Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5154/17 (V.T.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5154/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5154/17, rješavajući apelaciju V.T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. veljače 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija V.T.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu osporenih Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 014373 17 Kv 4 od 15. studenog 2017. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija V.T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 014373 17 Kv 4 od 15. studenog 2017.

godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koja se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 8. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 014373 17 Kv 4 od 15. studenog 2017. godine.

2. Apelant je u apelaciji podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje iz pritvora do izricanja prvostupanjske presude.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 5. i 8. siječnja 2018. godine da u roku od tri dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 10. i 15. siječnja 2018. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kv 4 od 15. studenog 2017. godine apelantu je produljena mjera pritvora, u trajanju od dva mjeseca, određena Rješenjem toga suda broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine zbog pritvorskih razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. toč. c) i d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema ovome rješenju može trajati najdulje do 18. siječnja 2018. godine ili do nove odluke suda.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvenstveno naveo razloge iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa kaznenim djelom paljevina iz članka 301. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH i kaznenim djelom izazivanje opće opasnosti iz članka 323. stavak 1. KZFBiH a u svezi sa člankom 54. KZFBiH.

8. U svezi sa pritvorskim razlogom iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo kojim prijeti, i to ubojstvo iz članka 166. stavak 1. ZKPFBiH. Ovo uvjerenje Kantonalnog suda proizlazi iz okolnosti da postoji osnovana sumnja da je apelant pokazao potpunu određenost da izvrši kazneno djelo ubojstvo na štetu svjedoka I.A., jer je djelo izvršio prema osobi koja ga je prethodno molila da je ne ozlijedi, već da zove policiju, da je prije napada na život oštećenog I.A. prijetio i njemu i svjedoku S.N. govoreći im da će pucati i ubiti ih obojicu, da se po izvršenom napadu na život oštećenog I.A. obratio svjedoku S.N., koji je kritične prilike bio sa oštećenim, riječima: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“, i konačno da postoji osnovana sumnja da je apelant nakon toga počinio u stjecaju i druga dva kaznena djela. Prema tome, ove okolnosti opravdavaju bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo ubojstvo kojim je prijetio svjedoku i očevicu događaja S.N. U svezi sa tvrdnjama apelantove obrane da ne postoji uvjerljiv dokaz o prijetnji ubojstvom, Kantonalni sud je naveo da je iskaz svjedoka vjerodostojan, uvjerljiv i dosljedan, a apelantova obrana, sa druge strane, ne nudi niti jedan argument zbog čega sud ne bi mogao svoj zaključak utemeljiti na iskazu ovog svjedoka. Stoga, sve navedene okolnosti uz demonstriranu apelantovu namjeru da liši života i svjedoka N.S., nakon što je lišio života I.A., predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH iz kojih proizlazi bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo ubojstvo kojim je prijetio svjedoku i očevicu događaja N.S.

9. Također, Kantonalni sud je zaključio da još uvijek postoje pritvorski razlozi predviđeni odredbom članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. U svezi sa time, Kantonalni sud je prvenstveno naveo da se radi o kaznenim djelima u stjecaju za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Kazneno djelo ubojstvo posebno je teško obzirom na način izvršenja, jer je, kako proizlazi iz iskaza S.N., počinjeno nakon što su oštećeni i S.N. prethodno molili apelanta da ih ne udara, da zove policiju, obećavajući da neće bježati. Međutim, apelant je, unatoč bespomoćnosti svjedoka i oštećenog, izvršio djelo, pokazujući tako naglašenu upornost i bezobzirnost prilikom izvršenja. Ove okolnosti u korelaciji sa činjenicom da je apelant, nakon što je izvršio djelo (za što postoji osnovana sumnja), pozivao svjedoka S.N. govoreći mu: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“ jesu okolnosti koje ukazuju da je djelo izvršeno na način koji ga čini posebno teškim. Kazneno djelo ubojstvo posebno teškim čini i okolnost da postoji osnovana sumnja da je učinjeno u stjecaju sa kaznenim djelima paljevina i izazivanje opće opasnosti, odnosno da je apelant, dok je oštećeni I.A. još bio živ, zapalio objekt „Slavonija-Di“ prouzročivši time veliku materijalnu štetu, ali i opasnost za život i imovinu veće vrijednosti osoba u stambenim objektima u neposrednom susjedstvu ,,Slavonije-Di“. Imajući u vidu postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedena kaznena djela u naseljenom mjestu i u frekventno doba dana, Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom kaznenom djelu koje je uz to praćeno izvanrednim okolnostima, dakle, onim okolnostima koje nisu uobičajene pri počinjenju ove vrste kaznenih djela. Obzirom na prijetnje optuženika svjedoku S.N., puštanje apelanta na slobodu nakon počinjenja ovakvog kaznenog djela u sredinu u kojoj boravi i svjedok S.N. kome je apelant uputio prijetnje, kao i ostali svjedoci i obitelj oštećenog, a pri činjenici da je i ostatak javnosti senzibiliziran zbog počinjenja ovih djela, Kantonalni sud je mišljenja da postoje izvanredne okolnosti i da bi puštanje na slobodu apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, zbog čega i postoji pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. U svezi sa tvrdnjama apelantove obrane da se zaključak o utemeljenosti produljenja pritvora po ovoj osnovi zasniva na pretpostavkama, Kantonalni sud je istaknuo da postoje jasni i potpuno određeni razlozi koji su prethodno obrazloženi obzirom na to da su, zbog načina počinjenja i posljedica, kaznena djela koja se apelantu stavljaju na teret posebno teška i učinjena su pod okolnostima koje nisu tipične i uobičajene za počinjenje istovrsnih kaznenih djela. Nadalje, imajući u vidu i prijetnje koje su upućene svjedoku N.S. od apelanta, njegovo puštanje na slobodu moglo bi imati kao posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda obzirom da apelant, svjedok N.S., kao i obitelj oštećenog A.I. žive u istom gradu. Naime, zakonska odredba članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH ne zahtijeva postojanje dokaza, niti utvrđenje da bi do narušavanja javnog reda odista i došlo, već je dovoljno da postoje razlozi za vjerovanje u takvu mogućnost, pa je neutemeljeno stajalište obrane da Tužiteljstvo u svom prijedlogu za produljenje pritvora nije obrazložilo eventualne oblike i načine narušavanja javnog reda do kojih bi moglo doći u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Na koncu, teza obrane da javnost nije ni na koji način demonstrirala svoju uznemirenost je neutemeljena. Zaključak suda o ispunjenju zakonskih uvjeta za produljenje pritvora iz ove zakonske osnove, kako je navedeno, nije uvjetovan okolnostima je li javnost demonstrirala uznemirenost, već za način počinjenja i posljedice koje su nastupile izvršenjem kaznenog djela, kao i za činjenicu da je apelant iskazao odlučnost, upornost i podmuklost.

10. Kantonalni sud je utvrdio da se nisu stekli uvjeti da se umjesto mjere pritvora prema apelantu odrede mjere zabrane, jer se drugim mjerama propisanim u ZKPFBiH ne može osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka. U svezi sa time, Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da apelant nije naveo razloge zbog kojih bi mu se, umjesto pritvora, odredila neka od mjera zabrane propisana zakonom. Nadalje, nakon detaljnog razmatranja mogućih mjera i razloga zbog kojih se izriču, te imajući u vidu da je apelantu pritvor produljen zbog pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da druge mjere u konkretnom slučaju ne bi bile učinkovite za sprečavanje apelanta da počini kazneno djelo i za sprečavanja narušavanja javnog reda.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istaknuo nisu utemeljene apelantove tvrdnje kojima je osporavao pritvorsku osnovu iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH navodeći da su prijetnje svjedoku N.S. argumentirane samo iskazom tog svjedoka i da ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti. Naime, prvostupanjski sud je pravilno (kod okolnosti da postoji osnovana sumnja da je apelant kazneno djelo ubojstvo izvršio prema osobi koja ga je prethodno molila da je ne povrijedi, već da zove policiju, da je prije napada na život oštećenog I.A. prijetio i njemu i svjedoku N.S. govoreći da će pucati i ubiti ih obojicu, potom, da se po izvršenom napadu na život oštećenog obratio svjedoku N.S. govoreći mu: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“, nakon čega je u stjecaju učinio i druga dva kaznena djela) izveo zaključak da je apelant manifestirao namjeru da liši života i svjedoka N.S., te da su to naročite okolnosti iz kojih proizlazi bojazan da će apelant učiniti kazneno djelo kojim prijeti i prema svjedoku očevicu događaja. Ovakva argumentacija izložena od prvostupanjskog suda potpuna je i uvjerljiva, te nije dovedena u pitanje ni proizvoljnim stavom obrane da se ovakvo utvrđenje ne može temeljiti samo na iskazu jednog svjedoka, bez ijednog drugog dokaza, obzirom na to da je, suprotno tvrdnji obrane, iskaz svjedoka S.N. vjerodostojan, uvjerljiv, konzistentan i argumentiran drugim dokazima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud je u pobijanom rješenju iskaz svjedoka S.N. doveo u odgovarajuću svezu sa ostalim prikupljenim dokazima (svjedok je prepoznao apelanta kao osobu koja je pucala u oštećenog, izgorjelo tijelo oštećenog je nađeno na mjestu na koje je taj svjedok ukazao, iste večeri svjedok N.S. je o svemu ispričao M.A. i M.Š., izvanbračnoj supruzi oštećenog, koji su na te okolnosti saslušani kao svjedoci, pištolj kojim je apelant izvršio ubojstvo i prijetio svjedoku N.S. je pronađen kod svjedoka V.C.), te na taj način provjerio njegovu objektivnost, što sve ukazuje da se radi o uvjerljivom, vjerodostojnom i konzistentnom svjedočenju.

13. Također, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i apelantove prizivne tvrdnje kojima je osporavao postojanje pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja ove pritvorske osnove najprije konstatirao ispunjenost objektivnog uvjeta. Potom je pristupio analizi predmetnih kaznenih djela, te je, zbog načina i okolnosti u kojima su izvršena, izveo pravilan zaključak da se radi o posebno teškim kaznenim djelima. Pri tome je imao u vidu iskaz svjedoka S.N. (da su on i I.A. molili apelanta da ih ne udara, obećavajući da neće bježati, moleći ga da pozove policiju, ali je on, unatoč bespomoćnosti svjedoka i oštećenog, izvršio djelo pokazujući naglašenu upornost i bezobzirnost da ga izvrši, nakon čega je pozvao svjedoka N.S. obraćajući mu se riječima: „Ulazi ovamo, ubit ću i tebe“), što predstavlja čvrstu osnovu za zaključak da postoji osnovana sumnja da je kazneno djelo ubojstvo izvršeno na način koji ga čini posebno teškim. U daljnjem dijelu obrazloženja prvostupanjski sud se bavio okolnostima pod kojima je apelant učinio u stjecaju i druga dva djela uzrokujući veliku materijalnu štetu na tom objektu, ali i opasnost za život osoba i imovinu veće vrijednosti u stambenim objektima koji se nalaze u neposrednoj blizini. Obzirom na to da su predmetna kaznena djela učinjena u naseljenom mjestu i u frekventno doba dana, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o posebno teškom kaznenom djelu, koje je uz sve to praćeno i izvanrednim okolnostima koje nisu uobičajene pri izvršenju te vrste kaznenih djela. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno argumentirao i četvrti kumulativni uvjet, tj. da bi pored iskazanih prijetnji svjedoku N.S. puštanje apelanta na slobodu u sredinu u kojoj boravi taj svjedok, kao i ostali svjedoci i obitelj oštećenog, uz činjenicu da je i ostatak javnosti senzibiliziran zbog učinjenja takvih kaznenih djela, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Stoga su bez ikakve osnove prizivne tvrdnje apelantove obrane da su u obrazloženju osporenog rješenja sadržane pretpostavke i stereotipni navodi kojima se ne može opravdati produljenje mjere pritvora.

14. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da su apsolutno proizvoljne tvrdnje apelantove obrane da su čisto teorijske prirode razlozi koje je prvostupanjski sud naveo u pobijanom rješenju u odnosu na mogućnost izricanja mjera zabrane koje su propisane člankom 140. i 140. a) ZKPFBiH, jer je prvostupanjski sud odista okolnosno u odnosu na svaku predloženu mjeru posebno izvršio analizu i zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za njihovu primjenu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da osporene odluke ne sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da mu je opravdano produljiti pritvor prema zakonskim osnovama iz članka 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKPBiH. U svezi sa posebnom pritvorskom osnovom iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, apelant je istakao da su prijetnje svjedoku S.N. argumentirane samo iskazom toga svjedoka, iako je sudska praksa zauzela stajalište da se odluka suda može utemeljiti samo na iskazu jednog svjedoka ukoliko je njegov iskaz vjerodostojan, uvjerljiv, konzistentan i argumentiran drugim dokazima, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj, zbog čega smatra da ne postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant počiniti kazneno djelo ubojstvo. U odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, apelant je istakao da samo postojanje pretpostavke da bi njegovo puštanje na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, te da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni stereotipni razlozi koji ne mogu opravdati produljenje pritvora, posebice imajući u vidu da javnost nije ni na koji način demonstrirala svoju uznemirenost nakon što je apelantu određen pritvor. Najzad, apelant je istakao da su redoviti sudovi naveli razloge „teorijske prirode“ prilikom utvrđenja da nisu ispunjeni uvjeti da mu se, umjesto mjere pritvora, odrede mjere zabrane, te da ti razlozi ne nalaze opravdanja u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na koja se pozvao i ukine osporena rješenja, te da donese privremenu mjeru kojom će ga pustiti iz pritvora do izricanja prvostupanjske presude.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim prizivnim navodima isticanim u prizivu protiv prvostupanjskog rješenja i da sud u cijelosti ostaje kod danog obrazloženja, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tužiteljstvo je istaknulo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji i da su redoviti sudovi u svojim odlukama dali jasne i uvjerljive razloge zbog kojih je utemeljeno i zakonito produljenje pritvora apelantu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 6. Pritvor Članak 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produljuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenika odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz članka 146. stavak (1) točka a) ovoga Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produljenje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.

(5) Tijekom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.

Članak 146. stavak (1) toč. c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

[...]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,

d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 27. studenog 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 8. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije.

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;

25. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; (…)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

26. Prije ispitivanja apelantovih navoda Ustavni sud podsjeća da je 17. siječnja 2018. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4784/17 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelomično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije u dijelu osporenih Rješenja Vrhovnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kž 2 od 27. rujna 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 014373 17 Kv 3 od 18. rujna 2017. godine koja se odnose na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. Također, navedenom odlukom odbijena je kao neutemeljena apelantova apelacija podnesena protiv navedenih rješenja u ostalom dijelu u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.

27. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produljenje pritvora, pri čemu ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje, već samo pritvorskih razloga propisanih člankom 146. stavak 1. toč c) i d) ZKPFBiH.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A, broj 182, stavak 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

30. Imajući u vidu da apelant ne dovodi u pitanje osnovanu sumnju, Ustavni sud je neće ni razmatrati. Sukladno navedenom, Ustavni sud će razmotriti apelantove tvrdnje da osporene odluke ne sadrže dovoljne i razumne razloge za zaključak da mu je opravdano produljiti pritvor prema zakonskim osnovama iz članka 146. stavak 1. toč. c) i d) ZKPFBiH.

a)Posebna pritvorska osnova iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH

31. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991, stavak 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71, 29. listopada 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi, Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60, 15. svibnja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115, 18. lipnja 2009. godine). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. srpnja 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49, 4. svibnja 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186, 1. travnja 2010. godine).

32. Dovodeći navedene stavke u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produljenju mjere pritvora apelantu proizlazi da je sud našao brojne okolnosti koje su za prvostupanjski i drugostupanjski sud predstavljale pouzdanu osnovu za zaključak da će apelant, ako se nađe na slobodi, učiniti kazneno djelo kojim je prijetio svjedoku i očevicu događaja. Pri tome prvostupanjski sud je prvenstveno ukazao na okolnosti (za koje postoji osnovana sumnja) iz kojih proizlazi potpuna određenost apelanta da izvrši kazneno djelo ubojstvo prema oštećenom I.A. koji ga je molio da ga ne ozlijedi. Pored toga, prvostupanjski sud je istaknuo da se apelant, nakon što je izvršio napad na život I. A., obratio svjedoku S. N. sa prijetnjom da će ubiti i njega, pa je nakon toga, pokazavši izrazitu određenost da vrši kaznena djela, počinio u stjecaju i kaznena djela paljevine i izazivanja opće opasnosti. Navedene okolnosti, prema ocjeni prvostupanjskog suda, ukazuju da se radi o okolnostima koje opravdavaju bojazan da će apelant počiniti kazneno djelo kojim prijeti očevicu i svjedoku. Osim navedenog, prvostupanjski sud je razmotrio prigovore obrane kojima je ukazivao na vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, te je zaključio da je iskaz svjedoka S.N. uvjerljiv, vjerodostojan i dosljedan. Dalje, proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je potvrdio stajalište prvostupanjskog suda, koji nije doveden u pitanje tvrdnjama obrane da iskaz ovog svjedoka nije doveden u svezu sa drugim dokazima. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti kazneno djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu.

33. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH.

b)Poseban pritvorski razlog iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH

34. U svezi s prigovorima koji se tiču zakonske osnove za određivanje mjere pritvora iz točke d) stavka 1. članka 146. ZKPFBiH, Ustavni sud ukazuje da je već citiranom Odlukom broj AP 4784/17 djelomično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu na slobodu i sigurnost osobe. U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo (točka 36): „…redoviti sudovi prilikom produljenja mjere pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH nisu naveli konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo izvanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredaba članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi naveli i dali razloge u pogledu težine kaznenih djela (za što postoji u ovom trenutku osnovana sumnja), odnosno načina izvršenja koji kazneno djelo ubojstvo čini posebno teškim, kao i stjecaj sa još dva kaznena djela, te posljedica počinjenja kaznenih djela, te je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o „izvanrednim okolnostima“ koje nisu uobičajene za izvršenje ove vrste kaznenih djela. Međutim, redoviti sud stavlja težište i na prijetnje upućene svjedoku S.N., te zaključuje da, ako bi se apelant pustio na slobodu u sredinu u kojoj živi S.N. (kao i ostali svjedoci i rodbina oštećenog), kao i javnost koja je senzibilizirana nakon počinjenja ovakvog kaznenog djela, postoje izvanredne okolnosti i da bi puštanje apelanta rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Tako je, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima došlo do izjednačavanja načina počinjenja kaznenog djela, te posljedica i težine predmetnog kaznenog djela s „izvanrednim okolnostima“ iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, dok sudovi nisu naveli niti jedan konkretan i suštinski razlog za postojanje „izvanrednih okolnosti“ utemeljenih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda, pogotovo u odnosu na svjedoka S.N., rodbinu oštećenog, kao i javnost ne dajući nikakvo obrazloženje za zaključak u pogledu njezine „senzibiliziranosti“ i uslijed toga stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantu već određen pritvor po osnovi njegovih prijetnji upućenih svjedoku S.N. (razlog iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH) pa se čini da na ovaj način dolazi do svojevrsnog „preklapanja“ razloga za određivanje pritvora, jer proizlazi da je apelantu pritvor određen zbog prijetnji da će lišiti života svjedoka S.N., kao i zbog opasnosti da će doći do narušavanja javnog reda, jer bi se apelant pustio na slobodu u isti grad u kojem živi i svjedok S.N. Ustavni sud naglašava da, ma koliko neko kazneno djelo bilo teško, ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koje propisuje točka d) stavak 1. članak 146. ZKPBiH. U tom smislu Ustavni sud ponovno ukazuje na stajalište Europskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi, Europski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. kolovoza 1992. godine, Serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi, Europski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. studenog 1991. godine, Serija A, broj 218, stavak 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze nije uočio…“

35. Imajući u vidu navedenu Odluku Ustavnog suda broj AP 4784/17, te da je nakon rješenja koje je pobijano apelacijom u navedenom predmetu, u kojoj je utvrđena povreda, redoviti sud u kontinuitetu ponovno produljio pritvor apelantu pozivajući se na istu osnovu (članak 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH), dajući identične razloge, Ustavni sud nalazi da je pobijanim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantirano člankom II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 5. Europske konvencije, odnosno da rješenja ne sadrže valjane i jasne razloge, tj. analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, što je dovoljno da se utvrdi povreda bez razmatranja apelantovih daljnjih navoda.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH.

37. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stajalište da, obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produljivanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovitog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost osobe, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. prosinca 2015. godine, toč. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na pobijano Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 014373 17 Kž 3 od 27. studenog 2017. godine, naglašavajući da redoviti sud, pri određivanju i produljenju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su dane odredbama članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člankom 5. Europske konvencije. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u dijelu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju produljenje pritvora.

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije kada su redoviti sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produljen pritvor.

40. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebice razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

41. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5154/17 (V.T.) | Sudska praksa | Aktio