Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4268/17 (R. I.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4268/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4268/17, rješavajući apelaciju Radojke Ilić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radojka Ilić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 046326 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 046326 16 Rev od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (M. T.) da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje određene nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), dok je djelomično usvojen protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je tuženi stekao pravo posjeda na određenoj parceli (u daljnjem tekstu: spornoj parcela) i da je investitor objekta sagrađenog na toj parceli.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je spornu parcelu, kao i drugu parcelu, kupila apelantica koja je upisana kao posjednik sa 1/1 dijela, s tim što je druga parcela sa izgrađenim objektom u njenom posjedu, dok je sporna parcela u posjedu tuženog. Zatim, da je apelantica tuženom i njegovoj supruzi (apelantičina sestra) poklonila spornu parcelu i da su oni na istoj, svojim sredstvima, izgradili postojeći objekat. Nadalje, da je u zemljišnoj knjizi pravo vlasništva nad obje parcele upisano u korist državne svojine, a da je apelantica nosilac prava korištenja. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključio da apelantica nije dokazala da je stambeni objekat sagrađen na spornoj parceli, izgrađen sredstvima firme „Ilić Komerc“ d.o.o. (koju je prvobitno osnovao apelantičin suprug a tuženi je bio zakonski zastupnik-direktor, da bi tuženi tom preduzeću formalno pristupio zaključenjem ugovora o pristupanju), pa je odbio njen tužbeni zahtjev pozivom na odredbu člana 126. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim, da je prvostepeni sud djelimično usvojio protivtužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 321. Zakona o stvarnom pravu (zaštita prava na državinu), a odbijajući protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži upis tuženog u zemljišno-knjižnim evidencijama kao vlasnika objekta (jer sporni objekat nije uplanjen i isti je izgrađen na zemljištu koje se nalazi u državnoj svojini). Vrhovni sud je ocijenio da nije tačna tvrdnja revizije da apelantici „nije omogućeno da se izjasni" u vezi sa preinačenjem protivtužbe, kod činjenice da je preinačenje izvršeno na ročištu na kom je bio prisutan punomoćnik apelantice koji se preinačenju nije protivio, već se nakon toga upustio u raspravljanje po konačno opredijeljenom zahtjevu (drugostepeni sud je ocijenio kao neosnovan apelantičin žalbeni navod da je prvostepeni sud prekoračio protivtužbeni zahtjev, jer je tuženi na zapisnik kod suda uredio-dopunio protivtužbeni zahtjev na način da je apelantica dužna priznati i trpjeti da se u zemljišno-knjižnim evidencijama tuženi upiše kao vlasnik). Pored toga, da sve i da je postojala povreda postupka na koju se revizija poziva, da to ne bi bilo od uticaja na pravilnost pobijane odluke s obzirom da je protivtužbeni zahtjev, u dijelu koji je preinačen, odbijen. Zatim, da je od strane nižestepenih sudova jasno ukazano da se na temelju računa na ime „Ilić Komerc" d.o.o ne može izvesti pouzdan zaključak da se njima kupovao građevinski materijal za gradnju objekta na spornoj parceli, kod činjenice da su istovremeno građeni i objekat tuženog, ali i objekat „Ilić Komerc" d.o.o. na drugoj parceli. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno cijenjen i iskaz svjedoka H. Č., koji je naveo da je sa apelanticom pogađao radove za “njen objekat", što mu je i platila, a sa tuženim za „njegov objekat", što mu je platio, praveći jasno razgraničenje koji je objekat radio za apelanticu, a koji za tuženog. Nadalje, da je iskaz svjedoka K. T., supruge tuženog i apelantičine sestre, pravilno cijenjen i prihvaćen kao vjerodostojan, jer on nije suprotan iskazima koje je sud prihvatio i na kojima je zasnovao odluku. Vrhovni sud je istakao da tvrdnju tuženog da mu je apelantica poklonila spornu parcelu i da je svojim sredstvima izgradio porodično stambeni objekt na toj parceli potvrđuju iskazi svjedoka R. S., S. S. i N. S. (apelantičina braća), M. S. (daljeg rođaka), Z. N., O. K., M. J. i N. D. (radnika na objektu sagrađenom na spornoj parceli) i D. J. (radnika „Ilić Komerc” d.o.o.). Nadalje, da kad je u pitanju primjena materijalnog prava, da su se nižestepeni sudovi pogrešno pozvali na odredbe Zakona o stvarnim pravima, a da je trebalo primijeniti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, da je odredbom člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona (1. januara 2010. godine), primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Vrhovni sud je istakao da imajući u vidu činjenicu da je pravni osnov protivtužbenog zahtjeva sticanje građenjem i da je sporni objekat izgrađen 2003. godine, da sporni odnos treba biti riješen primjenom odredbi člana 24.-26. u vezi sa odredbom člana 81. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, da kako je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, da to, samo za sebe, pozivanje na odredbe Zakona o stvarnim pravima umjesto na Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, da nema uticaja na pravilnost pobijane odluke.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelantica, između ostalog navodi da je protivno pravilima ZPP odlučivano o zahtjevu tuženog se u zemljišno-knjižnim evidencijama upiše kao vlasnik, a koji zahtjev tuženi nije ni postavio, da su pogrešno cijenjeni izvedeni dokazi i da su prihvatani iskazi svjedoka koji su bliski srodnici tuženog, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo što je konstatovao i Vrhovni sud, koji je naveo da to nema uticaja na pravilnost pobijane odluke, što je apsurdno.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman