Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4921/17 (F. M.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ekstradicija
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
Predmeti (1)
AP-4921/17
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4921/17, rješavajući apelaciju Friedricha Maiera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Friedricha Maiera podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine o propasti jamstva br. S1 3 025879 17 Kv 4 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 13. septembra 2017. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Friedricha Maiera podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine o određivanju ekstradicionog pritvora br. S1 3 025879 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 19. septembra 2017. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Friedrich Maier (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 025879 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 19. septembra 2017. godine o određivanju ekstradicionog pritvora apelantu i br. S1 3 025879 17 Kv 4 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 13. septembra 2017. godine o propasti jamstva.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 8. decembra 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 15. januara 2018. godine.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 15. decembra 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 23. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Raniji tok postupka
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 025879 17 Eks od 24. jula 2017. godine određen je privremeni pritvor apelantu u trajanju od 18 dana po međunarodnoj difuznoj potjernici NCB Chisinau, Moldavija broj 1/PE8 S/C76/2009/RM od 25. juna 2016. godine, odnosno NCB Interpol Sarajevo broj 20-04/1-14-2-E-PL-3540-1/17-8 od 24. jula 2017. godine, a s ciljem vođenja krivičnog postupka protiv apelanta pred nadležnim sudom u Moldaviji zbog sumnje da je počinio krivično djelo „pronevjere imovine (u velikom obimu)“ iz člana 195. stav 2. Krivičnog zakona Republike Moldavije (u daljnjem tekstu: KZ Moldavije).
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 025879 17 Eks od 9. augusta 2017. godine apelantu je produžen privremeni pritvor, koji može trajati najduže 40 dana, računajući od dana lišenja slobode, odnosno počev od 23. jula 2017. do 1. septembra 2017. godine.
7. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za određivanje jamstva, Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 K 025879 17 Eks od 17. augusta 2017. godine prema apelantu odredio mjeru jamstva u iznosu od 100.000,00 KM, te mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Navedenim rješenjem određeno je da izrečene mjere zabrane prema apelantu traju do dostavljanja ekstradicione dokumentacije od strane države moliteljice, a najduže 40 dana, računajući od dana lišenja slobode, odnosno počev od 23. jula 2017. godine. Nakon što je u predmetni spis Suda BiH zaprimljen dokaz o uplati novčanog iznosa jamstva u iznosu od 100.000,00 KM, 21. augusta 2017. godine izdata je naredba da se apelant pusti na slobodu. Na ročištu za određivanje mjere jamstva apelant je u skladu s obavezama iz rješenja o određivanju jamstva i mjera zabrane bio u obavezi neprekidno boraviti na adresi u Ulici Vojvode R. Putnika broj 5, općina Istočna llidža, motel „Victoria“. Osporena rješenja o propasti jamstva
8. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodni postupak) broj S1 3 K 025879 17 Eks od 13. septembra 2017. godine utvrđeno je da propada jamstvo u iznosu od 100.000,00 KM, određeno Rješenjem Suda broj S1 3 K 025879 17 Eks od 17. augusta 2017. godine, te je naložena uplata navedenog iznosa u korist budžeta BiH na poseban namjenski račun. Istim rješenjem odbijen je i apelantov zahtjev za povrat navedenog jamstva, kao i zahtjev za vraćanje apelantovih putnih isprava.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 6. septembra 2017. godine Sud BiH primio zahtjev apelantovog branioca za povrat jamstva na račun I. J. K., s čijeg je bankovnog računa 18. augusta 2017. godine izvršena uplata jamstva u visini od 100.000,00 KM u korist Ministarstva finansija BiH u kojem je navedeno da je u konkretnom slučaju istekao maksimalni zakonom predviđeni rok trajanja privremenog pritvora, odnosno mjera zabrane s obzirom na to da država moliteljica u roku od 40 dana nije dostavila molbu za izručenje s pratećom dokumentacijom, iz kojih razloga traži povrat jamstva i putnih isprava svog branjenika.
10. Dalje je navedeno da je Sud BiH na osnovu dopisa PS Istočno Sarajevo od 4. septembra 2017. godine na nesumnjiv način utvrdio da je apelant pobjegao prije okončanja ekstradicionog postupka, te da samim tim dato jamstvo propada od momenta utvrđenog bjekstva apelanta, odnosno od 26. augusta 2017. godine kada je apelant napustio mjesto boravišta bez odobrenja suda. Naime, kako je istakao Sud BiH, nezavisno od činjenice što država moliteljica nije dostavila ekstradicionu dokumentaciju do isteka privremenog pritvora, nesporna je činjenica da je apelant i prije isteka zakonom utvrđenog roka za dostavljanje ekstradicione dokumentacije napustio mjesto boravišta i pobjegao u nepoznatom pravcu, zbog čega je dato jamstvo propalo shodno odredbama člana 128. stav 4. ZKPBiH, kojim je jasno definirano da će u slučaju bjekstva optuženog sud rješenjem odrediti da vrijednost data kao jamstvo ulazi u prihod budžeta Bosne i Hercegovine. Jamstvo je, kao i mjere zabrane, supstitut mjere pritvora, te ne služi samo kao garancija prisustva osumnjičenog, u ovom slučaju potraživanog u nekom od stadija ekstradicionog postupka već kao garancija njegovog prisustva do okončanja ekstradicionog postupka. Dakle, jamstvo se ukida tek kada se krivični, odnosno u ovom slučaju ekstradicioni postupak pravomoćno okonča, s obzirom na to da je svrha jamstva da se osigura prisustvo u konkretnom slučaju potraživanog apelanta pred Sudom BiH i njegovo poštovanje drugih uvjeta koje je Sud BiH odredio kao uvjet za puštanje na slobodu. Ako se osumnjičeni/potraživani ne pojavi pred sudom ili ne ispoštuje uvjete koje je sud odredio, svrha zbog koje je jamstvo položeno nije postignuta i jamstvo će se bez odlaganja ukinuti i/ili sud preduzima one radnje koje cijeni razumnim i prikladnim u datim okolnostima. U konkretnom slučaju, Sud BiH je zaključio da opisano apelantovo ponašanje, odnosno njegovo napuštanje adrese boravišta na kojoj je prema rješenju o određivanju jamstva i mjera zabrane morao boraviti, što apelant očigledno nije ispoštovao nego se udaljio u nepoznatom pravcu, ukazuje na način kršenja mjere zabrane, zbog čega je, postupajući u smislu odredbi člana 128. stav 4. ZKPBiH, donio rješenje da dato jamstvo propada.
11. Nadalje, navedeno je da je, i pored navedenog, apelantov branilac u svom zahtjevu dostavljenom Sudu BiH 6. septembra 2017. godine tražio povrat jamstva i vraćanje putnih isprava apelantu, navodeći da je istekao maksimalni rok trajanja privremenog pritvora i da država moliteljica nije dostavila ekstradicionu dokumentaciju. U vezi s tim Sud BiH je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant očigledno pobjegao i prije isteka privremenog pritvora i roka za dostavljanje dokumentacije od strane države moliteljice, što je Sud BiH na nesumnjiv način utvrdio. Naime, izrečena mjera jamstva je zamjena za pritvor, moralna i materijalna garancija optuženog da neće pobjeći i predstavlja mjeru osiguranja prisustva optuženog sve do okončanja krivičnog postupka koji se vodi protiv njega kada postoji opasnost od bijega. Sud BiH je naglasio da, u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, izrečena mjera jamstva ni u kom slučaju nije bila garancija da će država moliteljica dostaviti molbu i materijalnu dokumentaciju kao uvjet za izručenje apelanta. Sama činjenica da je apelant pobjegao 26. augusta 2017. godine, a da je zakonom propisani rok privremenog pritvora, kao i rok za dostavljanje molbe i dokumentacije u trajanju od 40 dana isticao 1. septembra 2017. godine, dakle poslije utvrđenog bjekstva apelanta, ukazuje da je u cijelosti neosnovan zahtjev za povrat jamstva i vraćanje putnih isprava apelantu koji je prekršio utvrđene obaveze i bez odobrenja Suda BiH napustio mjesto boravišta i očigledno pobjegao.
12. Rješenjem Suda BiH (vijeće) broj S1 3 K 025879 17 Kv 4 od 27. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 025879 17 Eks od 13. septembra 2017. godine.
13. Vijeće je ocijenilo da su apelantovi žalbeni navodi vezani za pogrešno naveden iznos visine uplaćenog jamstva u prvostepenom rješenju neosnovani i irelevantni za suštinsko odlučivanje u tom pravcu. U vezi s tim je istaknuto da je prema stanju u spisu predmetno jamstvo glasilo na iznos od 100.000,00 KM i da se taj iznos navodi u svim donesenim rješenjima Suda BiH u kojima je sadržana odluka o jamstvu. S obzirom na to da je predmetno jamstvo uplaćeno u eurima, prilikom konverzije valute euro u valutu KM, na koju je i glasilo predmetno jamstvo, došlo je do određenih promjena u konačnoj visini uplate predmetnog jamstva, ali za vijeće je od suštinske važnosti utvrđenje da se na poseban namjenski račun uplati iznos od 100.000,00 KM zbog ispunjenja zakonskih uvjeta vezanih za uplatu jamstva.
14. Vijeće nije prihvatilo ni apelantove žalbene navode da je Sud BiH u prvostepenom rješenju pogrešno zaključio da je jamstvo, u konkretnom slučaju, predstavljalo garanciju apelantovog prisustva do okončanja ekstradicionog postupka. Vijeće je ponovo ukazalo da jamstvo kao institut u krivičnoprocesnom smislu upravo predstavlja jednu od mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog, u konkretnom slučaju potraživanog, i uspješno vođenje krivičnog postupka, te je u tom pravcu u potpunosti prihvatilo navode iz prvostepenog rješenja koji se odnose na opis i svrhu instituta jamstva koji je pravilno primijenjen u konkretnom slučaju.
Osporena rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora apelantu
15. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodni postupak) broj S1 3 K 025879 17 Eks od 19. septembra 2017. godine apelantu je određen ekstradicioni pritvor koji može trajati od dana lišenja slobode do okončanja ekstradicionog postupka, ali najduže šest mjeseci računajući od dana lišenja slobode. U ekstradicioni pritvor apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u privremenom pritvoru od 23. jula 2017. do 21. augusta 2017. godine.
16. Ekstradicioni pritvor je apelantu određen na osnovu člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH (u daljnjem tekstu: ZMPPBiH) u vezi sa članom 38. stav 8. istog zakona, nakon što je Sud BiH zaprimio prijedlog Tužilaštva BiH od 14. septembra 2017. godine za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu. Sud BiH je istakao da je prethodno nesumnjivo utvrđeno da je apelant 26. augusta 2017. napustio adresu na kojoj je prema rješenju Suda BiH od 17. augusta 2017. godine trebao boraviti do 1. septembra 2017. godine, do kada je prema apelantu trebala trajati mjera privremenog pritvora, dakle pobjegao prije okončanja ekstradicionog postupka. Dalje je navedeno da, nezavisno od činjenice da li je država moliteljica dostavila ekstradicionu dokumentaciju do isteka privremenog pritvora, apelant je bio u obavezi da obavijesti sud o namjeri napuštanja adrese na kojoj se obavezao boraviti za vrijeme trajanja mjera zabrane, što očigledno nije učinjeno, pa su se na taj način stekli uvjeti za odlučivanje o ekstradicionom pritvoru s obzirom na to da je apelant očigledno u bjekstvu. Naime, odredbom člana 38. stav 8. ZMPPBiH je propisano da ako lice čije se izručenje traži bude pušteno iz pritvora zbog isteka roka iz stava 5. istog člana (rok za dostavljanje ekstradicione dokumentacije), ne može se više odrediti privremeni pritvor, nego ekstradicioni pritvor na osnovu podnesene molbe za izručenje.
17. Sud BiH je istakao da je, nasuprot navodima odbrane, otklonio bilo kakve sumnje u pogledu apelantovog identiteta s obzirom na to da je on utvrđen u ranijim fazama ekstradicionog postupka uvidom u l. k. broj 34012 8L6088FLG5 s rokom važenja do 8. aprila 2024. godine, koju su izdali nadležni organi SR Njemačke, a ni sam apelant nije osporavao svoj identitet, navodeći tada svoje lične podatke, koji su u saglasnosti s podacima naznačenim u potjernici, a i u molbi za izručenje. Također je navedeno da je Sud BiH utvrdio i da je apelant državljanin SR Njemačke, što je i sam potvrdio. Za Sud BiH nije bilo sporno da je apelant stranac, koji nema bilo kakve porodične ili druge veze sa BiH. Također je utvrđeno da je prije odlučivanja o mjeri ekstradicionog pritvora prema apelantu u predmetni spis uložena molba za izručenje Republike Moldavije, odnosno Tužilaštva Republike Moldavije broj 7.1-301/16 od 2. augusta 2017. godine iz koje je vidljivo da je država moliteljica za apelantom raspisala međunarodnu potjernicu radi vođenja krivičnog postupka zbog krivičnog djela prevare, odnosno nezakonito prisvajanje imovine drugog obmanom i/ili zloupotrebom povjerenja u velikoj razmjeri iz člana 190. stav 5. KZ Moldavije, kažnjivo zatvorskom kaznom od osam do 15 godina i krivičnog djela pravljenje, posjedovanje, prodaja ili upotreba lažnih službenih dokumenata, otiska, odnosno pravljenja, posjedovanja, prodaje ili upotrebe lažnih službenih dokumenata kojima se dodjeljuju prava, aktivnosti koje uzrokuju štetu većih razmjera zakonski zaštićenih pravima i interesima pojedinaca, kažnjivo zatvorskom kaznom do pet godina, shodno odredbama člana 361. stav 2. tačka d. KZ Moldavije. Nadalje, navedeno je da je iz dostavljene dokumentacije jasno vidljivo da je nadležni Okružni sud Buiucani, općina Kišinjev, zbog sumnje o počinjenju navedenih krivičnih djela, protiv apelanta donio i Zaključak broj 14-128/2016 od 19. jula 2017. godine, nakon čega je izdat nalog za hapšenje, odnosno apelantu je određen pritvor, a sve na osnovu podignute optužnice od 8. decembra 2010. godine. Prema uvjerenju Suda BiH, država moliteljica je uz dostavljenu molbu dostavila i cjelokupnu ekstradicionu dokumentaciju koja je, bez obzira što je pristigla nakon isteka roka od 40 dana, dovoljna da se odlučuje o prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje ekstradicionog pritvora.
18. Rješenjem Suda BiH (vijeće) broj S1 3 K 025879 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 025879 17 Eks od 19. septembra 2017. godine.
19. Vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo razloge na kojima je zasnovano prvostepeno rješenje. Vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene tvrdnje da međunarodna difuzna potjernica na osnovu koje je apelantu određen privremeni pritvor nije validna jer je istekao rok od pet godina za procesuiranje informacija prema Pravilniku Interpola iz razloga što je raspisana na osnovu naredbe Buiucani Pravni sud broj 4-09/2009 od 13. januara 2009. godine. U vezi s tim je istaknuto da je međunarodna difuzna potjernica države moliteljice raspisana 25. juna 2016. godine, te da je za pravosudne organe Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju irelevantan dan kada je navedeni sud izdao naredbu s obzirom na to da je pravosudnim organima BiH osnov za postupanje u ekstradicionim postupcima upravo međunarodna potjernica države moliteljice, odnosno potjernica NCB Interpola Sarajevo koja datira od 24. jula 2017. godine. Nadalje, navedeno je da je vijeće detaljno ispitalo žalbene navode u pogledu utvrđivanja apelantovog identiteta. U vezi s tim, vijeće je ponovo izvršilo uvid u zapisnik Suda BiH od 24. jula 2017. godine, sačinjen prilikom određivanja privremenog pritvora, te utvrdilo da ni za samog apelanta nije bilo sporno da je upravo on lice za kojim je NCB Interpol Chisinau-Moldavija raspisalo međunarodnu potjernicu. Pored toga, utvrđeno je da je tom prilikom izvršen uvid u dva važeća apelantova dokumenta, i to ličnu kartu na ime Friedrich Maier broj 349012, s rokom važenja do 8. aprila 2024. godine, kao i vozačku dozvolu na ime Friedrich Maier broj G220D161762 od 22. juna 2010. godine. Prema mišljenju vijeća, u prilog navedenom ide i činjenica da su upravo navedeni dokumenti apelantu oduzeti 17. augusta 2017. godine kada je Sud BiH našao osnovanim apelantu, koji ni tom prilikom nije osporavao svoj identitet, ukinuti privremeni pritvor i odrediti mjere zabrane putovanja, napuštanja boravišta i mjeru jamstva. S obzirom na navedeno, vijeće je ocijenilo da je, iako je neposredno prije ročišta za saslušanje apelanta pred sudijom za prethodni postupak postojala dilema o tome da li je apelant lice koje se nalazi na potjernici države Moldavije, ta je dilema otklonjena nakon što je Sudu BiH dostavljeno obavještenje Interpola NCB Sarajevo od 24. jula 2017. godine u kojem je istaknuto da se radi o licu koje potražuje Interpol Chisinau, te je apelantov identitet nesporno utvrđen prethodnim rješenjima Suda BiH, i to od strane sudije za prethodni postupak, kao i vanraspravnog vijeća u žalbenom postupku.
20. Vijeće je ocijenilo da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede odredaba ZMPPBiH na način da je prvostepeno rješenje o određivanju ekstradicionog pritvora doneseno suprotno odredbama člana 39. stav 2. navedenog zakona iz razloga što je država moliteljica molbu za izručenje dostavila nakon isteka maksimalnog roka trajanja privremenog pritvora. U vezi s tim je istaknuto da citirana odredba propisuje postupak ukidanja privremenog, odnosno određivanja ekstradicionog pritvora u situaciji kada je molba za izručenje dostavljena u okviru roka trajanja privremenog pritvora, tj. u roku od 40 dana od dana lišenja slobode potraživanog. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da se apelant dao u bjekstvo prije isteka roka od 40 dana koliko su mogle trajati izrečene mjere zabrane kojim je zamijenjena mjera privremenog pritvora, te da je nakon toga dostavljena molba za izručenje od strane države moliteljice sa ekstradicionom dokumentacijom, Vijeće je ocijenilo da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je prilikom određivanja ekstradicionog pritvora primijenio odredbu člana 38. stav 8. ZMPPBiH kojom je propisano da se prema licu čije se izručenje traži, a koje je zbog proteka roka za dostavljanje molbe za izručenje pušteno iz pritvora, može samo odrediti ekstradicioni pritvor. U kontekstu navedenog, vijeće je zaključilo da nije mogao biti prihvaćen ni prijedlog odbrane da se prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje ekstradicionog pritvora odbaci kao neblagovremen, kao ni navodi iz žalbe kojima se ukazuje da se, zbog opasnosti da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti, prema njemu može odrediti samo privremeni pritvor. Ovo iz razloga što ekstradicioni pritvor apelantu i nije određen zbog navedenih razloga, već zbog pritvorskih razloga propisanih članom 39. stav 1. tačka a) ZMPPBiH kako je to i naznačeno u pobijanom rješenju.
21. Na kraju, vijeće je neosnovanim ocijenilo i žalbene navode da je u prvostepenom rješenju pogrešno određen rok trajanja ekstradicionog pritvora prema apelantu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
23. U tom kontekstu apelant, prije svega, tvrdi da mu je nezakonito određen ekstradicioni pritvor. Ističe da mu je u postupku donošenja rješenja o privremenom pritvoru postavljen branilac po službenoj dužnosti koji nije govorio njemački jezik. Zatim, navodi da sud prilikom određivanja privremenog odnosno ekstradicionog pritvora nije pravilno utvrdio apelantov identitet, što je dovelo do daljnjeg kršenja prava na pravično suđenje. Apelant, također, smatra da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje ekstradicionog pritvora jer je molba države moliteljice dostavljena 12. septembra 2017. godine, dakle nakon 1. septembra 2017. godine kada je istekao maksimalni rok trajanja privremenog pritvora od 40 dana, odnosno kada se apelant više nije nalazio pod mjerama zabrane. Konačno, navodi da mu je ekstradicioni pritvor određen na osnovu potjernice koja nije validna, te da osporena rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora apelantu sadrže samo paušalna obrazloženja.
24. Apelant dalje ističe da je nezakonita odluka Suda BiH kojom je utvrđeno da jamstvo propada. Navodi da je nejasno na osnovu koje zakonske norme je Sud BiH 4. septembra 2017. godine, dakle nakon isteka maksimalnog roka privremenog pritvora, tj. izrečenih mjera zabrane uz jamstvo umjesto privremenog pritvora prema apelantu, vršio provjere da li se apelant nalazi na naznačenoj adresi jer se prema članu 39. stav 8. ZMPPBiH prema potraživanom licu po proteku roka od 40 dana ne može više odrediti privremeni pritvor, nego samo ekstradicioni pritvor na osnovu podnesene molbe za izručenje. Smatra da je, s obzirom na to da je molba za izručenje dostavljena Tužilaštvu BiH tek 12. septembra 2017. godine, svakako morao biti pušten na slobodu. Apelant dalje navodi da je Sud BiH pogrešno zaključio da se jamstvo ukida tek kada se ekstradicioni postupak pravomoćno okonča. Smatra da je ovakav zaključak Suda BiH potpuno proizvoljan i ne može se primijeniti na konkretan slučaj. Naime, da bi jamstvo predstavljalo garanciju prisustva potraživanog lica (apelanta) do okončanja ekstradicionog postupka, odnosno da se jamstvo ukida tek kada se ekstradicioni postupak pravomoćno okonča, uvjet bi bio da je jamstvo određeno kao zamjena za ekstradicioni pritvor, što se ne može reći za konkretan slučaj u kojem je jamstvo bilo samo supstitut za privremeni pritvor koji je istekao 1. septembra 2017. godine.
25. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, dovelo je do povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, kao i člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na dopustivost predmetne apelacije s aspekta člana 6. Evropske konvencije kada su u pitanju rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora ukazuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. januara 2012. godine.
b) Odgovor na apelaciju
26. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelantovi navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih rješenja, te su predložili da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) relevantne odredbe glase:
Član 35.
(Molba za izručenje) (1) Postupak za izručenje osumnjičenih, optuženih ili osuđenih stranaca pokreće se po molbi strane države.
[…] (5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom ili međunarodni ugovor ne postoji, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:
a) sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);
b) uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;
c) izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i
d) presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za sumnju. […] Član 37.
(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži) Lice čije se izručenje traži lišit će slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini, na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i bit će doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti.
Član 38.
(Postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor) (1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu raspisane međunarodne potjernice na zahtjev države moliteljice ili na osnovu molbe strane države, tom licu će, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja biti saopćeno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i bit će pozvano da navede šta ima reći u svoju odbranu.
(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice čije se izručenje traži da može uzeti branioca po svom izboru koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.
(3) O saslušanju i odbrani bit će sastavljen zapisnik.
(4) Privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Rješenje o određivanju pritvora dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine radi traženja molbe od strane države koja je raspisala potjernicu.
(5) Rok iz stava (4) ovog člana može se produžiti, ali ne može biti duži od 40 dana. (6) Ako zamoljena država u rokovima predviđenim za dostavljanje ne dostavi ekstradicionu molbu i dokumentaciju, Sud Bosne i Hercegovine donijet će rješenje o ukidanju privremenog pritvora licu čije se izručenje traži, koje će dostaviti Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. Puštanje na slobodu neće ometati novo lišenje slobode i izručenje ako molba za izručenje stigne nakon isteka rokova iz st. (4) i (5) ovog člana.
(7) Ako se lice čije se izručenje traži već nalazi u pritvoru po nekom drugom osnovu, rok iz stava (5) ovog člana počinje teći od dana donošenja rješenja o određivanju privremenog pritvora donesenog po zahtjevu za određivanje privremenog pritvora. (8) Ako lice čije se izručenje traži bude pušteno iz pritvora zbog proteka roka iz stava (5) ovog člana, ne može se više odrediti privremeni pritvor, već ekstradicioni pritvor na osnovu podnesene molbe za izručenje.
Član 39.
(Određivanje ekstradicionog pritvora) (1) Po prijemu molbe za izručenje, sudija za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, na prijedlog tužioca iz člana 36. stav (3) ovog zakona, određuje rješenjem ekstradicioni pritvor ako:
a) postoji opasnost da će lice, čija se ekstradicija traži, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
b) postoje okolnosti koje ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati tragove krivičnog djela ili druge dokaze;
c) posebne okolnosti ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, ometati krivični postupak ili postupak izručenja uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. (2) Ukoliko postoji jedan od razloga iz stava (1) tačaka a), b) i c) ovog člana, sudija za prethodni postupak, po prijemu molbe u smislu člana 36. stav (3) ovog zakona, donijet će rješenje, kojim će licu kojem je određen privremeni pritvor iz člana 38. stav (5) ovog zakona, ukinuti privremeni pritvor i odrediti ekstradicioni pritvor.
(3) Pritvor iz st. (1) i (2) ovog člana može trajati do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.
(4) Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju.
(5) Ako to opravdavaju posebni razlozi, nadležni sud umjesto pritvora može preduzeti druge mjere za osiguranje prisustva stranca.
(6) Kada se odredi ekstradicioni pritvor, u skladu s odredbama st. (1) i (2) ovog člana, sudija za prethodni postupak obavijestit će o pritvoru Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, kako bi se o tome izvijestila strana država.
(7) Sudija za prethodni postupak pustit će na slobodu stranca kad prestanu razlozi za ekstradicioni pritvor.
Član 97.
(Shodna primjena drugih propisa) Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.
28. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 127.
Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
Član 128.
Sadržaj jamstva (1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.
(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lahko mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra osobe koja daje jamstvo ili u osobnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.
(3) Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.
(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na rješenja Suda BiH o određivanju ekstradicionog pritvora
31. U vezi s apelantovim navodima o kršenju ustavnih prava u odnosu na osporena rješenja Suda BiH br. S1 3 025879 17 Kv 5 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 19. septembra 2017. godine (o određivanju ekstradicionog pritvora) Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
32. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelaciju je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o određivanju ekstradicionog pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 54).
35. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod „lišenjem slobode“ podrazumijeva „zadržavanje lica na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme“, bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je lice došlo dobrovoljno, ali je od tog lica zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do „lišenja slobode“ jeste postojanje „prinude“ – zadržavanje lica na određenom mjestu, tj. onemogućavanje lica da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije „pod prinudom zadržan na određenom mjestu“, već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode, dakle koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelant još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .
36. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u slučaju da zaista dođe do apelantovog „lišenja slobode“, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (koje će tom prilikom apelantu biti lično uručene tako da apelant neće propustiti rok od 60 dana iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda), u kom slučaju će Ustavni sud ispitati osporene odluke u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.
37. Apelant dalje smatra da mu je osporenim odlukama o određivanju ekstradicionog pritvora povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana
6. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Komisija je također ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D. R. [1990]).
38. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju budući da se i u konkretnom slučaju radi o ekstradicionom postupku u kojem se odlučuje o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Moldavije i u kojem je apelantu izrečen ekstradicioni pritvor. Prema tome, proizlazi da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, niti se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1635/12 od 27. juna 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2937/13 od 17. septembra 2014. godine, st. 24. i 24, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje u odnosu na rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio da apelaciju u ovom dijelu i u odnosu na pravo na pravično suđenje, u smislu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, odbaci kao nedopuštenu zbog toga što je inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
39. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, suprotno navodima apelacije, u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je član 6. primjenjiv samo u izuzetnim slučajevima u postupcima protjerivanja, kada postoje flagrantna kršenja ljudskih prava (npr. suđenje in apsentia u kome je potraživano lice bilo lišeno osnovnih prava koja su garantirana pravom na pravično suđenje; vidi Evropski sud, Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. januara 2012. godine, st. od 258. do 262). Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovoj fazi postupka (određivanje ekstradicionog pritvora) iz apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je osporenim odlukama apelant na bilo koji način izložen flagrantnom kršenju ljudskih prava u smislu citirane odluke Evropskog suda na koju se apelant poziva u apelaciji, a zbog čega bi predmetni postupak izuzetno bio zaštićen garancijama člana 6. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud ostaje pri svojoj dosadašnjoj praksi kako je to naveo u prethodnim tačkama ove odluke.
40. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora, a koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud, imajući u vidu akcesornu prirodu ovog prava, zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Dopustivost u odnosu na rješenja Suda BiH o propasti jamstva
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke Suda BiH br. S1 3 025879 17 Kv 4 od 27. septembra 2017. godine i S1 3 K 025879 17 Eks od 13. septembra 2017. godine kojim je utvrđeno da je propalo jamstvo koje je Sud BiH prethodno utvrdio, uz određene mjere zabrane apelantu, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, s ciljem osiguranja njegovog prisustva i efikasnog vođenja ekstradicionog postupka. U tom smislu, budući da se u konkretnom slučaju, kao što je to prethodno navedeno, radi o ekstradicionom postupku koji se nije ticao odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom krivičnom djelu nije primjenjiv.
42. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud je u predmetu de Tommaso protiv Italije (presuda od 23. februara 2017. godine), referirajući se na konkretne predmete koje je razmatrao (st. 148-150), istakao da je u njegovoj praksi došlo do promjene u pogledu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije na slučajeve koji se inicijalno nisu odnosili na građanska prava, ali koji mogu imati direktne i značajne posljedice na privatna prava pojedinca u pitanju (vidi Evropski sud, Alexandre protiv Portugala, aplikacija broj 33197/09, stav 51, 20. novembar 2012. godine, Pocius protiv Litvanije, aplikacija broj 35601/04, stav 43, 6. juli 2010. godine).
43. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno preispitati da li je i u apelantovom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom „građanskom“ dijelu.
44. Ustavni sud podsjeća da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije u „građanskom“ dijelu bio primjenjiv mora postojati spor o „pravu“ za koje se, makar i na spornim osnovama, može reći da je priznato po domaćem pravu, bez obzira da li je to pravo zaštićeno i Konvencijom. Spor mora biti istinski i značajan; može se ticati ne samo stvarnog postojanja prava već i njegovog obima i načina uživanja; i konačno rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za pravo u pitanju, samo slabe veze i dalekosežne posljedice nisu dovoljne da bi član 6. stav 1. u njegovom „građanskom“ dijelu bio primjenjiv (vidi Evropski sud, pored ostalih, Mennitto protiv Italije [GC], aplikacija broj 33804/96, stav 23, ECHR 2000-X; Micallef protiv Malte [GC], aplikacija broj 17056/06, stav 74, ECHR 2009; i Boulois protiv Luksemburga [GC], aplikacija broj 37575/04, stav 90, ECHR 2012). U tom smislu, karakter zakonodavstva koje uređuje kako se to pitanje utvrđuje (građansko, privredno, upravno i drugo pravo) i kom tijelu je dodijeljena nadležnost u određenom pitanju (redovni sud, organ uprave ili neki drugi organ) nisu od odlučujućeg značaja (vidi Micallef, naprijed citiran, stav 74).
45. U konkretnom slučaju, iako jamstvo predstavlja institut krivičnoprocesnog prava kao jednu od mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog, osporenim rješenjima je odlučivano o apelantovom zahtjevu za vraćanje datog jamstva, odnosno o propasti jamstva, dakle o imovinskim pravima pojedinca koja su po svojoj prirodi građanska prava, pa Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom „građanskom“ dijelu.
46. Osporeno Rješenje Suda BiH broj S1 3 025879 17 Kv 4 od 27. septembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu apelantov punomoćnik je primio 28. septembra 2017. godine, a apelacija podnesena 24. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima o propasti jamstva povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i
3. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako se apelant u apelaciji formalno pozvao na sva naprijed navedena prava, iz navoda apelacije zapravo proizlazi da apelant ukazuje da mu je ovim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
51. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi proizvoljno primijenili pravo odlučivši da je propalo jamstvo dato kao osiguranje da apelant neće pobjeći do okončanja ekstradicionog postupka.
52. U vezi s apelantovim navodom da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
53. Ustavni sud podsjeća da jamstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i apelantovih navoda proizlazi da je apelantu mjera jamstva određena u ekstradicionom postupku u skladu sa odredbama ZKPBiH koje se, prema članu 97. ZMPPBiH, shodno primjenjuju i u ekstradicionim postupcima.
54. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 128. stav 4. ZKPBiH. godine propisano da, u slučaju ako optuženi pobjegne, sud donosi rješenje kojim se određuje da vrijednost dana na ime jamstva ima pripasti budžetu. Iz navedene odredbe proizlazi da je za propast jamstva od odlučnog značaja utvrđivanje činjenice da se optuženi nalazi u bjekstvu, odnosno da se od tog momenta jamstvo smatra propalim. Iz obrazloženja osporenih rješenja dalje proizlazi da je Sud BiH na osnovu dopisa PS Istočno Sarajevo od 4. septembra 2017. godine na nesumnjiv način utvrdio da je apelant pobjegao prije okončanja ekstradicionog postupka, tj. 26. augusta 2017. godine, kada je apelant napustio mjesto boravišta bez odobrenja suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, kako je to i Sud BiH istakao, jamstvo je kao i mjere zabrane supstitut mjere pritvora, te ne služi samo kao garancija prisustva osumnjičenog, u ovom slučaju potraživanog u nekom od stadija ekstradicionog postupka, već kao garancija njegovog prisustva do okončanja ekstradicionog postupka. Dakle, jamstvo se ukida tek kada se krivični, odnosno u ovom slučaju ekstradicioni postupak pravomoćno okonča, s obzirom na to da je svrha jamstva da se osigura prisustvo u konkretnom slučaju potraživanog apelanta pred Sudom BiH i njegovo poštovanje drugih uvjeta koje je Sud BiH odredio kao uvjet za puštanje na slobodu. Ako se osumnjičeni/potraživani ne pojavi pred sudom ili ne ispoštuje uvjete koje je sud odredio, svrha zbog koje je jamstvo položeno nije postignuta i jamstvo će se bez odlaganja ukinuti i/ili sud preduzima one radnje koje cijeni razumnim i prikladnim u datim okolnostima. U konkretnom slučaju, Sud BiH je zaključio da opisano apelantovo ponašanje, odnosno njegovo napuštanje adrese boravišta na kojoj je prema rješenju o određivanju jamstva i mjera zabrane morao boraviti, što apelant očigledno nije ispoštovao nego se udaljio u nepoznatom pravcu, ukazuje na način kršenja mjere zabrane, zbog čega je, postupajući u smislu odredbi člana 128. stav 4. ZKPBiH donio rješenje da dato jamstvo propada, odnosno da je vrijednost jamstva, u smislu navedene odredbe, prihod budžeta Bosne i Hercegovine.
55. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak Suda BiH da je, nezavisno od činjenice što država moliteljica nije dostavila ekstradicionu dokumentaciju do isteka privremenog pritvora, s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je apelant 26. augusta 2017. godine, i prije isteka zakonom utvrđenog roka za dostavljanje ekstradicione dokumentacije koji je isticao 1. septembra 2017. godina, dakle u vrijeme dok su mjere zabrane bile na snazi (s obzirom na to da je rješenjem Suda BiH od 17. augusta 2017. godine kojim su mu određene mjere zabrane i mjera jamstva određeno da navedene mjere zabrane mogu trajati najduže 40 dana, računajući od dana lišenja slobode, odnosno počev od 23. jula 2017. godine, dakle do 1. septembra 2017. godine), napustio mjesto boravišta i pobjegao u nepoznatom pravcu, dato jamstvo propalo shodno odredbama člana 128. stav 4. ZKPBiH, kojim je jasno definirano da u slučaju bjekstva optuženog, sud će rješenjem odrediti da vrijednost data kao jamstvo ulazi u prihod budžeta Bosne i Hercegovine.
56. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo i tako povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH, u postupku donošenja rješenja o propasti jamstva, primjenu prava zasnovao na nesporno utvrđenoj odlučnoj činjenici apelantovog bjekstva i u vezi s tim dao obrazloženje koje se ne može smatrati arbitrarnim.
58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman