Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3856/15 (J. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3856/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 3856/15, rješavajući apelaciju Janka Stojisavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janka Stojisavljevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 128953 14 Gž od 19. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Janko Stojisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 5. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 128953 14 Gž od 19. maja 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 128953 11 P od 20. avgusta 2013. godine obavezan je tuženi Fond Penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi ili Fond PIO) da apelantu na ime zakašnjenja isplaćenih mjesečnih obroka penzije isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćene iznose svih pojedinačnih mjesečnih iznosa penzije počev od 29. oktobra 1999. godine pa do isplate u ukupnom iznosu od 23.242,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 20.avgusta 2013. godine kao dana donošenja presude, do konačne isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.757,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, tj. od 20. avgusta 2013. godine pa do konačne isplate. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u dijelu naknade zakonske zatezne kamate za period od 22. oktobra 2011. godine do 20. avgusta 2013. godine.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant 22. oktobra 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate te da je naveo da je tuženi (u upravnom postupku vođenom po zahtjevu apelanta) rješenjem od 29. decembra 2009. godine apelantu priznao pravo na starosnu penziju počev od 29. oktobra 1999. godine i isplatio cjelokupan iznos svih neisplaćenih penzija počev od 29. oktobra 1999. godine do 1. februara 2010. godine. Nakon provedenog vještačenja apelant konačno preciziranim tužbenim zahtjevom traži da mu tuženi na ime zakašnjelih isplaćenih penzija isplati zakonsku zateznu kamatu na taj iznos počev od 22. oktobra 1999. kao dana podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 23.242,30 KM, sa zateznom kamatom na taj iznos. Osnovni sud je ukazao da je pravo na zakonsku zateznu kamatu regulisano odredbom čl. 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u smislu da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje pored glavnice i zateznu kamatu u visini određenoj zakonom. Visinu duga taj sud je utvrdio cijeneći nalaz vještaka ekonomske struke, utvrdivši da zbog kašnjenja u isplati 124 penzije od strane tuženog, apelantu na ime zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose svih pojedinačnih mjesečnih iznosa penzije od 29. oktobra 1999. godine (datum kada je apelant podnio zahtjev u upravnom postupku i od kada mu je priznato pravo na starosnu penziju) pa do isplate pripada iznos od ukupno 23.242,30 KM, što je apelantu i dosuđeno saglasno odredbi člana 277. ZOO kao u izreci presude. Također, apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu zakonske zatezne kamate za period od 22. oktobra 2011. godine (dana podnošenja tužbe) do 20. avgusta 2013. godine (dana presuđenja). O troškovima postupka taj sud je odlučio primjenom odredbe člana 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 128953 14 Gž od 19. maja 2015. godine, žalba tuženog je uvažena i presuda prvostepenog suda od 20. avgusta 2013. godine preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je traži da se obaveže tuženi da mu na ime zakašnjenja isplaćenih mjesečnih obroka penzije isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćene iznose svih pojedinačnih mjesečnih iznosa penzije počev od 29. oktobra 1999. godine pa do isplate, u ukupnom iznosu od 23.242,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 22. oktobra 2011. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.757 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja 20. avgusta 2013. godine pa do konačne isplate. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.125 KM uvećanog za 191,25 KM poreza na dodatnu vrijednost.
5. Okružni sud je naveo da tuženi žalbom pobija presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i u vezi s tim ističe da je apelantu rješenjem tuženog broj 103230557 od 29. decembra 2009. godine priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 157,57 KM počev od 29. oktobra 1999. godine. Ispitujući osporenu presudu u dijelu kojom je tuženi pobija žalbom i pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba postupka propisanih zakonom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je ukazao da pravo na zakonsku zateznu kamatu bi pripalo apelantu za slučaj da je takvo pravo propisano Zakonom o PIO, jer iz sadržine tog zakona proizilazi, da njime nijednom korisniku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja nije priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu, za slučaj da tuženi kao isplatilac novčanih primanja tih korisnika zakasni da isplatom prema njima. Istaknuto je da je tuženi osnovano na to ukazivao, kako tokom postupka pred prvostepenim sudom, tako i u predmetnoj žalbi. Imajući u vidu navedeno taj sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, budući da mu ni prema jednom važećem zakonu u ovakvim slučajevima ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na koju je pledirao u ovoj parnici. Okružni sud je također primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, odbio zahtjev apelanta u dijelu da mu tuženi naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.125 KM uvećnog za 191,25 KM, poreza na dodatu vrijednost.
6. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra neprihvatljivim stav Okružnog suda da povjeriocu ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, jer to nije regulisano Zakonom o PIO, pa je u vezi s tim je ukazao da pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva (član 4. stav 2. Zakona o PIO).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio zašto je uvažio žalbu tuženog i odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate , a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime Ustavni sud u zapaža da je Okružni sud obrazložio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOO budući da novčano potraživanje apelanta ne proizilazi iz obligacionog odnosa apelanta sa tuženim. U vezi s tim je jasno obrazloženo da iz odredbi Zakona o PIO, na osnovu kojeg je, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, apelant u upravnom postupku ostvario pravo na starosnu penziju, ne proizilazi da korisnici prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja imaju pravo na zakonsku zateznu kamatu u slučaju da isplatilac zakasni sa isplatom penzije, niti to pravo proizilazi iz odredbi nekih drugih zakona. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacije odbaciti kao nedopuštene ukoliko su očigledno (prima facie) neosnovane, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman