Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4220/17 ("LIGNACON" d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4220/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4220/17, rješavajući apelaciju "LIGNACON" d.o.o. Teslić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "LIGNACON" d.o.o. Teslić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020931 17 Uvp od 10. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "LIGNACON" d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020931 17 Uvp od 10. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen zahtjev za prihvatanje apelantove obavijesti o uništenju pod carinskim nadzorom robe trgovačkog naziva koža i okovi, koja je bila prethodno stavljena u postupak unutrašnje obrade.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je 7. jula 2013. godine došlo do požara u apelantovom objektu, kojom prilikom je uništena apelantova hala i mašine koje su se nalazile u njoj. Nadalje, da je nesporno da je istog dana intervenisala na gašenju požara vatrogasna jedinica, koja je 8. jula 2013. godine sačinila i izvještaj o obavljenoj radnji gašenja, kao i da je obavljen uviđaj na licu mjesta od strane policijske uprave, o čemu je sačinjen Zapisnik 10. jula 2013. godine, te da su predstavnici osiguravajuće kuće sačinili Zapisnik o nastaloj šteti i Prijavu štete 8. jula 2013. godine. Zatim, da je apelant kao korisnik carinskog postupka unutrašnje obrade dostavio 16. jula 2013. godine carinskim organima tužene Obavijest o uništenju robe - velikog broja poluproizvoda i gotovih proizvoda u koje je ugrađen materijal, pozivajući se na primjenu odredbe člana 14. Uputstva o uništenju i ustupanju carinske robe (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Takođe, da je nesporno da je na lice mjesta izašla Komisija ispred RC Tuzla kako bi sačinila izvještaj o uništenju navedene carinske robe uslijed više sile, te da ista nije mogla sa sigurnošću utvrditi koja je vrsta repromaterijala ili gotovog proizvoda uništena i u kojem carinskom statusu je roba uništena. Sud BiH je ukazao da je postupak uništenja pod carinskim nadzorom robe, te postupanje sa otpacima i ostacima koji nastanu uništenjem carinske robe propisano članom 14. Uputstvo. Zatim, da ista odredba propisuje kada se uništenje zbog više sile može tretirati kao uništenje pod carinskim nadzorom, kao i obavezu držaoca carinske robe da čim ustanovi uništenje ili oštećenje robe da o tome obavijesti nadzorni carinski organ koji je dužan da formira komisiju koja će utvrditi da li se predmetno uništenje ili oštećenje carinske robe može prihvatiti kao uništenje ili oštećenje pod carinskim nadzorom. Dakle, da čim se ustanovi uništenje, a to je u konkretnom slučaju 7. jula 2013. godine (kada je požar ugašen), da je držalac carinske robe bio dužan obavijestiti nadležni carinski organ koji bi formirao komisiju i istu poslao na lice mjesta da utvrdi pravo stanje stvari. Sud BiH je pojasnio da je to i razumljivo jer se nakon ugašenog požara mogu naći i ostaci i otpaci koji također podliježu prema Uputstvu propisanom postupku razduženja. Nadalje, da je tačno da navedenom odredbom Uputstva nije propisan rok za obavještenje u danima ili satima, nego da je u upravo suprotno naglašeno da se nadležni organ mora obavijestiti odmah po saznaju. Dakle, konstatovano je da je apelant za požar saznao 7. jula 2013. godine, jer je tada obavijestio vatrogasnu službu i policijsku upravu, a osiguravajuću kuću 8. jula 2013. godine. Sud BiH je ocijenio da je stoga pravilno odbijena apelantova obavijest, jer se uviđajem na licu mjesta, devet dana nakon požara, nije moglo sa sigurnošću utvrditi da je roba koja je navedena u obavještenju o uništenju, uništena zbog više sile. Takođe, da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da je komisija morala uzeti u obzir i druge dokaze, posebno da cijeni fotodokumentaciju, a ne samo provesti uviđaj na licu mjesta, kako bi zaključila da je do uništenja carinske robe došlo uslijed više sile. Naime, da osnov za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari predstavlja izvještaj komisije sa lica mjesta, pa kako se navedena komisija nije mogla uvjeriti sa sigurnošću koja vrsta repromaterijala ili gotovog proizvoda je tačno uništena, jer je lice mjesta u potpunosti očišćeno, da je pravilno tuženi organ odbio apelantovu obavijest o uništenju pod carinskim nadzorom robe pobrojane u obavijesti, kao i izvođenje drugih dokaza predloženih od strane apelanta. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi potpuno neutemeljeno utvrdili činjenicu neblagovremenog podnošenja njegovog zahtjeva, utemeljenu na članu 14. stav 2. Uputstva, koja držaocu carinske robe nalaže da obavijest o oštećenju ili uništenju robe dostavi nadzornom carinskom organu čim ustanovi uništenje ili oštećenje robe. Po apelantovom mišljenju, navedeno se ne vezuje za nastanak događaja nego za ustanovljenje uništenja ili oštećenja robe od strane držaoca robe. Takođe, da čak i da jeste svoju obavijest poslao naknadno, da propuštanje roka nema za sankciju gubitak prava jer se ne radi o prekluzivnom roku, nego o roku koji je određen da bi carinski organ lakše utvrdio činjenično stanje, pa da je stoga jasno da odbacivanje apelantove obavijesti zbog neblagovremenosti ni u kom slučaju ne može imati osnov u bilo kom materijalnom propisu. Zatim, da su nadležni sudovi i upravni organi njegovu obavijest smatrali neosnovanom i iz razloga što navedena Komisija nije mogla pouzdano utvrditi u kakvom je stanju predmetna roba i u kom je prostoru bila smještena, a što znači da Komisija, nasuprot pravilima upravnog postupka, kao jedno i jedino dokazno sredstvo koristila uviđaj, a da je iz ostalih dokaza vrlo lako mogla utvrditi relevantne okolnosti.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman