Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3885/17 (A. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3885/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3885/17, rješavajući apelaciju Adema Keška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Keško protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 035384 17 Kž od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Keško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 035384 17 Kž od 1. juna 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
2. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je van svake sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, da je takvo utvrđenje zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine o tjelesnim ozljedama, kao i detaljnom iskazu oštećene koja je opisala okolnosti kritičnog događaja. Zatim, da je iskaz oštećene potkrijepljen nizom dokaza, prije svega nalazom DNK i DKT vještačenja, iz kojih je vidljivo da su na spornim uzorcima pomiješane tjelesne supstance oštećene i apelanta, te da se analizom dobivenih alela uočava se da se u istim nalaze svi aleli DNK profila apelanta. Prvostepeni sud je ocijenio da je iskaz oštećene prihvatljiv jer je potkrepljen vrlo određenim indicijalnim dokazima, da su nalazi svih vještačenja rezultat struke i iskustva, da su isti razumljivi i jasni, te da se međusobno ne isključuju nego da se dopunjuju i doprinose razumijevanju konkretne kaznenopravne stvari, pa da ih je sud prihvatio. Nadalje, da nije povjerovao iskazima svjedoka obrane H.P. i E.L., jer su nastojali pomoći apelantu da izbjegne kaznenu odgovornost, što proizlazi iz toga što oba svjedoka nastoje prikazati kako su kritičnog dana bili sa apelantom, a da suprotno tome svjedok E. L., koji je naveo da je sa apelantom bio od sedam ujutro do devet sati navečer, iskazuje kako tog dana nije vidio svjedoka H. P., koji je tvrdio da je kritičnog dana sa apelantom proveo 4-5 sati. Takođe, prvostepeni sud je ukazao da je neutemeljen apelantov prigovor da je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i to izuzimanje bukalne sluznice, nezakonit dokaz jer je izuzimanje vršio službenik MUP-a, bez sudjelovanja stručne medicinske osobe, pa je i nalaz i mišljenje DNK i DKT vještačenja urađeno na nezakonitim dokazima, odnosno uzroci biološkog materijala nisu prikupljeni u skladu sa članom 3. Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK u kaznenom postupku. Naime, da je kantonalni tužitelj uložio Naredbu Općinskog suda u Livnu od 13. oktobra 2015. godine, kao i sačinjenu foto dokumentaciju PU Tomislavgrad od 19. i 20. oktobra 2015.godine, a u skladu sa članom 4. Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK u krivičnom postupku, pa da proizlazi da se uzimanje uzoraka od osumnjičenog odnosno optuženog za potrebe DNK analize obavlja na osnovu naredbe suda.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neutemeljeni apelantovi prigovori, da je prvostepenom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nisu izvedeni dokazi koji bi potvrdili da je apelant u kritično vrijeme bio na kritičnom mjestu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud poklonio vjeru pismenom nalazu i mišljenju vještaka A. U., iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da su pronađeni tragovi, iz kojih neosporno proizlazi da se radi o pomiješanim tragovima oštećene i apelanta, pa da to što nije bilo neposrednih očevidaca, da ne znači da nije bilo djela. Kantonalni sud je ocijenio da je neutemeljen i prigovor da dostavljeni materijal za DNK analizu nije pravilno pakiran i dostavljen, jer to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (niti je branitelj na glavnoj raspravi u tom smjeru postavljao pitanja, nego je pitao samo vezano je li uz naredbu dostavljen materijal za vještačenje). U vezi s tim istaknuto je, da kako je vještak u svom pismenom nalazu i mišljenju, kao i u iskazu na glavnoj raspravi, naveo da je dokaz pravilno pakiran, uzet i dostavljen, da je vještak i postupio po naredbi Općinskog suda u Livnu. Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen prigovor da Centar za forenzička ispitivanja pri Federalnom MUP nije specijalizirana ustanova koja može vršiti ta vještačenja. Zatim, da apelant u svojoj žalbi navodi da činjenični opis ne navodi na kazneno djelo silovanje nego na drugo kazneno djelo. Međutim, da je taj stav neosnovan i paušalan, jer je silovanje složeno kazneno djelo koje se sastoji od sile, ili prijetnje i obljube, pa da je neosnovan žalbeni navod da se radi o nekom drugom djelu, odnosno da je neosnovan žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni KZ F BiH. Takođe, da su neutemeljeni i žalbeni prigovor da se nije moglo vršiti vještačenje mobitela i komunikacija, te ostali apelantovi prigovori koji su prije svega paušalni, nedorečeni i konfuzni.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da sudovi nisu poštovali princip pretpostavke nevinosti, te da nisu zakonito pristupili ocjeni dokaza, posebno iskazu svjedoka, kao i da prigovor o nezakonitosti vještačenja mobitela sudovi nisu uvažili, čime je presuda zasnovana na dokazu koji je pribavljen i sačinjen bitnim povredama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Takođe, apelant smatra da je osnovan prigovor da tragovi nisu uzeti u skladu sa Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK u krivičnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman