Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2618/17 (M. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2618/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2618/17, rješavajući apelaciju Mileta Tadić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Tadić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 K 050139 17 Kvlz od 28. augusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 050139 17 Kž od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milenko Radonjić advokat iz Doboja, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 050139 17 Kž od 30. marta 2017. godine. Apelant je 16. septembra 2017. godine dopunio apelaciju tako što osporio i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 K 050139 17 Kvlz od 28. augusta 2017. godine, kojom je odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv presude Okružnog suda. Navedenom presudom Okružnog suda potvrđena je prvostepene presuda kojom je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) za koje mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 60 dana, sa rokom provjere od jedne godine.
2. U toku postupka pred prvostepenim sudom u okviru dokaza optužbe ispitani su oštećeni Siniša Brezovac, te svjedoci Slavica Marić i Vanja Kerkez, provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke na okolnost povreda koje je oštećeni zadobio, izvršen uvid u pismene dokaze (nalaz i mišljenje vještaka, prijava za krivično gonjenje počinioca krivičnog djela podnesen od strane oštećenog, prijava o povrijeđivanju Doma zdravlja Derventa, službena zabilješka PS Derventa). Prvostepeni sud je naveo da odbrana nije imala posebnih materijalnih dokaza te da je apelant iskoristio svoje pravo i dao iskaz u svojstvu svjedoka. Prvostepeni sud je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, a budući da je isti prema stavu suda stručno sačinjen, poštujući pravila struke i nauke, te logičan i jasan. S tim u vezi, prvostepeni sud je ukazao da je iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i prijave o povređivanju utvrdio da je oštećeni zadobio povrede, koje su procijenjene skupa i koje pojedinačno svaka za sebe predstavljaju u vrijeme povrijeđivanja laku tjelesnu povredu. Također, prvostepni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećenog u pogledu dinamike događaja u kojem je zadobio laku tjelesnu povredu, dok nije prihvatio odbranu apelanta da oštećenom nije zadao nikakve udarce nego da ga je faktički samo odgurnuo nakon nasrtaja oštećenog. Naime, iskaz oštećenog je po mišljenju suda iskren, precizan i logičan, a sadržajno je i slikovit, te isprepleten nizom detalja vezano za ponašanje optuženika. Prvostepeni sud je ukazao da je kao posebno bitnim ocijenio i iskaze svjedoka Slavice Marić i Vanje Kerkez, koji također upućuju na jedini mogući zaključak da su opisane ozljede kod oštećenog mogle nastati jedino i isključivo djelovanjem apelanta i to upravo na način kako to opisuje oštećeni. S druge strane, prvostepeni sud je smatrao da se iskaz apelanta čini nelogičnim, nedorečenim i krajnje neuvjerljivim te ni na koji način ne objašnjava nastale ozljede kod oštećenog. Prvostepeni sud je zaključio da je ovakvim ponašanjem apelant ostvario sve bitne elemente biće krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. tačka 1. KZ-a.
3. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan prigovor žalbe branioca apelanta da prijava o povrijeđivanju ne može predstavljati relevantnu medicinsku dokumentaciju na osnovu koje se može procijeniti karakter i lokalitet povreda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su zdravstvene ustanove po zakonu obavezne dostavljati prijave o povrijeđivanju organima gonjenja. Okružni sud je dalje naveo da se, na osnovu navedene prijave, vještak sudske medicine izjasnio o prirodi, karakteru i težini povreda, što je zakonito, kao i da prijava vještaku predstavlja relevantnu medicinsku dokumentaciju na osnovu koje se izjasnio o predhodno navedenom. Okružni sud je ukazao da se iz obrazloženja prvostepenog suda jasno da zaključiti da je apelant bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje, dakle pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem. Također, Okružni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio odbranu apelanta, a prihvatio je iskaze oštećenog i svjedoka optužbe, te nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, o čemu je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje. Okružni sud je naveo da je žalbom ukazano da su se izvedeni dokazi trebali cijeniti po pravilima logike, psihologije i životnog iskustva. Naime, Okružnog suda je naveo da navedeno ne stoji, jer se prvostepeni sud držao činjenica, materijalnih dokaza i ocjene tih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Pri tom, obzirom da prvostepeni sud nije prihvatio iskaz apelanta i valjano to obrazložio, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti ni tvrdnja žalbe da je apelant postupao u nužnoj odbrani.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da cijeneći suštinu iznesenih argumenata iz zahtjeva, nesumnjivo proizilazi da apelant osporava pravilnost ocijene dokaza i time pravilnost činjenične osnove pravosnažne presude, što predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se u smislu člana 350. stav 1. ZKP ovaj vanredni pravni lijek ne može podnijeti. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani argumenti koji ukazuju na nedostatke drugostepene presude i to u vidu kvaliteta obrazloženja, a u pogledu žalbenih prigovora branioca koji se odnosi na iskaz svjedoka Slavice Marić, čime implicitno ukazuje na povredu prava na odbranu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju u drugostepenoj presudi dati jasni i konkretni razlozi u vezi sa žalbenim prigovorima branioca apelanta, kojim se osporavala pravilnost ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, dakle i navedenog svjedoka. Radi toga se, na prigovorima iz zahtjeva kojima se osporava validnost datih razloga u obrazloženju drugostepene presude, ne može graditi tvrdnja da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim nedostacima koji manifestuju povredu prava na odbranu, kao oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP-a.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi u krivičnom postupku protiv apelanta kao krucijalni dokaz prihvatili prijavu o povrijeđivanju Doma zdravlja u Derventi, te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koje se zasniva na podacima iz prijave o povrijeđivanju. Po mišljenju apelanta navedna prijava o povrijeđivanju ne može se smatrati medicinskom dokumentacijom u skladu sa članom 173. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) i na kojem se ne mogu zasnivati važna činjenična utvrđenja. Osim toga, apelant smatra da ni ostalim izvedenim dokazima tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio radnje iz činjeničnog opisa izreke presude ni krivično djelo za koje je oglašen krivim, čime je povrijedio princip in dubio pro reo .
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima (da prijava o povrijeđivanju ne može se smatrati relevantnom medicinskom dokumentacijom, te da ni ostalim izvedenim dokazima tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim), zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman