Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5555/15 (G. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Ništavost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5555/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5555/15, rješavajući apelaciju Gordane Skenderije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Skenderije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 093384 14 Rev od 21. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Skenderija (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Milan Vukić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 093384 14 Rev od 21. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Turističke organizacije Republike Srpske (tužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužena je 11. oktobra 2017. godine dostavila odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 26. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Na osnovu rješenja Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) od 15. novembra 2007. godine, apelantkinja je imenovana vršiocem dužnosti direktora tužene do okončanja postupka javne konkurencije, a rješenjem Vlade od 15. maja 2008. godine apelantkinja je imenovana za direktora tužene na period od četiri godine. Na osnovu rješenja Vlade od 30. jula 2009. godine apelantkinja je razriješena dužnosti, koje je u upravnom sporu poništeno presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 15. marta 2010, godine, te je ponovo razriješena na osnovu rješenja Vlade od 29. aprila 2010. godine (protiv kojeg je u upravnom sporu odbijena tužba presudom Okružnog suda od 28. novembra 2011. godine).

6. Apelantkinja je s tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 28. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o radu), koji je potpisala u svoje ime kao radnik i kao zakonski zastupnik poslodavca (tužene). Upravni odbor tužene je odlukom od 15. oktobra 2009. godine otkazao predmetni ugovor o radu.

Postupak okončan osporenom presudom

7. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 093384 10 P od 21. septembra 2011. godine odbačena je apelantkinjina tužba kao nedopuštena, međutim u žalbenom postupku, Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 093384 11 Gž od 6. juna 2012. godine, uvažena je apelantkinjina žalba, ukinuta navedena prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 093384 12 P 2 od 25. marta 2013. godine, djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantkinji nadoknadi štetu po osnovu izgubljene zarade za period od 1. oktobra 2009. do 29. aprila 2010. godine, u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade za period od 1. maja 2010. do 15. maja 2012. godine. Presudom je tužena dalje obavezana da u apelantkinjinu korist kod nadležnih fondova penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja uplati obavezne doprinose za period od 1. oktobra 2009. do 29. aprila 2010. godine, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila uplatu doprinosa za period od 1. maja 2010. do 15. maja 2012. godine. Presudom je takođe odbijen apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka Upravnog odbora tužene od 15. oktobra 2009. godine, usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je apsolutno ništav predmetni ugovor o radu, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja od 15. novembra 2007. godine do 29. aprila 2010. godine, kada je odlukom Vlade razriješena dužnosti direktora, kod tužene obavljala funkciju direktora, te je unutar navedenog perioda, odnosno za vrijeme od 28. novembra 2007. do 15. oktobra 2009. godine, apelantkinja imala s tuženom i zaključen predmetni ugovor o radu. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužena, nakon što je Vlada odlukom od 30. jula 2009. godine apelantkinju razriješila dužnosti direktora, otkazala predmetni ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga jer nije bilo adekvatnog mjesta za raspoređivanje apelantkinje u skladu s njenom stručnom spremom i iskustvom, te nepostojanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i zadataka. Imajući u vidu da je predmet ovog parničnog postupka ocjena zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa usljed ekonomskih, tehnoloških i organizacionih promjena kod tužene, Osnovni sud je zaključio da je na apelantkinji bila obaveza da dokaže da je pobijana odluka tužene nezakonita. Istaknuto je da apelantkinja na navedene okolnosti u toku postupka nije izvodila dokaze, te slijedom toga nije dokazala ni da je pobijana odluka nezakonita, odnosno predmetni ugovor o radu je otkazan primjenom odredbe člana 126 stav 2 Zakona o radu, a ne samo zbog činjenice da je u to vrijeme bila donesena odluka Vlade o razrješenju apelantkinje kao direktora tužene (odluka od 30. jula 2009. godine). Stoga je Osnovni sud odbio apelantkinjin zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje odluke Upravnog odbora tužene.

10. U pogledu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Osnovni sud je obrazložio da je apelantkinji radna knjižica zaključena 21. septembra 2009. godine, a da je Vlada donijela novu odluku od 29. aprila 2010. godine kojom je apelantkinja razriješena dužnosti direktora tužene. Slijedom navedenog, zaključeno je da apelantkinji za period od 21. septembra 2009. do 29. aprila 2010. godine pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade jer je tek tada ponovo, a nakon ukidanja prvobitnog rješenja, razriješena dužnosti direktora tužene. Osnovni sud je naveo da je odbio apelantkinjin zahtjev za naknadu štete na ime izgubljenih plata za period od maja 2010. godine do 15. maja 2012. godine zato što u ovom periodu apelantkinja nije obavljala dužnost direktora tužene, niti je apelantkinja izvođenjem dokaza dokazala činjenice da bi i nakon isteka mandatnog perioda od četiri godine bila ponovo izabrana za direktora tužene, kako je to i predviđeno odredbom člana 33 Statuta tužene. Istaknuto je da je apelantkinji pripadalo i pravo na uplatu traženog doprinosa od 1. oktobra 2009. godine do kada je razriješena dužnosti, tj. do 29. aprila 2010. godine, dok je odbijen apelantkinjin zahtjev za uplatu doprinosa za period od 29. aprila 2010. do 15. maja 2012. godine jer u ovom periodu apelantkinja nije imenovana za direktora tužene.

11. Odlučujući o istaknutom protivtužbenom zahtjevu tužene, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantkinja imenovana za vršioca dužnosti tužene 15. novembra 2007. godine, a da je predmetni ugovor o radu zaključen 28. novembra 2007. godine, odnosno apelantkinja je tek odlukom Vlade od 15. maja 2008. godine imenovana za direktora tužene. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije imala zakonska ovlašćenja da kao vršilac dužnosti direktora u ugovoru navede da postupa za poslodavca, da samu sebe primi u radni odnos na neodređeno vrijeme i rasporedi na poslove direktora jer u to vrijeme ona nije bila ovlašćeni organ upravljanja tužene, čime je postupila nezakonito, suprotno odredbama Zakona o radu, Zakona o administrativnoj službi u upravi RS, članu 38 Zakona o turizmu i članu 15 Statuta tužene. Istaknuto je da predmetni ugovor o radu faktički i nije ugovor jer nije bilo druge strane, on je apelantkinjin jednostrani akt. Osnovni sud je ocijenio da se radilo o apsolutnoj ništavosti u smislu odredbe člana 103 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je ugovor zaključilo neovlašćeno lice, što je dovelo i do nepostojanja saglasnih i slobodno izraženih volja druge ugovorne strane, odnosno poslodavca, što ugovor čini ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključenja.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 093384 13 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantkinje i tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u pobijanom dosuđujućem i odbijajućem dijelu, te odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni razlozi kojim je pobijala odluku o protivtužbenom zahtjevu. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantkinja predmetni ugovor o radu potpisala u svojstvu radnika koji zasniva radni odnos, te u svojstvu direktora javne službe s kojom se zasniva radni odnos. Istaknuto je da je takav ugovor protivan odredbi člana 39 st. 5 i 6 Zakona o radu – prečišćeni tekst, pa shodno tome nezakonit i ništav, a prvostepena presuda u tom dijelu pravilna i na zakonu zasnovana. Pošto ugovor koji je proglašen ništavim ne proizvodi pravna dejstva od početka, tj. od zaključivanja takvog ugovora, Okružni sud je ocijenio da je pravilna i zakonita prvostepena presuda u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi predmetna odluka o otkazu predmetnog ugovora o radu. Obrazloženo je da zbog utvrđene ništavosti ugovora apelantkinja nema opravdanog interesa za zahtjev da se poništi otkaz takvog ugovora o radu. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen apelantkinjin zahtjev za isplatu naknade izgubljenih plata i uplatu doprinosa osiguranja za period nakon 29. aprila 2010. do 15. maja 2012. godine budući da je naknadno razrješenje apelantkinje na osnovu rješenja Vlade od 29. aprila 2010. godine utvrđeno zakonitim u upravnom sporu presudom Okružnog suda od 28. novembra 2011. godine. Okružni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni razlozi tužene. U vezi s tim, obrazloženo je da bi apelantkinja u periodu od 1. oktobra 2009. do 29. aprila 2010. godine imala pravo da radi kod tužene na mjestu direktora i da za uloženi rad ostvari zaradu, te da je navedeno pravo osujećeno rješenjem osnivača tužene - Vlade od 30. jula 2009. godine, čija je nezakonitost utvrđena presudom Okružnog suda od 15. marta 2010. godine. Shodno tome, zaključeno je da je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da apelantkinji pripada pravo na naknadu plate koju je izgubila zbog nezakonitog razrješenja u periodu od 1. oktobra 2009. do 29. aprila 2010. godine.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 093384 14 Rev od 21. oktobra 2015. godine usvojena je revizija tužene, presuda Okružnog suda preinačena u dijelu kojim je žalba tužene odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda u usvajajućem dijelu odluke o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, tako da je žalba tužene usvojena i presuda Osnovnog suda u tom dijelu preinačena i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu izgubljene zarade i uplate doprinosa za period od 1. oktobra 2009. do 29. aprila 2010. godine, te je apelantkinja obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda, u pobijanom dijelu, donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 39 Zakona o radu, te istakao da se ugovorom o radu (kao aktom zasnivanja i uređivanja radnog odnosa) uspostavlja radni odnos s određenim pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa koja se stiču stupanjem radnika na rad. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nižestepenim presudama pravosnažno presuđeno o ništavosti predmetnog ugovora o radu, na osnovu kojeg je apelantkinja,, na osnovu rješenja Vlade o njenom imenovanju, stupila na funkciju direktora tužene i ta odluka o ništavosti ugovora nije predmet pobijanja u ovom revizionom postupku. S obzirom na navedeno i na okolnost da apelantkinja nije izjavila reviziju ni protiv pravosnažno presuđenog dijela odluke o odbijanju njenog zahtjeva za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešno shvatanje nižestepenih sudova da apelantkinji pripada pravo na neisplaćene plate i na uplatu doprinosa za period od otkaza ugovora o radu (15. oktobra 2009. godine) do donošenja rješenja Vlade o njenom razrješenju (24. septembra 2010. godine). U vezi s tim je obrazloženo da zbog ništavosti predmetnog ugovora o radu (član 103 ZOO u vezi sa članom 39 st. 1, 2 i 5 Zakona o radu) i, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantkinja nije imala svojstvo lica koje je ugovor o radu zaključilo radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca, radi zaposlenja (član 39 stav 1 Zakona o radu). Obrazloženo je da za sticanje navedenog svojstva apelantkinji nije dovoljno samo rješenje Vlade o imenovanju na funkciju direktora tužene (koje je bilo na snazi do 24. septembra 2010. godine kao dana njenog razrješenja) nego i ugovor o radu, koji apelantkinja nema s obzirom na ništavost predmetnog ugovora o radu i na pravosnažno odbijeni apelantkinjin zahtjev za poništenje odluke tužene o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je istakao da ništavost ugovora o radu oduzima pravno dejstvo ugovora, i to od momenta njegovog nastanka, tako da ugovor o radu nije ni nastao i ne proizvodi dejstvo od samog početka. Kod ovakvog stanja stvari i kod činjenice da apelantkinja nakon otkaza predmetnog ugovora o radu nije obavljala poslove direktora tužene (što nije ni tvrdila) i da se nije moglo govoriti ni o faktičkom radu, Vrhovni sud je ocijenio da nije bilo osnova za plaćanje izgubljene zarade apelantkinji i za uplatu doprinosa za sporni period. Stoga je Vrhovni sud, primjenom naprijed spomenutih zakonskih odredbi, u vezi s odredbom člana 104 stav 1 ZOO (prema kojoj se posljedice ništavosti sastoje u uspostavljanju stanja kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora i obavezi svake stranke da vrati drugoj sve što je primila po osnovu takvog ugovora), preinačio presudu Okružnog suda u revizijom pobijanom dijelu kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ističe da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario da su, pored predmetnog ugovora o radu, pravni osnov za stupanje apelantkinje na rad kod tužene bila i rješenja Vlade kojim je imenovana za vršioca dužnosti direktora, odnosno direktora tužene, te da je 15 mjeseci izvršavala radne zadatke prije nego je razriješena rješenjem Vlade. Smatra da kod tužene nije postojao pravni interes za protivtužbeni zahtjev. Posebno ističe da nije imala pravni interes da u revizionom postupku pobija nižestepene odluke u dijelu koji se odnosio na otkaz predmetnog ugovora o radu i utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o radu, iz razloga što je usvojen glavni dio tužbenog zahtjeva – naknada štete i što je u međuvremenu ostvarila pravo na starosnu penziju. Apelantkinja smatra da je apsolutna ništavost predmetnog ugovora o radu irelevantna u konkretnoj situaciji i nije od uticaja na isplatu naknada štete na ime izgubljene zarade. U vezi s tim ističe da da nije bilo prvog rješenja Vlade o razrješenju dužnosti (koje je poništeno kao nezakonito) apelantkinja bi nastavila nesmetano raditi kod tužene i ostvarivati platu za period od otkaza ugovora o radu do nove odluke o razrješenju i bili bi joj uplaćeni doprinosi.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud apelantkinjine navode smatra neosnovanim. Navodi da je ništavost predmetnog ugovora o radu bila utvrđena nižestepenim presudama, koja odluka nije bila predmet pobijanja u revizionom postupku. Stoga je Vrhovni sud, s obzirom na pravne posljedice ništavosti ugovora, pravilnom primjenom odredbe člana 103 ZOO u vezi sa članom 39 Zakona o radu, zaključio da ništavost ugovora o radu oduzima pravno dejstvo ugovoru, i to od momenta njegovog zaključenja, tako da ugovor nije ni nastao i ne proizvodi dejstvo od samog početka. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i razumljive razloge zbog kojih je donio odluku, te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 103. stav 1.

Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 104. stav 1.

U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

20. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji se primjenjivao u predmetnom postupku, u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Ugovor o radu može se zaključiti radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca radi zasnivanja radnog odnosa, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Ugovor o radu iz stava 1. ovog člana može se zaključiti na neodređeno vrijeme i određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen.

Međusobna prava, obaveze i odgovornosti direktora koji nije zasnovao radni odnos i poslodavca uređuju se posebnim ugovorom.

Lice koje obavlja poslove direktora iz stava 3. ovog člana ima pravo na naknadu za rad koja ima karakter plate i druga prava, obaveze i odgovornosti u skladu sa ugovorom.

Ugovor iz stavova 1. i 3. ovog člana sa direktorom zaključuje u ime poslodavca organ upravljanja.

Odredbe ovog člana primjenjuju se i na direktore, predsjednike i rukovodioce udruženja, fondacija i organizacija, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 093384 14 Rev od 21. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantkinja primila osporenu presudu s obzirom na to da je presuda donesena 21. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete po osnovu izgubljene zarade i uplate doprinosa, te poništenje/utvrđivanje ništavosti akata iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantkinji isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete za izgubljenu zaradu i uplati doprinose, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, te usvojen protivtužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je apsolutno ništav predmetni ugovor o radu. Međutim, postupajući po reviziji tužene, Vrhovni sud je preinačio presudu Okružnog suda i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete za izgubljenu zaradu i uplatu doprinosa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je nižestepenim presudama pravosnažno presuđeno o ništavosti predmetnog ugovora o radu i da navedena odluka nije bila predmet revizionog razmatranja. Nadalje, u pogledu utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o radu, Ustavni sud podsjeća da je u obrazloženjima nižestepenih presuda navedeno da je apelantkinja predmetni ugovor o radu potpisala u svojstvu radnika koji zasniva radni odnos, te u svojstvu direktora javne službe s kojom se zasniva radni odnos, te da je stoga protivan odredbi člana 39 st. 5 i 6 Zakona o radu – prečišćeni tekst, pa shodno tome nezakonit i ništav. Imajući u vidu navedeno i okolnost da apelantkinja nakon otkaza predmetnog ugovora o radu nije obavljala poslove direktora i da se nije moglo govoriti ni o faktičkom radu, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 103 stav 1 ZOO i član 39 Zakona o radu, ukazao da nije bilo osnova za plaćanje izgubljene zarade apelantkinji i za uplatu doprinosa za sporni period. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da za sticanje svojstva lica koje je ugovor o radu zaključilo radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca, apelantkinji nije dovoljno samo rješenje Vlade o imenovanju na funkciju direktora tužene nego i ugovor o radu, koji apelantkinja nema s obzirom na ništavost predmetnog ugovora o radu i na pravosnažno odbijeni apelantkinjin zahtjev za poništenje odluke tužene o otkazu ugovora o radu. Dovodeći navedene odredbe ZOO i Zakona o radu u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Vrhovni sud zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade i uplate doprinosa neosnovan iz navedenih razloga. Prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj odluci Vrhovni sud je dao jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u navedenom dijelu, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5555/15 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio