Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3864/17 (M. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3864/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3864/17, rješavajući apelaciju Mirjane Brnić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Brnić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 062098 15 Rev od 22. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Brnić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 062098 15 Rev od 22. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena revizija tužioca (D. G.), preinačena je drugostepena presuda na način da su djelomično uvažene žalbe Grada Banja Luka i apelantice, pa je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen dio zahtjeva tužioca kojim je tražio da se tuženi (Grad Banja Luka, R. Š., M. B., H. Š., M. K., A. B., B. B., Š. Š., M. R., F. H., V. H. i apelantica) obavežu da mu priznaju da ima pravo zakupa i da mu dozvole da zaključi ugovor o zakupu i ugovor o otkupu predmetnog stana, dok je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem se tužiocu priznaje pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da tužilac u predmetnom stanu živi od rođenja, da su se roditelji tužioca u predmetni stan uselili prije 1970. godine, a da nije poznat pravni osnov useljenja. Nadalje, da se kuća u kojoj se nalazi samo predmetni stan nalazi na određenoj parceli, koja je označena kao društvena svojina, da su u određenom z.k. ul. tuženi od 2 do 12 (uključujući i apelanticu) upisani kao nosioci prava korištenja. Zatim, da je na zemlji na kojoj se nalazi pomenuta kuća kao posjednik upisan SIZ stanovanja u određenom p.l., te da tuženi Grad Banja Luka kao nosilac prava raspolaganja društvenom svojinom, posjeduje 5/8 dijelova, a da ostali tuženi (uključujući i apelanticu) imaju ukupno 3/8 dijela. Vrhovni sud je istakao da ako se imaju u vidu prava tuženih od 2 do 12, između ostalih i apelantice, na zemljištu na kojem se nalazi kuća sa sadržajem predmetnog stana, da bi eventualnim otkupom takvog stana navedeni tuženi bili lišeni, ili ograničeni, u vršenju svog prava upisanog u zemljišnu knjigu, što je u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa da se stoga ukazuje kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži zakup i otkup predmetnog stana, kao oblika raspolaganja sa privatnom svojinom. Međutim, da je Vrhovni sud pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zaključio da tužilac ima pravni interes da se utvrdi da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana. Naime, da predmetni stan, a prema utvrđenom činjeničnom stanju koje nije sporno među parničnim strankama, predstavlja dom tužioca u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije, jer u istom živi od svog rođenja, dakle više od 40. godina, pa kao takav i uživa pravnu zaštitu koju traži predmetnom tužbom u smislu prava trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. Naglašeno je, da se tom presudom ne prejudicira eventualni kasniji postupak u kojem bi se primijenila odredba člana 55. Zakona o otkupu državnih stanova - Prečišćeni tekst, jer bi se tek u tom postupku, kao prethodno pitanje, trebalo utvrditi da li je tužilac imao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a što nije bio predmet konkretnog parničnog postupka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda nepravilna i nezakonita, jer Vrhovni sud smatra da je nezakonito korištenje tužioca „dom tužioca“, istovremeno oduzimajući pravo apelantici na njenu imovinu, koju je stekla na zakonit način i svoje pravo uknjižila u zemljišnim knjigama. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na rad, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama gore već navedenim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.". U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije, te slijedom toga preinačio drugostepenu presudu na način da je potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem se tužiocu priznaje pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da "predmetni stan" predstavlja tužiočev "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega je i odlučio kao u izreci presude. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3864/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio