanjem čeka (zbog zatvaranja računa tužene) došlo do otpadanja kauze zbog koje je ček prihvaćen na isplatu (jer je provjerom utvrđeno da ima pokriće), te nastali troškovi od 30,00 evra. Opštinski sud je, nadalje, obrazložio da je tužena izjavom od 16. oktobra 2008. godine prihvatila da će navedeni iznos vratiti bez prigovora zajedno sa nastalim troškovima, ukoliko se banka ne naplati po navedenom čeku, po čemu se, prema mišljenju tog suda, tužena obavezala da izvrši povrat sredstava ukoliko pravni osnov isplate otpadne. Zbog navedenog, Opštinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene da je predmetna izjava bez pravnog dejstva, te i njen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer je nesporno da je sporni iznos tužena preuzela po čeku koji joj je poslao poznanik iz Njemačke i što, u suštini, prema mišljenju tog suda, predstavlja jednu vrstu transakcije slanja i isplate novca kao vrstu bankarske usluge koju je pružila apelantkinja. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 20 0 P 000698 11 Gž od 30. maja 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu (usvajajući dio) preinačio tako da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Presudom je naloženo apelantkinji da tuženoj na ime parničnih troškova isplati iznos preciziran u presudi, te je odbijen zahtjev tužene za isplatu troškova za sastavljanje žalbe. U obrazloženju je navedeno da taj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, navedeno je da u konkretnom slučaju nije sporno da je banka emitent, koja je u Njemačkoj, odobrila isplatu jer je ček bio formalno ispravan i na dan isplate imao pokriće-sredstva klijenta na računu. Navedeno je i da nije sporno da je apelantkinja prije isplate iznosa naznačenog na čeku izvršila provjeru kod banke emitenta i da je trasant-izdavalac čeka (banka emitent) odobrio isplatu na dan naznačen na čeku, a to što je banka naredni dan nakon isplate obavijestila apelantkinju da povlači ček koji je izdala, jer je račun po kojem je ček izdat ugašen, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne čini osnovanim apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je sama apelantkinja navela da kada u takvim slučajevima isplati ček isplaćeni iznos potražuje od banke emitenta čeka, što znači da joj isplaćeni iznos nadoknađuje emitent. Prema obrazloženju tog suda, to što je račun po kojem je izdat ček ugašen kod emitenta ne oslobađa emitenta da isplatiocu čeka nadoknadi isplaćeni iznos, a emitent, kako je obrazloženo, onda može ostvariti regres isplaćenog iznosa prema vlasniku računa koji je ugašen. Kantonalni sud je istakao da je, kako proizlazi iz navedenog, isplatom čeka prestao bilo kakav ugovorni odnos između apelantkinje i tužene te da pri tom nije od značaja činjenica da je tužena potpisala izjavu da će vratiti sredstva ako ček ne bude imao pokriće, jer takva izjava ne obavezuje remitenta s obzirom na odredbe Zakona o čeku, koji se prema mišljenju tog suda, ima primijeniti u konkretnom slučaju, a ne odredbe ZOO-a.
8. S tim u vezi je navedeno da je ček vrijednosni papir kojim njegov izdavalac (trasant) daje nalog nekom drugom licu (trasatu) da iz njegova pokrića isplati određeni iznos novca korisniku čeka (remitentu). Navedeno je da je članom 9 Zakona o čeku propisano da trasant odgovara za isplatu, a svaka odredba kojom bi se on oslobodio odgovornosti za isplatu smatra se da nije napisana, te da je članom 17 stav 1 istog zakona propisano da nemaju nikakvog uticaja na efekat čeka trasantova smrt ni njegova čekovna nesposobnost za obavezivanje kada nastupe nakon izdavanja čeka. Osim toga, navedeno je da je odredbom člana 22 stav 1 Zakona o čeku propisano da imalac čeka može ostvariti regres protiv indosata, trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme. Navedeno je da je taj sud, imajući u vidu sve navedeno, uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 20 0 P 000698 13 Rev od 28. jula 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, presuda drugostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu. Navedeno je i da osim razloga koje je za svoju odluku dao drugostepeni sud, Vrhovni sud navodi i da se u konkretnom slučaju zapravo radi o ugovoru o upućivanju (asignaciji) regulisanog odredbama člana 1020 ZOO-a. Kako je obrazloženo, upućivanjem (asignacijom) jedno lice-uputilac (asignant) ovlašćuje drugo lice-upućenika (asignata) da za njegov račun izvrši nešto određenom trećem licu-primaocu upute (asignator), a ovoga ovlašćuje da to izvršenje primi u svoje ime. Navedeno je da je u ovom slučaju spor između apelantkinje (asignata) i tužene-primaoca upute (asignatara) pa je apelantkinja na osnovu odredbe člana 1022 ZOO-a, prema mišljenju tog suda, u odnosu na tuženu mogla istaći samo prigovore koji se tiču punovažnosti prihvatanja, prigovore koji se zasnivaju na sadržaju prihvatanja ili na sadržaju same upute, te prigovore koje ima lično prema tuženoj. Ovo zbog toga, kako je obrazloženo, jer je njihov odnos nezavisan od odnosa između asignanta (uputioca-inostrane banke) i asignata (upućenika-apelantkinje). Prema obrazloženju Vrhovnog suda, to dalje znači da je apelantkinja kada je izvršila obavezu upisanu na predmetnom čeku njegovom zakonitom imaocu-tuženoj, na šta je bila ovlašćena na osnovu odredbe člana 1034 ZOO-a, jer to ulazi u okvir apelantkinjine djelatnosti, više nije od tužene mogla zatražiti sporni iznos, već ga je mogla zatražiti samo od banke izdavaoca čeka (banke emitenta) ili banke koja je prihvatila i odobrila njegovu isplatu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja navodi da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja ponavlja sadržaje osporenih presuda i činjenično stanje, te ističe da se u slučajevima kakav je ovaj može za isplaćeni iznos čeka naplatiti tek naknadno i da upravo za slučaj da se ne može naknadno naplatiti apelantkinja se sporazumjela sa tuženom kao licem na koje ček glasi, da će tužena u tom slučaju vratiti isplaćeni novac sa svim eventualnim troškovima. Apelantkinja navodi i da su redovni sudovi čije presude osporava proizvoljno primijenili procesno pravo, jer obrazloženja tih presuda ne sadrže jasne i argumentovane razloge za donošenje odluka navedenih u izrekama tih presuda zbog čega smatra da su prekršili i princip ravnopravnosti stranaka. Smatra i da su, ne ocjenjujući uopšte apelantkinjine navode i sve dokaze valjano, iz sprovedenih dokaza izveli pogrešne zaključke, te da je posebno nejasan i objektivno neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da u slučaju kada je račun po kome je ček izdat ugašen ne čini osnovanim apelantkinjin tužbeni zahtjev. Apelantkinja smatra da taj sud ne bi došao do ovakvog zaključka da je pravilno ocijenio njene navode i da je prihvatio pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o čeku s obzirom na to da apelantkinja uopšte nije u čekovno pravnom odnosu sa emitentom-trasantom čeka i tuženom po osnovu čeka, već samo sa tuženom u obligacionom odnosu po osnovu bezrazložnog bogaćenja, te i po osnovu izjave tužene kojom je pristala da vrati novac apelantkinji u slučaju da se apelantkinja ne naplati.
11. Navodi i da se iz prvostepene presude jasno vidi da apelantkinja nije ni izdavalac čeka-trasant, niti trasat koji isplaćuje ček, niti bilo koji drugi subjekat – učesnik odnosa po tom čeku, već je isključivo posrednik koji samo pruža uslugu obavljanja međunarodne transakcije, te da, kako je navedeni ček opozvan, otpao je i razlog zbog kojeg je apelantkinja ušla u predmetnu transakciju jer se nije uspjela naplatiti po tom čeku, odnosno nije došlo do transfera novčanog iznosa čeka apelantkinji, koji je ona već ranije isplatila. Zbog navedenog, apelantkinja smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o čeku, već odredbe ZOO-a koje se odnose na bogaćenje bez osnova i da je iz tog razloga neosnovan i zaključak da nema učinka izjava tužene, da će u slučaju nemogućnosti da se apelantkinja naplati tužena vratiti isplaćeni novac. Smatra da se iz tog razloga ne mogu primijeniti ni odredbe ZOO-a o asignaciji kako je to učinio Vrhovni sud, jer te odredbe ZOO-a nisu uopšte mjerodavne materijalnopravne odredbe u ovom predmetu, budući da apelantkinja nije dobila nikakav uput od banke kao izdavaoca čeka, već joj je tužena ček podnijela na naplatu.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te predlaže da Ustavni sud prilikom ocjene navoda apelacije koristi obrazloženje iz osporene presude tog suda. V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o čeku („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 77/15) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Ček sadrži:
1) oznaku za ček, napisanu u samom slogu isprave ili, ako je ova izdana na stranom jeziku, izraz koji na tome jeziku odgovara pojmu čeka, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca iz trasantovog pokrića, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) mjesto gdje treba platiti, 5) oznaku dana i mjesta izdavanja čeka, 6) potpis onoga koji je ček izdao (trasant).
Član 9.
Trasant odgovara za isplatu. Svaka odredba kojom bi se on oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se da nije napisana.
Član 17. stav 1.
(1) Nemaju nikakvog utjecaja na učinak čeka trasantova smrt ni njegova čekovna nesposobnost za obvezivanje, kad nastupe nakon izdavanja čeka.
Član 22.
(1) Imatelj čeka može ostvariti regres protiv indosanta, trasanta i avalista ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme (član 15.).
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 1020.
Upućivanjem (asignacijom) jedno lice, uputilac (asignant) ovlašćuje drugo lice upućenika (asignat) da za njegov račun izvrši nešto određenom trećem licu primatelju uputa (asignatar) a ovog ovlašćuje da to izvršenje primi u svoje ime.
Član 1022.
1)Prihvatanjem uputa nastaje između primatelja uputa i upućenika dugovinski odnos nezavisan od odnosa između uputioca i upućenika kao i odnos između uputioca i primaoca uputa.
2)Upućenik koji je prihvatio uput može istaći prema primatelju uputa samo prigovore koji se tiču punovažnosti prihvatanja, prigovore koji se zasnivaju na sadržini prihvatanja ili na sadržini samog uputa, kao i prigovore koji ima lično prema njenu.
Član 1034.
Pismeni uput koji glasi na novac, na hartije od vrijednosti ili na zamjenjljive stvari može biti izdat sa odredbom „po naredbi“ ako je upućenik lice koje se bavi privrednom djelatnosti i ako ono što treba da izvrši ulazi u okvir te djelatnosti.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 000698 13 Rev od 28. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naplate novčanog iznosa po osnovu izdatog i isplaćenog čeka, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova koji su preinačili prvostepenu presudu i odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je utvrdio da se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o čeku, a ne odredbe ZOO-a vezane za neosnovano bogaćenje, te da se, shodno odredbama Zakona o čeku, apelantkinja za isplaćeni novac može namiriti jedino od banke emitenta a nikako od tužene. Ustavni sud primjećuje, nadalje, i da je Vrhovni sud potvrdio navedenu presudu Kantonalnog suda i pri tom istakao da se na konkretan slučaj pored odredbi Zakona o čeku moraju primijeniti i odredbe ZOO-a koje se odnose na asignaciju jer je u konkretnom slučaju uputilac (banka emitent) zatražio od apelantkinje kao upućenika da tuženoj kao primateljki uputa isplati navedeni iznos sa čeka.
27. Ustavni sud prije svega zapaža da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima vezanim za naplatu iznosa po osnovu čeka, koji je na ime tužene izdala banka emitent a isplatila apelantkinja, dakle da je Zakon o čeku primjenjiv, kako su to i obrazložili redovni sudovi u osporenim odlukama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je naprijed citiranim odredbama člana 22 Zakona o čeku propisano da imalac čeka (u konkretnom slučaju apelantkinja) može ostvariti regres protiv, između ostalih, trasanta (u konkretnom slučaju banka emitent) ako bude odbijena isplata čeka koji je podnesen na vrijeme (što se, kako to proizlazi iz činjenica predmeta preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke, i dogodilo u konkretnom slučaju). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, kako je i obrazložio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju izvršena i asignacija s obzirom na to da je banka emitent kao uputilac zatražila od apelantkinje kao upućenika da tuženoj kao primateljki isplati određeni novčani iznos naznačen na čeku koji je banka emitent izdala na ime tužene kao korisnice. Shodno zakonskim odredbama čl. od 1020 do 1034 ZOO-a, u takvom slučaju nastao je pravni odnos regulisan pitanjima ugovora o asignaciji, između banke emitenta kao uputioca i apelantkinje kao upućenika (koji je nezavisan od odnosa između apelantkinje kao upućenika i tužene kao primateljke uputa), pri čemu upućenik može primaocu upute istaći samo prigovore precizirane u prethodnim tačkama ove odluke. Kako proizlazi iz navedenih zakonskih odredbi, među te prigovore ne spada mogućnost da upućenik (apelantkinja) zatraži namirenje isplaćenog novca od primaoca upute (tužene), u slučaju da se upućenik nije mogao naplatiti od uputioca, već upućenik regresni zahtjev ima samo u odnosu na uputioca prema čijem nalogu je i postupio.
28. S tim u vezi, dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje i navedene zaključke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda sa naprijed citiranim odredbama ZOO-a i Zakona o čeku, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su navedeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, niti je apelantkinja ovakve zaključke redovnih sudova svojim navodima dovela u pitanje. Prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova su, suprotno apelantkinjinim navodima, argumentovana, jasna i detaljna i nisu oprečna izrekama tih presuda. Osim toga, iz naprijed prezentovanih činjenica predmeta ne proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do nepoštovanja principa jednakosti stranaka ili da su redovni sudovi ocijenili dokaze na apelantkinjinu štetu, niti je apelantkinja ponudila prihvatljive argumente u tom smislu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su osporene presude u skladu sa standardima prava na pravično suđenje zbog čega su apelantkinjini navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Navode o kršenju ovog prava apelantkinja vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo kada je Kantonalni sud preinačio (a Vrhovni sud potvrdio takvu odluku) presudu prvostepenog suda na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev na osnovu odredbi Zakona o čeku i odredbi ZOO-a, koje se odnose na asignaciju jer je utvrđeno da odredbe ZOO-a vezane za neosnovano bogaćenje koje je primijenio prvostepeni sud nisu primjenjive u ovom slučaju.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman