Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5203/15 (J. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5203/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5203/15, rješavajući apelaciju Jadranke Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Babić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061980 15 Rev od 19. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061980 14 Gž od 26.

novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061980 13 P2 od 27. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jadranka Babić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Sarajeva, nastanjena u Vankuveru u Kanadi, koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. novembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 061980 15 Rev od 19. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 061980 14 Gž od 26. novembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 061980 13 P2 od 27. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te tuženih Srećka Babića i JU Srednja medicinska škola Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 3. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 16. oktobra 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je u julu 2005. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv tuženih radi utvrđenja. U tužbi je navela da su tuženi 28. januara 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo kojim je prvotuženi od drugotužene kupio stan u Sarajevu u Ulici Topal Osman-paše broj 12/I, površine 53 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na temelju kog je u junu 2003. godine Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda - Odsjek KPU donio rješenje o upisu prava vlasništva na tom stanu u korist prvotuženog sa dijelom 1/1. U vezi s tim, apelantica je istakla da je navedeni ugovor zaključen bez njenog znanja i saglasnosti iako je sa prvotuženim bila u braku do 1998. godine i stoga sunosilac stanarskog prava. Smatrajući da je navedeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u nedostatku njene saglasnosti ništav, jer je protivan članu 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) kojom je izričito propisano da supružnici stan mogu kupiti zajednički, odnosno jedan od njih ali uz saglasnost drugog, predložila je da se po provedenom postupku utvrdi da je ugovor o kupoprodaji stana kog su zaključili tuženi ništav.

6. Prvotuženi je osporio postavljeni tužbeni zahtjev navodima da je na predmetnom stanu u vrijeme kupovine bio jedini i isključivi nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) i da je apelantici stanarsko pravo prestalo temeljem pravosnažne sudske odluke.

7. Drugotužena je osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev istakavši da je sa prvotuženim zaključila ugovor o kupoprodaji, jer je na osnovu Rješenja Općinskog suda broj Rs-161/00 od 4. novembra 2002. godine prvotuženi na predmetnom stanu ostao isključivi NSP, dok je apelantici istim rješenjem to svojstvo prestalo, pa je predloženo da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

8. Općinski sud je po provedenom postupku donio Presudu broj 65 0 P 061980 13 P 2 od 27. marta 2014. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji su zaključili prvotuženi i drugotužena 28. januara 2003. godine, te da se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda - Odsjek KPU naloži da izvrši brisanje prvotuženog kao vlasnika predmetnog stana, što su tuženi dužni priznati i trpjeti.

9. U obrazloženju presude je, nakon izlaganja činjeničnih tvrdnji iz tužbe i navoda odgovora na tužbu, navedeno da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari bio prekinut rješenjem od 28. oktobra 2008. godine, i to do okončanja postupka po prijedlogu apelantice izjavljenom protiv Rješenja Općinskog suda donesenom u vanparničnom postupku broj Rs-161/00 od 4. novembra 2002. godine kojim je prvotuženi ostao jedini i isključivi NSP na predmetnom stanu, dok je apelantici istovremeno to pravo prestalo. Postupak je nastavljen na prijedlog opunomoćenika apelantice 14. novembra 2011. godine pri čemu je uz prijedlog dostavljeno rješenje Općinskog suda od 26. novembra 2009. godine kojim je apelanticin prijedlog za ponavljanje postupka utvrđenja NSP na predmetnom stanu usvojen i pravomoćno Rješenje broj Rs-161/00 od 4. novembra 2002. godine stavljeno van snage.

10. U daljnjem toku postupka, kako je navedeno u obrazloženju presude, provedeni su dokazi predloženi od parničnih stranaka, između ostalog uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju (materijalni dokazi), te saslušanjem apelantice i prvotuženog u svojstvu parničnih stranaka, te je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog donesena na temelju činjeničnog stanja koje je u postupku utvrđeno. Iz utvrđenih činjenica proizlazi, kako je dalje navedeno u obrazloženju, da je NSP na predmetnom stanu od 1968. godine bila majka prvotuženog Zlata Persogija, da je predmetni stan u to vrijeme dobila od drugotužene (vlasnika) po osnovu radnog odnosa, da su apelantica i prvotuženi zaključili brak 2. oktobra 1985. godine u Sarajevu i da je istog dana umrla majka prvotuženog koja je bila NSP, da je apelantica od tada pa do 1992. godine živjela u predmetnom stanu sa prvotuženim i njihovom zajedničkom kćerkom, da je prvotuženi 1990. godine poslije majčine smrti stanarsko pravo prenio na sebe, da su članovi porodičnog domaćinstva prvotuženog kao NSP u predmetnom stanu bili apelantica (supruga prvotuženog), njihova zajednička malodobna kći i sestra prvotuženog, da je prvotuženi u predmetnom stanu živio do 1994. godine, kada je otišao u Makarsku a zatim sa apelanticom i kćerkom u Kanadu, da je 1998. godine u Kanadi razveden brak između apelantice i prvotuženog, da se prvotuženi u Sarajevo i stan koji nije bio proglašavan ni privremeno ni trajno napuštenim vratio 1999. godine. Nadalje je utvrđeno da je prvotuženi u septembru 2002. godine zaključio novi brak, da je u tom braku rođeno dijete i da u predmetnom stanu živi sa suprugom i zajedničkim djetetom. Osim toga, Općinski sud je u postupku iz izvedenih dokaza utvrdio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između tuženih zaključen 2003. godine, da je prethodno prvotuženi pokrenuo vanparnični postupak iz kog je proizašlo rješenje prema kojem je na predmetnom stanu ostao isključivi NSP, dok je apelantici istovremeno (istim rješenjem) to svojstvo prestalo (kao sunosioca stanarskog prava), da je navedeno rješenje stavljeno van snage usvajanjem apelanticinog prijedloga za ponavljanje tog postupka i da je taj postupak prekinut do okončanja tekuće parnice radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana.

11. U vezi s neosnovanošću tužbenog zahtjeva, Općinski sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. S obzirom na utvrđenje, kako je dalje obrazloženo, da je prvotuženi poslije smrti majke prenio na sebe stanarsko pravo na predmetnom stanu, da apelantica u vrijeme dodjele stana majci prvotuženog 1968. godine nije bila član njenog porodičnog domaćinstva, kao ni u času njene smrti, da je apelantica u predmetnom stanu počela živjeti nakon udaje za prvotuženog u oktobru 1985. godine, da od 1992. godine ne koristi predmetni stan i da od 1994. godine stalno živi u Kanadi, da je brak između apelantice i prvotuženog razveden 1998. godine u Kanadi, da je u momentu otkupa stana od drugotužene kao vlasnika stana prvotuženi bio NSP na predmetnom stanu i da ga je otkupio u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova, te da je pravnu valjanost ugovora potvrdio pravobranilac Kantona Sarajevo, Općinski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev apelantice kojim je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana neosnovan, te je zahtjev u smislu nepostojanja razloga iz odredbe člana 103. ZOO odbijen kao neosnovan.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 061980 14 Gž od 26. novembra 2014. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana kojeg su zaključili tuženi. S tim u vezi je navedeno da prvostepena presuda, nasuprot razlozima žalbe, sadrži sve elemente koje presuda treba imati prema odredbi člana 191. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da izreka presude sadrži odluku o tužbenom zahtjevu, a obrazloženje sadrži zahtjeve i navode stranaka, izvedene dokaze i šta je njihovom ocjenom utvrđeno, te da su obrazložene sve odlučne činjenice i navedeni propisi koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Ocjenjujući obrazloženje prvostepene presude i stanje spisa, Kantonalni sud je istakao da su u prvostepenoj presudi dokazi navedeni saglasno njihovom sadržaju prema ispravama koje su u spisu, te saglasno izjavama saslušanih stranaka unesenim na raspravne zapisnike, dokazi ocijenjeni savjesno i brižljivo, posebno i zajedno, uz primjenu odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP. Pravilnom ocjenom dokaza prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kog, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je prvotuženi postupao kao NSP kada je podnio zahtjev za kupovinu stana. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu da je brak između apelantice i prvotuženog razveden 1998. godine, da je rješenje o određivanju NSP na predmetnom stanu od 4. novembra 2002. godine stavljeno van snage rješenjem kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka u tom predmetu (koje je pravosnažno 18. oktobra 2011. godine), da je, prema stanju spisa, prvotuženi zaključio novi brak 14. septembra 2002. godine, da je drugotuženoj podnio zahtjev za kupovinu stana kao NSP 28. januara 2003. godine kada je Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo potvrdilo da je kupoprodajna cijena određena u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova, da je drugotužena kao vlasnik i prodavac potpisala ugovor koji je ovjeren pred tadašnjim Općinskim sudom II Sarajevo 11. juna 2003. godine, da je prvotuženi mogao upisati vlasništvo na stanu tek po isplati kupoprodajne cijene i da je rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda - Odsjek KPU od 27. januara 2005. godine prvotuženi upisan kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 u podulošku Općine Novo Sarajevo broj 16125. Ocjenjujući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i odredbu iz člana 11. Zakona o prodaji stanova, Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, napomenuo da je predmetni stan otkupljen u toku trajanja drugog braka prvotuženog i da ugovor o kupoprodaji stana čije je utvrđenje ništavosti apelantica zatražila, zbog nedostatka njene saglasnosti za kupovinu stana, nije zaključen protivno odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da su u konkretnom sporu, u okviru opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelantice, ocijenjene činjenice koje se odnose na razloge ništavosti ugovora o kupovini stana, nakon čega je zaključeno da ugovor o kupoprodaji stana kog je prvotuženi zaključio sa drugotuženom nije protivan kogentnom zakonskom propisu, članu 11. Zakona o prodaji stanova, te je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 061980 15 Rev od 17. septembra 2015. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. S tim u vezi, u obrazloženju presude je ponovljen predmet spora iz kog proizlazi apelanticin zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana koji su zaključili tuženi i da je kao razlog ništavosti istakla činjenicu da kao bračni drug prvotuženog nije dala saglasnost za otkup stana. Na osnovu činjeničnih utvrđenja, kako je obrazložio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da predmetni ugovor o kupoprodaji stana nije ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, jer nije protivan odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova. Takav pravni stav je, i po ocjeni revizijskog suda, pravilan. S tog aspekta je u obrazloženju presude ponovljen sadržaj odredbe člana

11. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. U konkretnom slučaju za valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji stana nije uvjet saglasnost apelantice za otkup stana, jer citiranom zakonskom odredbom nije propisano da se takva saglasnost traži od razvedenog bračnog druga. Revizijskim prigovorima apelantica je, kako je dalje navedeno, iznijela vlastitu ocjenu dokaza u pogledu stjecanja statusa sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, tvrdeći da je taj status imala u času otkupa stana i da je taj status stekla po članu 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), zbog čega prvotuženi bez njene saglasnosti nije mogao otkupiti stan. U vezi sa izloženim prigovorima, Vrhovni sud je istakao da predmet spora u konkretnom slučaju nije utvrđenje činjenice da je apelantica bila sunosilac stanarskog prava zajedno sa prvotuženim koji je imao status NSP kao bračnim drugom u smislu odredbe člana 19. stav 2. ZSO na koju se poziva u reviziji, već da li je prvotuženom bila potrebna saglasnost razvedenog bračnog druga i da li je u nedostatku saglasnosti, predmetni kupoprodajni ugovor protivan odredbi člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova, te da li je, s tim u vezi, ništav po članu 103. stav 1. ZOO. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je prvotuženi vlasnik stana i da apelantica u postupku nije zahtijevala utvrđenje da je na osnovu statusa sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu stekla pravo na otkup stana i da je u tom smislu (kao sunosioca stanarskog prava) izostala njena saglasnost, to je, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kako se, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti je učinjena povreda odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, to je revizija na osnovu odredbe iz člana 248. ZPP odbijena kao neosnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je u iscrpnoj apelaciji hronološki opisala tok sudskog postupka iz kog su proizašle osporene presude, ukazujući da je konkretna pravna stvar ocijenjena isključivo kroz sadržaj odredbe člana 11. Zakona o prodaji stanova i odredbe člana 103. ZOO, što je, po njenom mišljenju, pogrešno. S tim u vezi je naglasila da su redovni sudovi, a pogotovo Vrhovni sud koji pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, izostavili da ocijene veliki broj pozitivnih propisa kojima je regulirana stambena oblast koja se tiče stjecanja i prestanka stanarskog prava a tek zatim da ocijene propise koji se tiču otkupa stana. Osim toga, odredbu člana 11. Zakona o prodaji stanova je, po apelanticinom mišljenju, trebalo dovesti u vezu sa odredbom člana 20. ZSO kojom je propisano da se, u slučaju nepostizanja sporazuma ranijih bračnih drugova čiji je brak prestao razvodom, o zahtjevu za utvrđenje NSP jednog od njih odlučuje u sudskom vanparničnom postupku. Iz navedenog, po apelanticinom mišljenju, proizlazi da je prvotuženi prije podnošenja zahtjeva za otkup stana trebalo da riješi status NSP u dogovoru s njom, a kako to nije učinio, već je u postupak otkupa ušao na osnovu rješenja vanparničnog suda koje je stavljeno van snage, apelantica smatra da je i otkup stana izvršen protivno odredbama Zakona o prodaji stanova i da je samim tim ugovor o otkupu stana apsolutno ništav. S obzirom na to, ne može se prihvatiti stav iz osporene presude Vrhovnog suda da za valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji stana saglasnost apelantice ne predstavlja uvjet za otkup stana, jer joj je takvom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom. S tim u vezi je napomenuto da je prije otkupa bilo neophodno u vanparničnom postupku postići sporazum u vezi sa statusom NSP i omogućiti joj ravnopravno učešće u tom postupku, a tek zatim riješiti otkup stana. Osporenim odlukama je, suprotno navedenom, omogućeno prvotuženom da ostane vlasnik predmetnog stana iako u vrijeme otkupa nije mogao biti zakoniti NSP i nije mogao otkupiti stan bez saglasnosti apelantice kao bivše supruge.

15. Budući da o njenom tužbenom zahtjevu nije riješeno na pravilan i zakonit način, predloženo je da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno apelanticinom stanovištu, u postupku povodom revizije pri donošenju presude nisu uskraćena apelanticina prava na koja je apelacijom ukazala, niti je u revizijskoj odluci primjena prava bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je istakao da ostaje kod razloga i pravnih stavova datih u obrazloženju presude kojom nisu povrijeđena apelanticina prava i da stoga predlaže da se apelacija odbije.

18. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje prvostepene presude navedeni u njenom obrazloženju kod kojeg je u cijelosti ostao.

19. Prvotuženi je osporio navode iz apelacije, jer je, kako je navedeno u odgovoru, u postupcima koji su prethodili konkretnom, nesporno utvrđeno da je uz saglasnost drugotužene 27. marta 1990. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na koji način je stekao status NSP na njemu, te da se nisu stekli uvjeti iz člana 103. ZOO da se ugovor o otkupu stana proglasi ništavim tim prije što za otkup, u smislu odredbe člana 11. Zakona o prodaji stanova, nije bila potrebna saglasnost razvedenog bračnog druga, u konkretnoj situaciji apelantice. U tom smislu je, po mišljenju prvotuženog, paušalno i neutemeljeno apelanticino pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, imajući, prije svega, u vidu opredijeljen tužbeni zahtjev kojim je zatraženo poništenje ugovora o otkupu, a koji je, kako smatra, zaključen shodno zakonskim odredbama i koji nije protivan odredbi člana 103. ZOO.

20. Drugotužena je predložila da se odluka donese shodno utvrđenom činjeničnom stanju.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191.

[...] (2) Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donijeta.

[...] (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

22. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazume drugačije.

[...] U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član103.

Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine i prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...]

24. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 20.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan ja da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 061980 15 Rev od 17. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je posredstvom opunomoćenika primila 14. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica pobija presude redovnih sudova ukazujući da joj je tim i konačnom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. S tog aspekta, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku, svoj stav o neosnovanosti revizije dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, zatim, razlog na kom je apelantica utemeljila svoj zahtjev (nedostatak njene saglasnosti za otkup stana) i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je potvrđujući pravilnost i zakonitost odlučenja drugostepenog suda u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, potvrdio zaključak prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja predmetni ugovor o otkupu stana nije ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, jer nije protivan odredbi kogentne prirode iz člana 11. Zakona o prodaji stanova.

36. S tim u vezi, Vrhovni sud je imao u vidu činjenično stanje utvrđeno u postupku koje su nižestepeni sudovi pravilno doveli u vezu sa sadržajem odredbe člana 11. Zakona o prodaji stanova prema kojoj supružnici mogu stan kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog, ocjenjujući da citiranom zakonskom odredbom nije propisano da se takva saglasnost traži od razvedenog bračnog druga. U pogledu revizijskih prigovora kojima je apelantica ukazala na obaveznu primjenu odredaba ZSO, konkretno odredbe člana 19. stav 2. ZSO prema kojoj je, po vlastitom tumačenju apelantice, prvotuženi trebalo da ima njenu saglasnost kao sunosioca stanarskog prava po osnovu bračne zajednice koja je trajala do 1998. godine, Vrhovni sud je, ponavljajući predmet spora, naglasio da je apelantica tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu kog su zaključili tuženi, a ne utvrđenje činjenice da je, u smislu odredbe člana 19. stav 2. ZSO, na predmetnom stanu bila sunosilac stanarskog prava kao bračni drug prvotuženog (NSP), pri nespornoj činjenici da je brak između apelantice i prvotuženog prestao postojati presudom o razvodu braka 1998. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantica spornu odluku dovodi u kontekst odredaba ZSO (čl. 19. i 20) iz čijeg sadržaja proizlazi način stjecanja stanarskog prava, između ostalog i po osnovu braka sa NSP, odnosno prenos stanarskog prava za slučaj razvoda braka od bračnog druga koji to isključivo pravo ima (NSP na istom stanu može biti samo jedno lice). U tom smislu, dakle ne/mogućnosti primjene navedenih odredaba, a tek zatim odredaba na kojima je apelantica utemeljila svoj tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naglasio da kod jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelantice kojim je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana kog je zaključio prvotuženi sa drugotuženom bilo potrebno utvrditi da li je prvotuženom za otkup stana bila potrebna saglasnost apelantice kao razvedenog bračnog druga i da li je u nedostatku saglasnosti ugovor o otkupu protivan odredbi člana 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova, te u vezi s tim ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO. S tog aspekta je, u smislu neosnovanosti revizijskih prigovora kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te s tim u vezi pravilnosti i zakonitosti nižestepenih presuda, jasno navedeno da je prvotuženi vlasnik stana na osnovu zaključenog ugovora o otkupu i da apelantica u postupku nije zahtijevala utvrđenje da je na osnovu statusa sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (dakle, prema odredbama ZSO) stekla pravo na otkup, ili da u tom smislu nije dala svoju saglasnost prvotuženom, zbog čega je zaključeno da ugovor čije je utvrđenje ništavosti tužbenim zahtjevom zatraženo nije protivan kogentnoj odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova. Samim tim, kako je ocijenjeno, ugovor o otkupu nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, jer prvotuženom za otkup stana, prema odredbi člana 11. Zakona o prodaji stanova, nije bila potrebna saglasnost apelantice kao razvedenog bračnog druga, zbog čega tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno. Pri tom Ustavni sud napominje da se ništavost pravnog posla, pa tako i ugovora (konkretno ugovora o otkupu) uvijek ocjenjuje u vezi sa zakonskom odredbom na temelju koje je pravni posao nastao, odnosno da li ta odredba predstavlja kogentni (prisilni) propis koji obavezuje na čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravnu sigurnost i vladavinu prava. Nepoštivanje određenog propisa ima kao posljedicu ništavost. Imajući to u vidu, kao i okolnost da apelantica u postupku iz kog su proizašle osporene presude nije zahtijevala utvrđenje činjenica shodno odredbama ZSO, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim navode apelacije kojima je ukazano na prethodnu i obaveznu primjenu tih propisa od redovnih sudova, a zatim dovođenje u vezu tih odredaba sa njenim zahtjevom iz tužbe, jer se radi o dva različita zahtjeva koja je u postupku neophodno dokazati.

37. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u pogledu obavezne primjene odredaba ZSO u konkretnom slučaju, jer su redovni sudovi, odlučujući u okviru jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva apelantice kojim je zatražila utvrđenje ništavosti ugovora temeljem relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prodaji stanova, ocijenili, između ostalog, i sve ključne aspekte koji su u odnosu na apelanticu proizlazili iz odredaba ZSO, ali na kojima nije utemeljila svoj zahtjev, dovodeći ih u kontekst, i materijalno pravo koje je primijenjeno u okolnostima konkretnog slučaja.

38. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženja osporenih i konačne presude Vrhovnog suda u kojima su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu prigovora apelantice koje je istakla u reviziji i ponovila u apelaciji pred ovim sudom a koji se tiču prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom i tumačenjem relevantnih odredaba ZSO, ZOO i Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.

Pravo na poštivanje doma

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

41. Ustavni sud iz osporenih presuda zaključuje da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude utvrđeno da je predmetni stan bio apelanticin dom u periodu od 1985. godine do 1992. godine, kada se zbog rata odselila u Makarsku, da je predmetni stan koristila kao supruga prvotuženog (NSP), da se zatim 1994. godine zajedno s prvotuženim i zajedničkim malodobnim djetetom odselila u Vankuver u Kanadi, gdje od tada živi, da je brak između apelantice i prvotuženog prestao presudom o razvodu braka 1998. godine, da se apelantica nakon toga nije vraćala u Sarajevo i predmetni stan, te da je stoga veza sa stanom kao apelanticinim domom prekinuta 1992. godine. Osim toga, imajući u vidu jasna obrazloženja iz osporenih presuda o kojima je bilo riječi u okviru prava na pravično suđenje i stav iz kog proizlazi da apelantica u postupku koji je okončan osporenim presudama, osim utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana kojeg su zaključili prvotuženi i drugotužena, nije tražila utvrđenje nekog vlastitog statusa na predmetnom stanu i eventualna prava koja bi iz tog statusa mogla proizaći, proizlazi da osporenim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelanticino pravo na dom, jer o tom pitanju uopće nije ni raspravljano (mutatis mutandis, Evropski sud, Khouri Zahi protiv Hrvatske, odluka od 18. marta 2014. godine, zahtjev broj 24546/09, st. 55. i 56), pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev temeljem relevantnih odredaba materijalnog prava Zakona o prodaji stanova i ZOO, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na „dom“ budući da osporenim presudama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelanticino pravo na dom, jer o tom pitanju uopće nije ni raspravljano, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman