Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5584/17 (D.D.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Dijete
  • Porodični život
  • Miješanje u porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5584/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5584/17, rješavajući apelaciju D.D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 10 U 019076 17 Uvp od 5. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 019076 16 U od 6. marta 2017. godine, Rješenja Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske broj 11/05544-459-1/15 od 25. maja 2016. godine i Rješenja Javne ustanove Centar za socijalni rad Banja Luka broj 01-UP/1-60266- 12/15 JŠ od 8. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D.D. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 U 019076 17 Uvp od 5. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 019076 16 U od 6. marta 2017. godine, Rješenja Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/05544-459-1/15 od 25. maja 2016. godine i Rješenja Javne ustanove Centar za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar) broj 01-UP/1-60266-12/15 JŠ od 8. februara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Centra zatraženo je 9. januara 2018. godine, a od N.D. (podnosioca zahtjeva u postupku u kojem su donesene osporene odluke) 24. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 15. januara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud i Centar 25. januara 2018. godine, Ministarstvo 29. januara 2018. godine, a N.D. 30. januara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Centra broj 01-UP/1-60266-12/15 JŠ od 8. februara 2016. godine (st. 1, 2, 3 i 4 izreke rješenja) apelantkinji i N.D. kao majci i ocu (tada) mldb. V.D., rođenog 7. novembra 1998. godine, i mldb. K.D., rođenog 25. februara 2006. godine (u daljnjem tekstu: V.D. i K.D. ili djeca), određena je mjera pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti koju će vršiti stručni radnici Centra (pobliže navedeni u stavu 3 izreke rješenja) i koja će trajati dok se njome ne postigne vršenje roditeljskog prava i dužnosti u najboljem interesu djece. Predmetnim rješenjem (stav 4 izreke rješenja) određene su konkretne mjere pojačanog nadzora. Tako je naloženo apelantkinji i N.D da se kao roditelji djece lično jednom sedmično odazovu u Porodično savjetovalište Centra radi uspostavljanja roditeljskog odnosa i poboljšanja roditeljske komunikacije. Dalje, naloženo je apelantkinji, kao roditelju sa kojim djeca žive, da se obavezno odazove na sve pozive stručnih lica Centra i omogući razgovor stručnih lica sa djecom, podstičući povjerenje i naglašavajući dobre namjere organa starateljstva, „što bi trebalo i da je lična percepcija majke“, te da se u tom smislu omogući savjetodavni rad stručnih lica i djece u službenim prostorijama Centra. Zatim, naloženo je apelantkinji da omogući stručnim licima Centra kućnu posjetu kada se procijeni da je ona neophodna i da adekvatno pripremi djecu na kontakt s ocem na osnovu Rješenja Ministarstva broj 11/05-544-533/15 od 5. januara 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Ministarstva od 5. januara 2016. godine), koje je postalo izvršno 28. januara 2016. godine, i da o svim bitnim promjenama u zdravstvenom stanju i odlukama bitnim za razvoj i vaspitanje djece obavezno informiše N.D. i na taj način omogući ocu djece da vrši roditeljsko pravo i dužnosti, pogotovo kod činjenice da nije donesena sudska odluka kojem roditelju će se djeca povjeriti na brigu, zaštitu i vaspitanje. Takođe, apelantkinji i N.D. je zabranjeno da u prisustvu djece pričaju negativno o drugom roditelju (poruke osuđivanja, omalovažavanja, ocrnjivanja), u suprotnom to će se smatrati nasiljem nad djecom (verbalno i psihičko nasilje). Pored toga, apelantkinji i N.D. je zabranjen bilo koji vid nasilničkog ponašanja (verbalnog ili fizičkog) prema djeci, kao i u njihovoj međusobnoj i zajedničkoj komunikaciji pred djecom, a N.D. je naloženo da redovno doprinosi izdržavanju djece do konačne odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je N.D. (po zanimanju ljekar, zaposlen) 10. juna 2015. godine podnio zahtjev za uvođenje mjere pojačanog nadzora apelantkinji, tvrdeći, između ostalog, da već duži vremenski period ne uspijeva ostvariti kontakt s djecom, iako je poštovao sve dogovore i potpisane izjave o načinu i modalitetima kontakta s njima. Takođe, pobliže je opisano koji dokazi su izvedeni u postupku pred Centrom (str. 3 i 4 rješenja). Ukazano je da je u toku postupka pred Centrom utvrđeno da su apelantkinja i N.D. 18. decembra 1993. godine zaključili brak i da su u toku trajanja tog braka stekli troje djece, i to S.D., rođen 25. marta 1993. godine, te V.D. i K.D. Dalje, utvrđeno je da je N.D., zbog problema u funkcionisanju bračne zajednice, 19. januara 2015. godine pokrenuo postupak mirenja, koji je završen zapisnikom Centra, precizirani broj od 11. marta 2015. godine, te da je tužbom pokrenuo brakorazvodni postupak koji je u toku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i u kojem još nije donesena odluka o povjeravanju djece. Zatim, utvrđeno je da se N.D. obratio Centru zahtjevom za regulisanje ličnih odnosa sa djecom, koji nakon faktičkog prekida bračne zajednice žive s majkom, i da je drugostepenim Rješenjem Ministarstva broj 11/05-544-533/15 od 5. januara 2016. godine određen način održavanja tih odnosa, a koje je postalo izvršno 28. januara 2016. godine. Utvrđeno je da je tim rješenjem određeno da će po isteku perioda od šest mjeseci organ starateljstva regulisati lične odnose djece i oca na trajnijoj osnovi. Konstatovano je da je apelantkinja nakon faktičkog prekida bračne zajednice 27. decembra 2013. godine sa djecom napustila porodičnu kuću u kojoj su svi do tada zajedno živjeli, a koja je potpuno i adekvatno namještena i higijenski održavana, te da se preselila u drugu porodičnu kuću, gdje i sada živi sa djecom, a koja je luksuzno opremljena i higijenski održavana, tako da sve troje djece imaju potpuno zadovoljavajuće uslove za život i boravak.

7. Centar se u obrazloženju rješenja dalje pozvao na odredbe čl. 94, 95, 96, 97 stav 2, 98. i 99 Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14, u daljnjem tekstu: Porodični zakon). U vezi sa tim, istaknuto je da je ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti utvrđeno da je od faktičkog prekida bračne zajednice između apelantkinje i N.D. komunikacija bitno narušena i da je gotovo i nema, te da se loš partnerski odnos prenio i na sferu roditeljstva i ima negativan uticaj na djecu. Konstatovano je da dosadašnje ponašanje apelantkinje „poprima elemente emocionalnog zlostavljanja djece, budući da ista vrši opstrukciju ličnog kontakta sa ocem, iskrivljuje sliku i ulogu oca, stvara otpor djece prema ocu, djecu postavlja kao svoje lične zaštitnike, a oni, kako bi ostali lojalni majci, ne žele bilo kakav kontakt i komunikaciju s ocem“. Ukazano je da u prilog toj činjenici ide i izvršno rješenje Ministarstva od 5. januara 2016. godine kojim je N.D. određen lični kontakt sa djecom, i to na način da će se njihov lični odnos u prvih mjesec dana nakon izvršnosti tog rješenja održavati svake srijede u sedmici, u vremenu od 19 do 21 čas, u prisustvu stručnog radnika Centra, a nakon isteka tog roka, svake sedmice naizmjenično subotom, odnosno nedjeljom u periodu od 11 do 19 časova uz povremene opservacije radnika Centra. Ocijenjeno je da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelantkinja u vršenju svog roditeljskog prava i dužnosti nad djecom i dalje zanemaruje djecu, ali ne u smislu egzistencijalnih potreba djece i neadekvatnog vršenja roditeljskog prava i dužnosti u tom dijelu, nego se radi „o emocionalnom zlostavljanju i zanemarivanju djece“, što direktno utiče na njihovo mentalno zdravlje i psihičko stanje. Konstatovano je da apelantkinja vodi brigu o djeci, njihovoj ishrani, oblačenju, zdravlju i da svakodnevno brine o školskim obavezama i vanškolskim aktivnostima, ali da svojim postupcima ometa kontakte oca s djecom i na taj način ga onemogućava da učestvuje u njihovom životu, brine o njima, pomaže im i stalno prati njihov fizički život, duhovni razvoj i vaspitanje. Ocjenjujući prirodu i kvalitet saradnje sa organom starateljstva, Centar je konstatovao da je apelantkinja u dosadašnjem periodu često izbjegavala dolaske na zakazane termine stručnih radnika u okviru postupaka koji su vođeni u Centru (postupak mirenja, regulisanje kontakta oca sa djecom, porodično savjetovalište). Zaključio je da, zbog navedenog, nije postignuta zadovoljavajuća zaštita interesa i prava djece. Za razliku od toga, konstatovao je da je N.D. sarađivao sa organom starateljstva, redovno se odazivao zakazanim terminima stručnih radnika, pokazujući motivaciju za radom, u smislu prihvatanja savjeta i pomoći stručnih lica o pitanju odnosa sa apelantkinjom i sa djecom. Shodno navedenom, ukazano je da je na sastanku stručnog tima Centra od 1. februara 2016. godine doneseno mišljenje da se usvoji zahtjev N.D. da se za apelantkinju odredi mjera pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti nad djecom, ali da je procijenjeno da tu mjeru treba sprovesti i nad N.D., jer se i od njega očekuje preduzimanje mjera i radnji koji su u interesu djece.

8. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv rješenja Centra, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Ministarstva broj 11/05544-459-1/15 od 25. maja 2016. godine.

9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja zaključilo da nema razloga da sumnja u utvrđenja prvostepenog organa u vezi sa odnosom apelantkinje prema djeci. Naime, imajući u vidu nespornu činjenicu da djeca nisu ostvarila kontakt sa svojim ocem od raskida zajednice života, ni prema roditeljskom sporazumu, niti kasnije, te da je otac „autentično roditeljski“ motivisan da viđa djecu i da na druge načine učestvuje u njihovom odrastanju, a da iz spisa konkretne upravne stvari ne proizilazi nikakvo apelantkinjino nastojanje da potraži pomoć stručnih radnika organa starateljstva za djecu (iako je i sama uvidjela da je V.D. potrebna pomoć, kako to proizilazi iz precizirane službene zabilješke u spisu), kako bi se smanjio otpor djece prema ocu, Ministarstvo je zaključilo da su interesi djece ozbiljno ugroženi upravo apelantkinjinim držanjem. Pri tome Ministarstvo je imalo u vidu da su se djeca u susretima sa stručnim radnicima izjasnila da ne žele kontakt s ocem, ali je ocijenilo da se ti iskazi ne mogu posmatrati odvojeno od činjenice da je V.D. procijenjen kao anksiozan zbog situacionih faktora, što potiče od disfunkcionalnog porodičnog sistema. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da je pravilan zaključak prvostepenog organa da je apelantkinji potrebno izreći mjeru pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava kako bi svojim ponašanjem i korekcijom svojih stavova adekvatno podržala djecu u procesu uspostavljanja funkcionalnih odnosa u porodici, u prvom redu odnosa djeca-otac. Ovo posebno stoga što izjave i držanje djece prema ocu nisu u njihovom najboljem interesu, jer se javljaju u kontekstu izrazito konfliktnog razvoda njihovih roditelja, u potpunom odsustvu roditeljske komunikacije i u vremenu kada djeca žive s majkom (apelantkinjom), te kada, sasvim sigurno, stavovi majke (apelantkinje) prema ocu (N.D.) u značajnoj mjeri modeluju stav djece prema ocu. Ministarstvo je konstatovalo da apelantkinja propušta da preduzme mjere dužnog nadzora nad svojom djecom, jer im uskraćuje adekvatnu emotivnu podršku i kontakt sa drugim roditeljem, te svojim držanjem, u kojem dominira izrazito negativna predstava o drugom roditelju i njegovo odbacivanje, oštećuje razvoj ličnosti djece. Pri tome Ministarstvo je ukazalo da u spisu predmeta nema dokaza da izjave djece imaju podlogu u realnom iskustvu sa čime se i apelantkinja saglasila u žalbi. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo da vršenje dužnog nadzora nad djecom podrazumijeva adekvatno stanje o svim aspektima ličnosti djeteta, o njegovom pravilnom rastu i razvoju i da je pravilno zaključio da svi opisani postupci apelantkinje s obzirom na trajanje i aktuelni životni kontekst djece predstavljaju veliki rizik za njihov pravilan razvoj. Takođe, Ministarstvo je zaključilo da je mjera izrečena apelantkinji i N.D. mjera neophodna i srazmjerna u odnosu na uzrast djece.

10. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 019076 16 U od 6. marta 2017. godine.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je Ministarstvo dalo pravilne i zakonite razloge za svoju odluku. U vezi sa tim, Okružni sud je, prije svega, ukazao da se mjera pojačanog nadzora ili nadzora nad vršenjem roditeljskog prava nad mldb. djecom izriče vodeći računa o najboljem interesu djeteta kada su svi drugi pokušaji stručnih lica u pružanju stručne pomoći u vršenju roditeljskog prava ostali bez uspjeha. Okružni sud je konstatovao da mnogobrojni podaci i dokazi iz spisa svjedoče o činjenici da je Centar savjetodavno pokušao umanjiti u apelantkinjinoj porodici konstantni konflikt odnosa, ali da je apelantkinja pokazala izrazit otpor i nepovjerenje kako prema stručnim radnicima uključenim u proces stvaranja uslova za poboljšanje odnosa, tako i prema mogućnosti da se uz pomoć stručnih lica povećaju roditeljski potencijali. Okružni sud je ocijenio da je kao posebno zabrinjavajući otpor apelantkinje prema kontaktu djece sa ocem (N.D.) koji se manifestovao na različite načine, kako je to precizirano u odlukama nižestepenih organa, pri tome konstatujući da su zaključci tih organa u vezi sa navedenim tačni i potkrijepljeni mnogobrojnim dokazima u spisu. Dalje, Okružni sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelantkinjin prigovor da je vršena selekcija dokaza, ocijenivši da se radi o procjeni stručnih lica i stručnog tima lica u čiju se dobru namjeru nema osnova sumnjati, a da i mnogobrojni dokazi u spisu govore da su na ozbiljan i odgovoran način pristupili rješavanju ovog ozbiljnog problema. Okružni sud je ukazao da se može zaključiti da je apelantkinja odluku o izricanju mjera pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti shvatila previše lično, ali da za takvo zaključivanje nema osnova, jer su sve aktivnosti i napori nižestepenih organa usmjereni na ostvarivanje najboljeg interesa djece. Okružni sud je istakao da prihvata nalaz Centra prema kojem je bilo nužno izreći mjeru nadzora nad vršenjem roditeljskog prava apelantkinji kao majci radi korekcije njenih stavova i pružanja podrške djeci s ciljem uspostavljanja funkcionalnih odnosa u porodici, u prvom redu prema ocu, jer se stvaranje sve većeg otpora djece prema ocu radnjama apelantkinje ne može podržati zbog toga što zadatak i uloga djece nije da razvijaju korektne i partnerske odnose među roditeljima, koji su na bilo koji način zakazali u vršenju roditeljskog prava i obaveza, već je to upravo obaveza roditelja. Zaključio je da je u konkretnom slučaju bez sumnje dokazano da je nadzor nad vršenjem roditeljskog prava kako apelantkinji, tako i N.D. neophodan i da dobra saradnja roditelja sa stručnim licima Centra može dovesti do poboljšanja odnosa u porodici i prestanka konfliktnih situacija, pa na taj način do ostvarenja i omogućavanja najboljih interesa djece. Pri tome Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 79, 93, 94, 98 i 99 Porodičnog zakona.

12. Apelantkinja je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 10 U 019076 17 Uvp od 5. oktobra 2017. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je u konkretnom postupku formiran stručni tim za vršenje nadzora i utvrđivanje činjenica, te da je pribavljeno mišljenje psihologa, socijalnog radnika, stručnog tima Centra i da su u više navrata saslušani apelantkinja i N.D., djeca, a i punoljetni S.D., kao i da je izvršen uvid u dokaze sprovedene u toku postupka na osnovu kojih je zaključeno da je neophodno određivanje mjera pojačanog nadzora nad oba roditelja. Pri tome Vrhovni sud je konstatovao da je stručni tim svoje mišljenje o potrebi određivanja mjera pojačanog nadzora detaljno obrazložio, a što je učinio i prvostepeni i drugostepeni organ. Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno postupio kada je prihvatio kao valjano činjenično utvrđenje i zaključak upravnih organa o potrebi određivanja mjera pojačanog nadzora nad oba roditelja i da je o tome dao potpune i jasne razloge.

14. Kada su u pitanju mjere pojačanog nadzora koje su određene apelantkinji, po ocjeni Vrhovnog suda, Centar je prilikom njihovog izricanja imao u vidu uzrast djece, njihovu psiho-fizičku razvijenost, navike i druge okolnosti iz odredbe člana 103 stav 1 Porodičnog zakona. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da su određene one mjere koje bi mogle uticati na uspostavljanje roditeljske komunikacije koja je, prije svega, bitna za njihov dalji odnos i kontakt sa djecom, jer je u postupku utvrđeno da se njihov poremećeni odnos reflektuje i na djecu. Takođe, konstatovao je da je pravilno određeno da se prvobitno ti kontakti obavljaju u Porodičnom savjetovalištu Centra u kom pravcu je i pravilno naloženo da postoji obaveza roditelja da se pozivima Centra odazovu, a što su do sada naizmjenično izbjegavali. Što se tiče ostalih mjera, konstatovano je da su one usmjerene u pravcu saradnje apelantkinje sa djecom, sve radi potpunog vršenja roditeljske dužnosti s obzirom da nju vrši na način da djeca apsolutno nisu zanemarena kada su u pitanju ishrana, oblačenje, zdravlje, školske i vanškolske obaveze, ali da svojim ponašanjem ne doprinosi i ne pomaže djeci da razviju pozitivniju percepciju u odnosu na ličnost oca, a time i na eventualno budući odnos djece sa ocem. S obzirom na to da žive sa apelantkinjom, Vrhovni sud je ukazao da je njena dužnost da pokuša da utiče na djecu da sa ocem uspostave bar neki oblik komunikacije, što do sada nije učinila, a ni pokušala da učini, što je i razumljivo, ali u tom pravcu Centar i treba da u ovom postupku pokuša izmijeniti situaciju, jer je to u interesu djece. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovan apelantkinjin prigovor da su u konkretnom slučaju zanemareni interesi djece u vezi sa njihovom voljom sa kojim roditeljem žele da žive i da li uopšte žele i u kom obimu da imaju kontakt sa drugim roditeljem. Pri tome ukazao je da djeca žele da žive sa majkom i da je to i ostvareno, pa, iako u sadašnjoj situaciji ne žele da imaju kontakt sa ocem, to ne znači da to ne treba pokušati i ostvariti, ali pri tom svi učesnici ovog postupka treba da imaju u vidu da se djeca ne mogu prisiljavati na kontakt, ukoliko ne žele da ga ostvaruju, a što će se u toku ovog, te u postupku određivanja kontakta i utvrditi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelantkinja smatra da miješanje u to pravo nije bilo u skladu sa zakonom, jer se mjera pojačanog nadzora izriče zbog propusta u nadzoru nad djetetom, kojeg, po apelantkinjinom mišljenju, nije bilo. Takođe, ukazuje da je u konkretnom postupku očigledno da se uzimao u obzir samo interes oca, a da je potpuno zanemaren njen interes, kao i stavovi i interesi djece, koju, kako tvrdi, u upravnom postupku niko ništa nije pitao u smislu da li „uopšte žele odnos sa ocem ili ne žele, i ako ne žele, iz kojih razloga ne žele“. Apelantkinja navodi da su djeca svoj stav iznijela u parničnom postupku u kojem su „pokazala dosljedan otpor za kontakt s ocem“. Poziva se na preporuku Ombudsmana za djecu Republike Srpske i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pobliže navedene u apelaciji, smatrajući da osporene odluke nisu donesene u najboljem interesu djece. Tvrdi da Centar polazi od „neutvrđene premise“ da je samo ona kriva što nema kontakta između djece i oca, a da pohvalno govori o N.D., zaboravljajući da on ne plaća doprinos za izdržavanje djece po pravosnažnoj presudi, zbog čega je bila prinuđena da pokrene izvršni postupak.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud i Okružni sud, u suštini, tvrde da ostaju kod razloga datih u osporenim odlukama tih sudova, smatrajući da njima nisu povrijeđena apelantkinjina prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.

17. Ministarstvo navodi da je odluka Centra pravilna i zasnovana na zakonu i da je mjera koja je izrečena apelantkinji normirana Porodičnim zakonom, te da je po svojoj prirodi korektivna i da predstavlja ovlašćenje za preduzimanje zaštitnih mjera u situacijama kada su prava ili interesi djeteta ugroženi postupcima ili ponašanjem roditelja. Dalje, navodi da ova mjera po svom sadržaju znači ustanovljavanje neposrednog, kontinuiranog i sistematskog uvida – kontrole i uticaja na roditelja na koji način organ starateljstva ograničava, odnosno usmjerava određena prava roditelja, a da je cilj te mjere svođenje roditeljskog staranja nad djetetom u okvire prihvatljivog u svim sferama života djeteta kako bi se zaštitio njegov najbolji interes. Shodno tome, Ministarstvo smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na porodični život, jer je miješanje u to pravo, po mišljenju Ministarstva, zasnovano na zakonu i nužno u odnosu na najbolji interes djeteta, što je detaljno obrazloženo u osporenim odlukama. Takođe, ističe da su netačni apelantkinjini navodi da je stav organa starateljstva da je ona isključivi krivac što nema kontakta između oca i djece, jer ovaj navod demantuje upravo sadržaj osporene odluke Centra kojom se mjera nadzora nad vršenjem roditeljskog prava izriče za oba roditelja.

18. Centar navodi da je apelantkinjina porodica „poznata“ ovom organu još od početka 2015. godine, kada je N.D., nakon faktičkog prekida bračne zajednice sa apelantkinjom, pokrenuo postupak mirenja, a kasnije i postupak razvoda braka i obratio se Centru za regulisanje ličnih odnosa sa djecom koja žive s majkom. Centar dalje navodi da je prilikom donošenja osporenog rješenja raspolagao dokumentacijom o svim preduzetim mjerama i radnjama na saniranju porodičnih prilika u apelantkinjinoj porodici, jer je u toku rada sa tom porodicom u sprovođenju pojedinih mjera koristio sve oblike socijalne zaštite, metode socijalnog i drugog stručnog rada, pri tome poštujući princip „najmanjeg posezanja“. Međutim, ističe da je, s obzirom na kontinuiranu opstrukciju apelantkinje za ostvarivanje ličnog kontakta N.D. sa djecom, pristupljeno donošenju rješenja, jer je zakonska obaveza tog organa zaštita interesa mldb. djece i preduzimanje svih radnji i mjera kako bi se ostvarila zaštita djeteta, pa i od roditelja. Pri tome naglašava da se prilikom sprovođenja mjere pojačanog nadzora apelantkinja od juna 2016. godine nije odazivala na pozive Centra, niti dolazila u njega, a eventualnu komunikaciju je obavljala posredstvom punomoćnika iako je rješenjem definisano da se roditelji lično odazovu pozivu stručnih lica, dok se N.D. uredno odazivao svim pozivima Centra. Dalje, navodi da se, uporedo sa sprovođenjem ove mjere, u Centru vodi postupak regulisanja ličnog kontakta N.D. sa djecom i da se pozivima Centra odaziva apelantkinjin punomoćnik, a da N.D. sve vrijeme nema kontakt s djecom i da je u međuvremenu V.D. postao i punoljetan. Centar ukazuje da je, ocjenjujući mišljenje stručnih radnika tog organa koji rade sa apelantkinjinom porodicom, apelantkinja svojim dosadašnjim ponašanjem uticala na formiranje mišljenja i ponašanja djece i da njihove izjave da ne žele da imaju kontakt s ocem nisu rezultat njihovog autentičnog mišljenja i emocija, već rezultat instrumentalizacije od majke. Centar ukazuje da je, imajući u vidu navedeno, protiv apelantkinje podnesena i krivična prijava. Pored toga, ukazuje da na strani N.D. nema elemenata koji ga kompromituju u vršenju roditeljskog prava i dužnosti, odnosno da nije prekršajno i krivično osuđivan i da kod njega nema elemenata društveno neprihvatljivog ponašanja (alkoholizam, bolesti ovisnosti i dr.).

19. N.D. smatra da su osporene odluke pravilne, zakonite i donesene u najboljem interesu djece, a da je apelacija neosnovana. Pri tome, između ostalog, tvrdi da apelantkinja očigledno neće i ne želi prihvatiti angažman nadležnih ustanova i organa radi savjetovanja i pomoći u obavljanju roditeljskih dužnosti. Navodi da cjelokupno ponašanje apelantkinje ukazuje na „manipulaciju“, a opisana manipulacija se u stručnim krugovima definiše kao „zlostavljanje djeteta“. Ukazuje da djecu nije vidio skoro četiri godine, te tvrdi da je apelantkinjino pozivanje na „otpor djece za komunikaciju sa ocem" proizvoljno.

V. Relevantni propisi

20. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02,41/08, 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Prava i dužnosti roditelja i djece Član 79.

(1)Majka i otac su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i dužnosti.

[…] Član 93.

(1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva.

(2) Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom, ako to zahtijevaju promijenjene prilike.

(3) Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih interesa djece.

Nadzor organa starateljstva Član 94.

Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta.

Član 95.

Ako to interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva će pružiti pomoć roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih uputiti u odgovarajuće savjetovalište.

Član 96.

Ako opravdani interesi djece zahtijevaju, organ starateljstva može odrediti stalan nadzor nad vršenjem roditeljskog prava u pogledu pojedinog djeteta. Član 97. stav 2.

Za vrijeme trajanja stalnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava organ starateljstva će savjetima i drugim odgovarajućim metodama socijalnog rada pomagati roditelje u vršenju roditeljskog prava, pozivati roditelje radi dogovora o vršenju roditeljskog prava, obilaziti roditelje i djecu, pozivati roditelje i djecu na redovne periodične sastanke u prostorijama organa starateljstva i slično.

Član 98.

Organ starateljstva može odrediti roditelju, usvojiocu, staratelju, drugoj porodici ili u specijalnoj ustanovi pojačan nadzor nad djetetom.

Član 99.

(1) Mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojioca ili staraoca odrediće rješenjem organ starateljstva, ako su roditelji usvojilac, odnosno staralac propustili vršenje dužnog nadzora nad maloljetnikom, a u mogućnosti su da ovaj propust isprave i ovakav nadzor uspješno vrše.

(2) Organ starateljstva izricanjem mjere pojačanog nadzora obavezno će dati roditelju, usvojiocu ili staraocu potrebna uputstva i određene dužnosti u pogledu postupaka i mjera prema maloljetniku koji se tiču vaspitanja i popravljanja njegovog ličnog statusa.

Član 103.

(1) Pri izboru odgovarajuće mjere staranja organ starateljstva će uzeti u obzir uzrast djeteta, njegovu psihofizičku razvijenost, psihička svojstva, sklonosti i navike, dotadašnje vaspitanje i odgajanje, porodične i socijalne uslove u kojima je živio i druge relevantne okolnosti.

[…]

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 10 U 019076 17 Uvp od 5. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantkinja pobija navedene odluke organa uprave i redovnih sudova, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

27. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne smije miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

28. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.

29. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8 Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelantkinje i djece predstavlja "porodični život" u smislu značenja člana 8 stav 1 Evropske konvencije, a potom da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelantkinjinog prava. U tom kontekstu Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja postoji između njega i njegovih roditelja veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizilazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelantkinje i njene djece ubraja u domen porodičnog života. Takođe, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantkinjino pravo na poštivanje porodičnog života, jer su organi uprave i redovni sudovi donijeli odluke kojim su apelantkinji (i ocu djece N.D.) određene mjere pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti.

30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantkinjino pravo na poštivanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uslov zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sundau Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A broj 251).

31. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je pitanje da li je miješanje u apelantkinjino pravo na poštivanje „porodičnog života“ u konkretnom slučaju bilo predviđeno zakonom. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su, nakon sprovedenog postupka pred Centrom, donesene osporene odluke kojima su apelantkinji (a i ocu djece N.D.) određene mjere pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene s pozivom na, između ostalih, odredbe čl. 94, 95, 96, 97 stav 2, 98 i 99 i 103 stav 1.Porodičnog zakona (čiji je sadržaj prezentovan u dijelu ove odluke pod nazivom Relevantni propisi). Ustavni sud zapaža da su navedenim odredbama regulisana pitanja nadzora organa starateljstva (u konkretnom slučaju Centra). Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u konkretnom slučaju ocijenjeno da su se u odnosu na apelantkinju ispunili uslovi iz odredbe člana 99 Porodičnog zakona za izricanje mjere pojačanog nadzora, jer je propustila vršenje dužnog nadzora nad djecom, a za šta je dato detaljno, argumentovano i jasno obrazloženje u kojem, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu navedeno i sadržaj odredaba Porodičnog zakona na koje su se pozvali organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Pri tome Ustavni sud ukazuje i na to da je taj zakon objavljen u službenom glasilu, dakle, da je dostupan, te da na dovoljno jasan i precizan način reguliše pitanje nadzora organa starateljstva iz čega proizilazi da je miješanje u apelantkinjino pravo na porodični život izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

32. Dalje, Ustavni sud smatra da odluka nadležnog organa kojom se određuju mjere pojačanog nadzora roditelja, a koja se donosi radi obezbjeđenja nužne zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djece, nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili opštem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava i interesa malodobne djece. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je jedno od te djece - V.K. u međuvremenu postalo punoljetno, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije.

33. Ustavni sud ukazuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, vaspitanja i obrazovanja djece zavisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 3 Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: „U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih sprovode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.“

34. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama detaljno, jasno i argumentovano obrazloženo da iz sprovedenih dokaza (između ostalog, pribavljenih mišljenja psihologa, socijalnog radnika, stručnog tima Centra, kao i izjava apelantkinje, N.D., djece, te njihovog tada jedinog punoljetnog sina S.D.) proizilazi potreba određivanja mjera pojačanog nadzora. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se konkretne mjere pojačanog nadzora sastoje u određenim obavezama apelantkinje, apelantkinje i N.D. i obavezama N.D. Naime, kako to proizilazi iz izreke osporene prvostepene odluke, osporenim odlukama apelantkinji je naloženo da se obavezno odazove na sve pozive stručnih lica Centra i omogući razgovore stručnih lica sa djecom, podstičući povjerenje i naglašavajući dobre namjere organa starateljstva, te da omogući savjetodavni rad stručnih lica i djece u službenim prostorijama Centra, te da omogući stručnim licima Centra kućnu posjetu kada se procijeni da je ona neophodna i da adekvatno pripremi djecu na kontakt sa ocem na osnovu rješenja Ministarstva od 5. januara 2016. godine, koje je postalo izvršno 28. januara 2016. godine (kojim je, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, određeno da će po isteku perioda od šest mjeseci, organ starateljstva regulisati lične odnose djece i oca na trajnijoj osnovi), kao i da o svim bitnim promjenama u zdravstvenom stanju i odlukama bitnim za razvoj i vaspitanje djece obavezno informiše N.D). Dalje, apelantkinji i N.D. je naloženo da se jednom sedmično lično odazovu u Porodično savjetovalište Centra radi uspostavljanja roditeljskog odnosa i poboljšanja roditeljske komunikacije, a zabranjeno im je da u prisustvu djece pričaju negativno o drugom roditelju, te bilo koji vid nasilničkog ponašanja prema djeci, kao i u njihovoj međusobnoj i zajedničkoj komunikaciji pred djecom. Takođe, N.D. je naloženo da redovno doprinosi izdržavanju djece do konačne odluke suda.

35. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak razmatrao apelantkinjine prigovore da su u konkretnom slučaju zanemareni interesi djece u vezi sa njihovom voljom sa kojim roditeljem žele da žive i da li uopšte žele i u kom obimu da imaju kontakt sa drugim roditeljem, a kakve apelantkinja ponavlja u apelaciji. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući ovo pitanje, Vrhovni sud obrazložio da djeca žele da žive sa majkom i da je to i ostvareno, pa, iako u sadašnjoj situaciji ne žele da imaju kontakt sa ocem, to ne znači da to ne treba pokušati i ostvariti, ali pri tome svi učesnici ovog postupka treba da imaju u vidu da se djeca ne mogu prisiljavali na kontakt, ukoliko ne žele da ga ostvaruju, a što će se u toku ovog, te u postupku određivanja kontakta i utvrditi. Imajući u vidu navedeno, odnosno detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja osporenih odluka u pogledu razloga određivanja mjera pojačanog nadzora, kao i činjenicu da je pitanje održavanja ličnog kontakta između N.D. i još uvijek mldb. djeteta K.D., a koje potencira apelantkinja, predmet posebnog postupka pred organom starateljstva, koji je, prema dokumentaciji iz spisa predmeta, još u toku, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta i da su osporene odluke donijeli u najboljem interesu malodobnog djeteta. Shodno tome, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o mjerama pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti donese odluka u njegovom najboljem interesu, bez sumnje preteže nad apelantkinjinim pravom na porodični život. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantkinjinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u datim okolnostima konkretnog slučaja određivanjem mjere pojačanog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i dužnosti nije prekršeno apelantkinjino pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da je miješanje javnih vlasti osporenim odlukama u apelantkinjino pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja a to je zaštita prava i interesa malodobnog djeteta, pri čemu nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantkinjinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5584/17 (D.D.) | Sudska praksa | Aktio