Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4293/17 (D. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4293/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4293/17, rješavajući apelaciju Dragana Miškovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Mišković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 006325 15 Kž od 29. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 17. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud ) broj 06 0 K 006325 15 Kž od 29. juna 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela navođenje na prostituciju iz člana 210. stav
1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) u sticaju sa krivičnim djelom silovanje iz člana 203. stav 1. KZ F BiH a u vezi sa članom 54. istog zakona, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov iskaz, zajedno sa iskazima svjedoka odbrane ocijenio iskonstruiranim i datim sa namjerom da se olakša apelantov položaj. Naime, da su svjedoci I. M., J. M. i I. M., po vlastitom priznanju, vrlo bliski dugogodišnji prijatelji apelanta, a S. G. je bio i uposlenik kod apelanta kao I. M.. Pri tome, da je tvrdnja svjedoka I. M. da oštećena nije htjela uzeti 50,00 KM, kada ju je on pratio na autobusnu stanicu i da je poručila apelantu da će je dobro zapamtiti, po mišljenju prvostepenog suda, imala za cilj uvjeriti sud da je oštećena već tada najavila apelantu da će mu se osvetiti, što je neprihvatljivo, pa čak i kontradiktorno sa izjavama navedenih svjedoka, koji su izjavili da se oštećena pri odlasku nije žalila ni na kakve probleme, pa bi se opravdano postavilo pitanje zašto oštećena prijeti apelantu. Takođe, da imajući u vidu određenu medicinsku dokumentaciju, da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta, kao i svjedoka odbrane, da prilikom odlaska iz noćnog kluba na oštećenoj nisu primijetili nikakve povrede, nego prvostepeni sud smatra da je oštećena upravo zadobila povrede kako je to i opisala, a koje su evidentirane objektivnim dokazima (medicinskom dokumentacijom).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi tvrdi da je kantonalni tužitelj izmijenio optužnicu i apelantu stavio na teret i krivično djelo silovanje, pa da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka kada je odbio apelantov prijedlog da se ponovo pozove i sasluša oštećena i svjedoci odbrane I. M. i S. G., a na okolnost počinjenog krivičnog djela silovanja. Vrhovni sud je istakao da je kantonalni tužitelj izmijenio optužnicu, kako činjenično tako i u pogledu pravne kvalifikacije, na način što je apelantu pored krivičnog djela navođenje na prostituciju, stavio na teret i krivično djelo silovanje. Nadalje, da je optužnica izmijenjena 13. marta 2015. godine, a da je nastavak glavnog pretresa održan 21. marta 2015. godine kada se ponovo saslušavala oštećena na okolnosti krivičnog djela silovanja. Međutim, da apelantov branitelj i apelant nisu oštećenu ispitivali na okolnosti koje su se odnosile na krivično djelo silovanja već na druge okolnosti, što nesporno proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu. Zatim, da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio prijedlog apelantovog branitelja da se ponovo saslušaju i svjedoci odbrane I. M. i S. G., a na okolnosti krivičnog djela silovanja, jer iz dokaznog postupka, odnosno iskaza tih svjedoka nesporno proizlazi da ti svjedoci nisu bili prisutni (u sobi sa oštećenom i apelantom) kada se to krivično djelo dogodilo. Naime, da imajući u vidu da su svjedoci odbrane I. M. i S. G. direktno i unakrsno ispitani ne glavnom pretresu, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se ponovnim izvođenjem tih dokaza i ponovnim ispitivanjem oštećene ne bi otklonile suštinske različitosti tih iskaza, kao i zaključak prvostepenog suda da su odlučne činjenice utvrđene. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao jasne razloge za prihvatanje vjerodostojnim iskaz oštećene. Naime, da je na glavnom pretresu i nakon unakrsnog ispitivanja, iskaz oštećene i dalje u bitnom identičan iskazu koji je dala u FMUP-u, kao i u određenom krivičnom predmetu pred Kantonalnim sudom u Sarajevu i u predmetu pred Vrhovnim sudom (predmeti koji su se vodili zbog krivičnog djela ubistvo, u kojim predmetima je brat oštećene oglašen krivim da je učinio navedeno krivično djelo prema K. M., kojeg je ubio (četiri dana nakon kritičnog događaja u konkretnom krivičnom predmetu) zbog silovanja sestre (oštećene) u noćnom baru koji je vlasništvo apelanta). Stoga da su jasni razlozi na kojima se prvostepeni sud rukovodio kada je prihvatio iskaz oštećene u cijelosti, ocjenjujući taj iskaz vjerodostojnim. Nadalje, da je za utvrđivanje relevantnih činjenica kao kriterij opredjeljujući kvalitet svjedočenja, a ne broj dokaza. Naime, da prema domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi, u predmetima seksualnog nasilja, nisu potrebni potkrepljujući dokazi u vezi sa iskazom žrtve, jer dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan za utvrđivanje krivnje optuženog, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka. Vrhovni sud je istakao da je netačan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao samo na iskazu oštećene. Naime, da je iskaz oštećene potvrđen i medicinskom dokumentacijom Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu, na ime oštećene, a zatim i iskazima svjedoka H. M. i I. M.. Nadalje, da se apelantovim žalbenim prigovorom da su „krunski" dokazi u konkretnom predmetu zapravo dokazi odbrane (iskazi svjedoka I. M., S. G. i J. M.). Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo jasne i određene razloge zbog čega iskaze ovih svjedoka ne prihvata odnosno cijeni da su isti iskonstruisani i dati sa namjerom da se olakša apelantov položaj, a koje razloge prihvata i Vrhovni sud. Prema tome, da kako je prvostepeni sud za svoje zaključke dao sasvim određene i uvjerljive razloge, primjenjujući princip ocjene dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi tj. dovodeći ih u jasnu logičku cjelinu, onda se ne može uspjeti sa žalbenim prigovorom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno samo zbog toga što prvostepeni sud kod izvođenja tih zaključaka nije slijedio liniju odbrane apelanta. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalnog prava. Apelant, između ostalog, navodi da sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, da ne navode razloge zašto nisu prihvatili apelantov iskaz i iskaze svjedoka koji potvrđuju njegovu odbranu, te da ne postoji niti jedan neposredan dokaz na okolnost da je apelant počinio predmetna krivična djela. Apelant ističe da Vrhovni sud navodi da je kantonalno tužilaštvo izmijenilo optužnicu, ali da nigdje ne navodi da je optužnica izmijenjena na apelantovu štetu i faktički prekoračena, te da se kritični događaj veže za 2003. godinu, a da je tužilaštvo optužnicu podiglo po proteku više od 10 godina, a da apelant za tih 10 godina nikad nije obaviješten o vođenju tog postupka u fazi istrage, kako bi bio u mogućnosti spremiti adekvatnu odbranu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, kao i zašto nije prihvatio iskaz apelanta, kao i svjedoka odbrane, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman