Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1825/16 (I. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1825/16

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1825/16, rješavajući apelaciju Ive Divkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ive Divkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 112360 13 Gž od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 112360 12 P od 20. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivo Divković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 22. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 112360 13 Gž od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 112360 12 P od 20. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 4. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su 15. i 17. januara 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 112360 12 P od 20. juna 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev (od 12. januara 2012. godine) kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime manje primljene rente za period od 1. septembra 2011. godine do 1. aprila 2013. godine isplati određene novčane iznose, pobliže navedene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama, te da se izmijeni Presuda Općinskog suda broj P 2528/01 od 22. oktobra 2002. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 22. oktobra 2002. godine) tako da se umjesto ranije dosuđene rente apelantu dosudi nova mjesečna renta u višem iznosu (pobliže navedenom u izreci presude). Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se izmijeni presuda od 22. oktobra 2002. godine tako da se umjesto ranije dosuđene rente apelantu dosudi nova mjesečna renta u nižem iznosu (pobliže navedenom u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se u predmetnom sporu radi o apelantovom zahtjevu za povećanje dosuđene rente, a zatim i o zahtjevu tuženog za smanjenje dosuđene rente, koji se zasnivaju na odredbi člana 169. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može ju i na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Nadalje, Općinski sud je tokom provođenja dokaznog postupka izvršio uvid u presudu od 22. oktobra 2002. godine, čiju izmjenu parnične stranke traže u konkretnom sporu, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete zbog manjih penzijskih primanja u periodima pobliže navedenim u izreci te presude isplati određene mjesečne iznose, također navedene u izreci te presude, kao i da mu ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda isplaćuje mjesečno određeni novčani iznos. U citiranoj odluci sud je obrazložio da je visina rente utvrđena na osnovu razlike penzije koju je apelant ostvario i penzija tri uporedna radnika tuženog, i to Sulejmana Malkočevića, Aziza Malkočevića i Marka Kovačevića.

7. Općinski sud je naveo da se u skladu sa citiranom zakonskom odredbom visina rente određuje pod klauzulom rebus sic stantibus, što znači da sud može na zahtjev oštećenog za ubuduće povećati rentu ako su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je presudom od 22. oktobra 2002. godine apelantu renta odnosno visina rente utvrđena na osnovu razlike visine penzijskih primanja Sulejmana Malkočevića, Aziza Malkočevića i Marka Kovačevića i penzije koju je on primao. S obzirom na to da se citirana presuda kojom je apelantu dosuđena renta zasniva na podacima o penzijskim primanjima navedenih penzionera kao uporednih, Općinski sud je istaknuo da se o apelantovom tužbenom zahtjevu treba odlučiti uzimajući u obzir penzijska primanja tih penzionera. Dakle, podaci o penzijskim primanjima uporednih penzionera predstavljali su osnov za utvrđivanje prosječne penzije kao osnova za utvrđivanje visine rente koja pripada apelantu. Međutim, Općinski sud je istaknuo da je apelant na pripremnom ročištu opredijelio tužbeni zahtjev polazeći od podataka vezano za Sulejmana Malkočevića, Nadila Šabanovića i Blaška Lovrića (uočava se da je Općinski sud za ovog uporednog penzionera koristio ime i Blaž i Blaško), predlažući navedene penzionere odnosno njihova penzijska primanja kao osnove za utvrđivanje prosječne penzije, istaknuvši da su Marko Kovačević i Aziz Malkočević kao uporedni penzioneri umrli, za što nije priložio odgovarajući dokaz (izvod iz matične knjige umrlih) na tu okolnost. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka slijedi određeni iznos apelantovih penzijskih primanja, zatim određeni iznos penzijskih primanja uporednog penzionera Sulejmana Malkočevića, te određeni iznos penzijskih primanja Nadila Šabanovića i Blaška Lovrića, odnosno da je razlika između apelantovih penzijskih primanja uz rentu i prosječne penzije navedena tri penzionera, koja je apelant predložio, 85,25 KM. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da se utvrđivanje visine rente ne može zasnivati na podacima o penzijskim primanjima dva penzionera – Nadila Šabanovića i Blaška Lovrića, koja je predložio apelant, umjesto podataka o penzijskim primanjima penzionera koja je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke čija se izmjena traži, jer bi takvo utvrđivanje značilo nedosljednu primjenu parametara koje je sud imao u vidu pri donošenju ranijih odluka o dosuđivanju rente, posebno imajući u vidu da apelant tokom postupka nije iznio činjenice odnosno ponudio dokaze da predloženi penzioner kao uporedni – Nadil Šabanović u pogledu poslova i godine odlaska u penziju odgovara uporednim penzionerima Azizu Malkočeviću i Marku Kovačeviću, pa tako i apelantu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je sud odlučio kao u stavu I izreke presude.

8. Pored toga, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na pripremnom ročištu od 27. februara 2013. godine odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke na okolnost utvrđivanja penzijskih primanja predloženih penzionera i apelanta za period od januara 2009. do augusta 2011. godine kao nepotreban, imajući u vidu sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva i odredbu člana 196. ZOO-a, prema kojoj se povećanje rente ili smanjenje odnosno ukidanje može odrediti samo ubuduće, dakle od podnošenja zahtjeva. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je, između ostalog, ocijenio da se, s obzirom na podatke o primanjima penzionera koje je predložio tuženi, ne može utvrđivati da li su se okolnosti znatnije izmijenile, zbog čega je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za smanjenje rente u smislu odredbe člana

196. ZOO-a, te je protivtužbeni zahtjev tuženog također odbio kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 112360 13 Gž od 16. marta 2016. godine žalbe apelanta i tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

10. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza (član 8. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno utvrdio da se u smislu odredbe člana 196. ZOO-a nisu stekli uvjeti za izmjenu odluke o renti, zbog čega je pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev i o tome u obrazloženju dao potpune, jasne i odgovarajuće razloge. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o zahtjevu za utvrđenje i dosuđivanje rente u smislu člana 195. ZOO-a, već o zahtjevu za povećanje dosuđene rente, shodno članu 196. ZOO-a, prema kojim odredbama se visina rente određuje pod klauzulom rebus sic stantibus, što znači da sud može na zahtjev oštećenog za ubuduće povećati rentu ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Dakle, za donošenje odluke o izmjeni dosuđene rente od odlučnog značaja u ovom predmetu je bilo raspraviti i utvrditi da li su se i u čemu znatnije promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka o plaćanju rente.

11. Kantonalni sud je ocijenio da je u ranijim postupcima visina štete zbog manjih penzijskih primanja utvrđena kao razlika između visine apelantove penzije i visine penzija penzionera Sulejmana Malkočevića, Aziza Malkočevića i Marka Kovačevića, pa su se u odnosu na te okolnosti i u predmetnom postupku trebale utvrđivati razlike između apelantovih penzijskih primanja i navedenih penzionera. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da su u međuvremenu umrli uporedni penzioneri Aziz Malkočević i Marko Kovačević, niti je dokazao da podaci uporednih penzionera koje je predložio (Nadila Šabanovića i Blaška Lovrića) u pogledu poslova koje su obavljali i godina odlaska u penziju odgovaraju njegovim podacima i podacima uporednih penzionera Aziza Malkočevića i Marka Kovačevića. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud prilikom donošenja presude nije ocijenio niti uzeo u obzir i dokaze koje je predložio apelant, jer je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud dao potpune i pravilne razloge zbog čega se osnovanost apelantovog zahtjeva nije mogla temeljiti na dokazima o visini penzijskih primanja Nadila Šabanovića i Blaška Lovrića. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na rezultatu cjelokupnog prvostepenog postupka u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio provođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke na okolnost utvrđivanja penzijskih primanja predloženih penzionera Nadila Šabanovića, Blaška Lovrića i apelanta imajući u vidu sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva (podneskom od 9. maja 2013. godine kao utuženi period kojim je potraživana naknada štete i buduća renta je naveden period od 1. septembra 2011. godine do 1. aprila 2013. godine), odnosno da činjenice koje je tim dokazom trebalo utvrditi nisu relevantne za odluku o apelantovom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant, na kome je bio teret dokazivanja činjenica kojima se stvara pravo (čl. 7. i 123. ZPP), nije dokazao da su se stekli uvjeti za izmjenu rente za utuženi period.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo. Naime, apelant smatra da je u postupku utvrđivanja visine rente kao uporedni penzioner mogao biti predložen bilo koji uporedni penzioner koji je radio na istim poslovima kao i apelant te otišao u penziju, a ne samo oni uporedni penzioneri koji su bili uzeti u obzir u ranijem postupku za dosuđivanje rente. S tim u vezi, apelant je naveo da sud u obrazloženju presude nigdje nije naveo zbog čega kao uporednog penzionera za utvrđivanje visine rente nije uzeo penzijska primanja Sulejmana Malkočevića, koji je bio uporedni penzioner i u ranijem postupku. Nadalje, apelant smatra da je prvostepeni sud pogriješio kada je kao prijedlog dokaza odbio vještačenje vještaka ekonomske struke, istakavši da odbijanje prvostepenog suda predloženog dokaza predstavlja povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što je predloženim dokazima apelant htio dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da smatra neosnovanim navode iz apelacije koju „apelant [...] podnosi zbog dužine trajanja sudskog postupka [...]“.

14. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari opravdan apelantov zahtjev, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i sloboda ili da se za stranke u postupku može utvrditi da snose posljedice kršenja Evropske konvencije u okviru tog suda.

15. Tuženi je, između ostalog, naveo da je u konkretnoj situaciji teret dokazivanja bio na apelantu, te ukoliko je tvrdio da su Aziz Malkočević i Marko Kovačavić umrli, bio je dužan dokazati te tvrdnje, jer se ne radi o općepoznatim činjenicama. Nadalje, tuženi je naveo da je dokazivanje tužbenog zahtjeva isključivo na apelantu, koji je bio dužan dokazati da su se izmijenile prilike od dana donošenja ranije odluke i u čemu su se izmijenile prilike. Pored toga, tuženi je naveo da je sud pravilno odbio prijedlog za vještačenje za period za koji se u skladu sa zakonskim odredbama ne može tražiti izmjena rente, a sve s ciljem ekonomičnosti i efikasnosti postupka. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.). Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Izmjena dosuđene naknade Član 196.

Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 112360 13 Gž od 16. marta 2016. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 28. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2016. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantovom zahtjevu za povećanje dosuđene rente, a zatim i o zahtjevu tuženog za smanjenje dosuđene rente, koji se zasnivaju na odredbi člana 196. ZOO-a, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Suštinu navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje dovodi u vezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP.

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za utvrđenje i dosuđivanje rente u smislu člana

195. ZOO-a, već o zahtjevu za povećanje dosuđene rente, shodno članu 196. ZOO-a. Nadalje, da je presudom od 22. oktobra 2002. godine apelantu dosuđena renta, i to na osnovu razlike penzije koju je ostvario apelant i tri uporedna konkretno navedena penzionera. Predmetnom tužbom apelant je tražio razliku između njegovih penzijskih primanja uz rentu i prosječne penzije tri uporedna penzionera (jedan iz presude od 22. oktobra 2002. godine i dva nova uporedna penzionera). Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi zaključili da je apelantov zahtjev neosnovan, a iz obrazloženja ovih presuda slijedi da bi takvo utvrđenje značilo nedosljednu primjenu parametara koje je sud imao u vidu pri donošenju ranije odluke o dosuđivanju rente, posebno imajući u vidu da apelant nije ponudio dokaze da predloženi penzioneri u pogledu poslova koje su obavljali i godina odlaska u penziju odgovaraju uporednim penzionerima (čl. 7. i 123. ZPP). U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje procesnog prava u smislu da nije prihvaćen njegov prijedlog za vještačenje vještaka ekonomske struke radi utvrđivanja penzijskih primanja za period od januara 2009. do augusta 2011. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi da je navedeni prijedlog ocijenjen kao nepotreban jer se povećanje rente ili smanjenje odnosno ukidanje može odobriti samo ubuduće, dakle od podnošenja zahtjeva (član 196. ZOO-a).

30. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu se nalazi povreda tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nije utvrđeno da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, te kada su Općinski sud i Kantonalni sud jasno obrazložili osporene odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da navodi o povredi ovog prava nisu osnovani.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1825/16 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio