Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2543/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2543/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2543/17, rješavajući apelaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko - neretvanski kanton protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049433 12 Rsž od 4. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 049433 12 Rsž od 4. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 049433 08 Rs od 24. oktobra 2012. godine kojom je, između ostalog, apelant obavezan isplatiti tužitelju (N. Ć.) na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada za period od 1. maja 2009. zaključno sa 30. julom 2011. godine novčane iznose, navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio člana 40. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), jer je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da tužitelj ostvaruje pravo na povećanje plaće u svojstvu državnog službenika, te mu je dosuđeno povećanje plaća po osnovu rezultata rada u periodu od 1. maja 2009.godine zaključno sa 30. julom 2011.godine u visini određenog procenta. Kantonalni sud je naveo da tužitelj ne može snositi štetne posljedice zbog propusta apelanta što svojim aktima nije utvrdio visinu tog procenta, pa je opravdano dosuditi maksimalan iznos utvrđen zakonom. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 69. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 30. jula 2010. godine) prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika. Također, Kantonalni sud je ukazao da navedeni Zakona o plaćama i naknadama ne predviđa povećanje plaće po osnovu rezultata rada. Kantonalni sud je naveo da su odredbe Zakona o državnoj službi, koje se odnose na plaće bile u primjeni do 30. jula 2010. godine, kao i da se rješenje o ocjeni donosi naredne godine za prethodnu godinu i isplata se vrši slijedeće godine (npr. u 2011. godini za ocjenu iz 2010. godinu). Stoga, tužitelju pripada pravo na povećanje plaće po ovom osnovu do 30. jula 2011. godine i to u najviše propisanom procentu kao jedinom primjenjivom parametru, jer poslodavac nije odredio rješenjem uvećanje plaće zbog čega tužitelj ne može trpjeti. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je visina iznosa povećanja plaće utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, jer je utvrđeno da je tužitelj za rad u 2008., 2009. i 2010. godini ocijenjen sa “izuzetno uspješan”. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant navodi da je tužitelj državni službenik, te da u skladu sa odredbama člana 40. Zakona o državnoj službi ima pravo na povećanje plaće po osnovu ocjene rada svake druge godine, a po osnovu ocjena koje dobije u te dvije godine. Apelant navodi da samim tim tužitelj nema pravo na povećanje plaće u tri uzastopne godine (2009., 2010. i 2011. godine).
4. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40. stav 2.
2. Državni službenik koji u posljednje dvije uzastopne godine bude ocijenjen ocjenom najmanje "iznimno uspješan" ima pravo na povećanje plaće u iznosu najviše do 20% od visine plaće utvrđene za to radno mjesto, s time što takovim povećanjem ne prijelazi plaću narednog platnog razreda, a državni službenik koji u posljednje uzastopno dvije godine dobije ocjenu najmanje "uspješan" ima pravo na povećanje plaće u iznosu najviše do 10% od plaće utvrđene za to radno mjesto, dok državni službenik koji u posljednje uzastopno dvije godine bude ocijenjen najmanje ocjenom "zadovoljava" ima pravo na povećanje plaće u iznosu najviše do 5% od visine plaće utvrđene za to radno mjesto.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o državnoj službi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman