Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3609/17 (V. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3609/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3609/17, rješavajući apelaciju Vjekoslava Sušca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vjekoslav Sušac protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 024577 14 Gž od 10. februara 2015.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vjekoslav Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić & Bojan Krešić“ iz Čapljine, podnio je 24. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 024577 15 Rev od 15. juna 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 024577 14 Gž od 10. februara 2015.godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1395/15 od 24. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP- 1441/15, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je drugotuženi (Zapadno-hercegovački kanton) da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah) određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je odbijen apelantov zahtjev da mu drugotuženi naknadi nematerijalnu štetu na ime umanjenja opće životne aktivnosti i na ime povrede slobode i prava ličnosti, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena (Federaciju BiH) na ime neosnovanog lišenja slobode, isplati određeni novčani iznos. Takođe, obavezan je drugotuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je nesporno da je apelant verbalno vrijeđao, odnosno izricao glasno svoje komentare, a povodom čega je odveden od strane djelatnika specijalne policije, pa da je opravdano zadržavanje apelanta u PU Široki Brijeg u vremenskom periodu od 19,00 do 20,50 sati (jedan sat i 50 minuta), koje ovlasti zadržavanja u tom vremenskom kontinuitetu proizlaze iz člana 147. u vezi s članom 153. Zakona o krivičnom postupku. Naime, da je apelant pored verbalnih ispada bio i pod utjecajem alkohola, pa je odbijen apelantov zahtjev na ime naknade za neosnovano lišenje slobode i naknade na ime povrede slobode i prava ličnosti apelanta kao neosnovan. Nadalje, da iz provedenih dokaza proizlazi da su izvor povreda kod apelanta radnje koje se manifestiraju udarcem noge, palice u tijelo apelanta od strane pripadnika specijalne policije MUP-a ZHK, prilikom intervencije istih na nedolično ponašanje apelanta na košarkaškoj utakmici. Zatim, da je sud dosudio apelantu iznos nematerijalne štete, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici specijalne policije nezakonito postupali, na način da su prekoračili svoje ovlasti uporabe sile prilikom izdvajanja apelanta iz mase navijača. Prvostepeni sud je istakao da držeći nespornim da je apelanta trebalo udaljiti s predmetne utakmice zbog nedoličnog ponašanja, da je udaljenje trebalo uraditi bez upotrebe konkretne sile. Zatim, da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra sud utvrdio dužinu i intenzitet straha, a iz nalaza i mišljenja vještaka traumatologa dužinu i intenzitet bola. Nadalje, da je sukladno prednjem, prvostepeni sud dosudio novčanu naknadu apelantu imajući u vidu da se radi o osobi mlađe životne dobi, nelagodnosti, te rukovodeći se orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda F BiH, sukladno odredbama članu 200. Zakona o obligacionim odnosima. Zatim, da je odbio apelantov zahtjev za naknadu duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti, budući da prema vještacima medicinske struke trajnog umanjenja nije ni bilo, odnosno kako vještak neuropsihijatar navodi, bilo je umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 10% koje umanjenje je trajalo 15 dana od štetnog događaja, dok vještak traumatolog iskazuje da u medicinskoj dokumentaciji nema potvrde o oštećenju koštanih struktura slabinske kralježnice, kao preduvjeta za ocjenu smanjenja životne aktivnosti zbog ograničenih kretnji slabinske kralježnice. Prvostepeni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba člana 383., 386. st. 1., 387. i 396. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, da su apelantu priznati troškovi sastava tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, nastavku glavne rasprave, pristojbe na tužbu, sve u određenim novčanim iznosima, koji iznosi su dosuđeni sukladno uspjehu apelanta od 23 %.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kao navijač bio prisutan na predmetnoj košarkaškoj utakmici, te da je kao takav vrijeđao suce i igrače ekipe K.K. Bosna na način što je glasno uzvikivao pogrdne riječi. Zatim, da su ga djelatnici specijalne policije odveli u PU Široki Brijeg gdje je u 19,00 sati lišen slobode a u 20,50 sati pušten na slobodu. U vezi s tim je istaknuto, da kod tako utvrđenog činjeničnog stanja tj. stanja kada je apelant verbalno vrijeđao suce i igrače da je pravilan zaključak prvostepenog suda, za razliku od neutemeljenih navoda apelantove žalbe, da je bilo opravdano zadržavanje apelanta u PU Široki Brijeg u naprijed navedenom vremenskom periodu, a pogotovu ako se tome dodaje činjenica da je bio pod utjecajem alkohola. Kantonalni sud je ocijenio, da je zbog naprijed navedenog pravilno prvostepeni sud postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu (Federacija BiH), a koji se odnosi na neosnovano lišenje slobode i naknade na ime povrede slobode i prava ličnosti. Zatim, da su isto tako neosnovani navodi žalbe u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na ime umanjenja opće životne aktivnosti, jer iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da kod apelanta kao posljedica povreda nema trajnog umanjenja opće životne aktivnosti. Takođe, da uzimajući u obzir dužinu i jačinu pretrpljenog bola i straha a pridržavajući se pri tome sudske prakse, da je pri dosuđivanju nematerijalne štete pravilno prvostepeni sud postupio kad je apelantu na ime bola i straha dosudio iznose kao u izreci prvostepene odluke. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelantove žalbe i u pogledu dosuđenih troškova postupka jer su isti dosuđeni u skladu sa uspjehom stranaka u sporu i advokatskoj tarifi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant navodi, između ostalog, da drugostepeni sud nije cijenio sve njegove žalbene navode, da u predmetnom slučaju nije dokazano da je apelant prevršio mjeru sa svojim glasnim uzvikivanjem na predmetnoj košarkaškoj utakmici da bi bio opravdano lišen slobode, da se naknada na ime umanjenja opće životne aktivnosti može dosuditi i kada je umanjenje opće aktivnosti privremeno, da je dosuđena naknada za pretrpljene fizičke bolove i strah proizvoljna i da je proizvoljno odlučeno o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio u obavezi da odgovori na sve žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman