Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/17 (R.Đ, Z. M., D. B., P. B., nenad Bilbija, S. B. i N. J.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-707/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-707/17, rješavajući apelacije R. Đ. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R. Đ. protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046952 11 Rev od 10. oktobra 2013. godine;

Zorica Milković protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 123370 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine;

Dinko Badnjević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 018122 Gž 2 od 5. oktobra 2017. godine (u odnosu na stav I izreke rješenja) i Predrag Bilbija, Nenad Bilbija, Slobodan Bilbija i Nadežda Janković zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na građevinskom zemljištu, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-707/17

1. R. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046952 11 Rev od 10. oktobra 2013. godine. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046952 08 P od 21. januara 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046952 11 Gž od 14. septembra 2011. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Banjaluka br. 05/2-126-35/6 od 19. juna 2006. godine i 05-2- 127.2-58/06 od 21. jula 2006. godine, te da se obaveže tužena da apelanta vrati na posao i radne zadatke koje obavljao prije prestanka radnog odnosa i da mu na ime neisplaćenih plata, toplog obroka i regresa isplati iznos od 48.257,99 KM, te da na ime apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 16.234,97 KM. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 046952 11 Rev od 10. oktobra 2013. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova revizija protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 046952 11 Gž od 14. septembra 2011. godine.

2. Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07), u propisanom roku podnese tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa nadležnom sudu.

2.AP-4319/17 i AP-4388/17

3. Zorica Milković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Njemačke, koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 18. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 123370 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine, koja je registrovana pod brojem AP-4319/17. Zatim, apelantica je 19. oktobra 2017. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 123370 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine, koja je registrovana pod brojem AP-4388/17. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 123370 11 P od 1. avgusta 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 123370 14 Gž od 5. marta 2015. godine, obavezani su tuženi, između ostalog, da apelantici na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplate iznos od 20.000,00 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa po tom osnovu odbijen (do traženih 150.000,00 KM). Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 123370 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine odbačena je kao neblagovremena apelantičina revizija protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 123370 14 Gž od 5. marta 2015. godine.

4. Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da, u skladu sa odredbama člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 123370 14 Gž od 5. marta 2015. godine.

3. AP-5264/17

5. Dinko Badnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 018122 Gž 2 od 5. oktobra 2017. godine (u odnosu na stav I izreke rješenja). Rješenjem Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 018122 16 P 2 od 14. juna 2017. godine odlučeno je da se apelantova tužba radi utvrđenja nužnog nasljednog dijela u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom, jer apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, iako je uredno obaviješten (stav I izreke rješenja). Obavezan je apelant da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženom N.K. iznos od 3.000,00 KM, a tuženoj N.K. iznos od 720,00 KM (stav II izreke rješenja). Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 P 018122 Gž 2 od 5. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepeno rješenje u odnosu na stav I izreke potvrđeno (stav I izreke drugostepenog rješenja), dok je apelantova žalba djelimično uvažena i preinačeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (na način kako je to navedeno u stavu II izreke drugostepenog rješenja).

6. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije ispoštovao proceduru predviđenu Zakonom o parničnom postupku, odnosno nije pristupio na zakazano ročište, iako je uredno obaviješten, niti je blagovremeno opravdao svoj izostanak. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao pristupiti zakazanom ročištu, odnosno blagovremeno opravdati svoj izostanak.

4. AP-5463/17

5. Predrag Bilbija, Nenad Bilbija, Slobodan Bilbija i Nadežda Janković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 23. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na građevinskom zemljištu. Apelanti su 13. maja 2014. godine podnijeli zahtjev Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na građevinskom zemljištu. Kako prvostepeni organ nije u zakonskom roku odlučio o zahtjevu apelanata, apelanti su 9. decembra 2014. godine, te 19. aprila 2016. godine podnijeli žalbe Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) zbog ćutanja administracije. Odlučujući po žalbama apelanata, Republička uprava donijela je rješenja od 19. januara 2015. godine, odnosno 4. maja 2016. godine kojim je naložila prvostepenom organu da odluči o zahtjevu apelanata. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.11/476-383/14 od 9. marta 2017. godine odbijen je zahtjev apelanata za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na zemljištu bliže označenom u rješenju. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/476-66/17 od 16. avgusta 2017. godine poništeno je prvostepeno rješenje od 9. marta 2017. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

6. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju dužinu trajanja postupka pred upravnim organima u predmetu utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na građevinskom zemljištu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 17. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske br. 109/05 i 63/11) propisano da "ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima propisano da "ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje". Međutim, apelanti, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nisu pokretali upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da su apelanti propustili da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrzaju postupak, te da na taj način stvore uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudom, Ustavni sud smatra da apelanti, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu iscrpili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju. Stoga, kako apelanti nisu iscrpili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-707/17. Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i/ili prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-707/17 (R.Đ, Z. M., D. B., P. B., nenad… | Sudska praksa | Aktio