Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/17 (S. V.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3997/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3997/17, rješavajući apelaciju Saše Vasića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Vasić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 051363 17 Kž od 22. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 21. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 051363 17 Kž od 22. marta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona RS, pa je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Apelant je takođe obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 120,00 KM i na ime paušala iznos od 200,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da su nezakonito pribavljeni dokazi, iskazi svjedoka M. D. i Đ. D., koji su zabilježeni na zapisnik pred ovlaštenim službenim licima SJB Gradiška od 6. maja 2015. godine. Naime, da je uvidom u predmetne zapisnike sasvim jasno da su ovlaštena službena lica postupila u skladu sa ovlaštenjem koje imaju prema članu 227. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), jer su uzimali izjave od navedenih svjedoka i u svemu postupili shodno odredbama člana 146. do 151. ZKP, odnosno da su od istih zabilježene izjave nakon što su prethodno upozoreni u skladu sa naprijed navedenim odredbama ZKP-a. Zatim, da to što su navedeni svjedoci nepismena lica, da to ne čini njihove iskaze, zabilježene na navedenim zapisnicima, nezakonito pribavljenim dokazima. Nadalje, da je iskaz svjedoka oštećenog Z. S., koji je prilikom neposrednog saslušanja opisao radnje koje je apelant prema njemu preduzeo, u odlučnim činjenicama identičan sa iskazom svjedoka M. D., koji potvrđuje odlučnu činjenicu da je vidio da je apelant udarao momka u autu šakama po cijelom tijelu, a da je svjedok Đ. D. potvrdio da je vidio da je apelant mladića, koji je sjedio u autu, tukao rukama i nogama. Zatim, da je pravilno prvostepeni sud poklonio vjeru iskazima svjedoka M. D. i Đ. D. (koji su iz svog dvorišta, koje se nalazi preko puta mjesta gdje su se zaustavila vozila apelanta i oštećenog, na udaljenosti od 20 m gledali predmetni događaj), koji su iskaz dali neposredno pred sudom, jer je pravilo da se svjedoci neposredno saslušavaju pred sudom, a ukoliko su njihovi iskazi dati u fazi istrage različiti od iskaza datih na glavnom pretresu prilikom neposrednog saslušanja isti iskazi će se svjedocima predočiti. Okružni sud je istakao da osnovano apelantova žalba navodi da su u fazi istrage navedeni svjedoci iznosili boju vozila apelanta i oštećenog, a da to nisu iznosili neposredno pred sudom i da je očigledno da su u fazi istrage svjedoci pogrešno označavali boju vozila oštećenog i apelanta. Međutim, da ova različitost iskaza ovih svjedoka nije u konačnom bila od uticaja na zaključak prvostepenog suda da je apelant preduzeo opisane radnje u izreci prvostepene presude. Naime, da iz iskaza navedenih svjedoka nesporno proizlazi da je u vozilu lica koje je zadavalo udarce drugom licu koje je sjedilo u svom vozilu, bila prisutna i djevojka, što ukazuje na odlučnu činjenicu da je upravo apelant preduzimao opisane radnje, zadavao udarce zatvorenom pesnicom oštećenom u predjelu glave. Takođe je navedeno, da je svjedok N. V., koja je u međuvremenu postala apelantova supruga, pred sudom koristila blagodati da nije dužna da svjedoči u smislu člana 148. stav 1. tačka a) ZKP, dakle, da su navedene odlučne činjenice nesporne.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su svjedoci M. D. i Đ. D. saslušani u policijskoj stanici protivno odredbama ZKP-a, jer je bilo potrebno omogućiti i apelantu da bude prisutan prilikom davanja izjava navedenih svjedoka, kako bi apelant mogao postavljati pitanja pozvanim svjedocima, pa da izjave navedenih svjedoka nisu mogle biti osnov za podizanje optužnice protiv apelanta. Nadalje, da su navedeni svjedoci nepismeni i da je svjedok pred Đ. D. pred sudom izjavio da je njegovu izjavu potpisao policajac a da je svjedok M. D. stavio svoj prstoznak, a da nije naznačen njegov identifikacioni dokument, tako da se sa sigurnošću ne može utvrditi da li je isti svjedok koji je saslušan pred sudom saslušan i u policijskoj stanici. Takođe da se izricanjem novčane kazne i troškova krivičnog postupka apelantu, nezakonito zadire u njegovu imovinu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/17 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio