Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4295/17 (S. G.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4295/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4295/17, rješavajući apelaciju Suada Grabovice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Grabovica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 080696 15 Rev od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Grabovica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sakib Ibrahimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 080696 15 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tužene (Tvornica čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo), pa su nižestepene presude preinačene na način da je obavezana tužena da apelantu isplati neisplaćene plaće, za određeni period, u iznosu od 7.455, 41 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 14.004,60 KM).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da je stranka koja predlaže vještačenje dužna u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja. Naime, da apelant u prijedlogu za vještačenje nije precizno označio koje se činjenice trebaju utvrditi vještačenjem, imajući u vidu da je za period postavljenog zahtjeva (od 3. januara 2007. do 1. decembra 2008. godine), važio Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u F BiH („Službene novine F BiH“ broj 30/00 koji se primjenjivao do 24. januara 2008. godine, u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), a od 24. januara 2008. godine Kolektivni ugovor za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije(„Službene novine F BiH“ broj 2/2008, u daljnjem tekstu: novi GKU). Vrhovni sud je istakao da je polazeći od takvog nepreciznog označenog predmeta i obima vještačenja, vještak za cijeli period postavljenog zahtjeva uradio nalaz po odredbama GKU iz 2000. godine, tako što je iznos najniže plaće množio sa koeficijentom složenosti poslova od 1,65, koji pripada apelantu, i tako dobiveni iznos plaće uvećao za minuli rad. Nadalje, da prema tabelarnom nalazu vještaka ekonomske struke, apelantu za period od 3. januara 2007. do 24. januara 2008. godine ukupno pripada razlika plaća od 7.455,41 KM. Vrhovni sud je ocijenio, da je apelant vještačenjem po vještaku ekonomske struke dokazao osnovanost svog potraživanja u iznosu od 7.455.41 KM, pa da mu je pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio utvrđenu pripadajuću razliku plaća. Međutim, da se za period važenja novog GKU nisu mogli primijeniti parametri iz ranijeg GKU iz 2000. godine, kao što je to primijenio vještak, za obračun visine plaća od 24. januara do 1. decembra 2008. godine. Vrhovni sud je zaključio da za preostali traženi iznos (od 6.549,19 KM) apelant nije dokazao da mu pripada razlika plaća, pa da je bilo osnova da se u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti činjeničnog osnova (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je u skladu sa relevantnim propisima ZPP, jasno i nedvosmisleno, predložio vještačenje po vještaku finansijske struke na okolnosti utvrđivanja mjesečne plaće neisplaćene za određeno radno mjesto i u određenom vremenskom periodu. Zatim, da se tužena nije protivila vještačenju i da nije imala primjedbi na nalaz koji je sačinio vještak finansijske struke, niti je u žalbenom postupku osporavala isti, pa da su na osnovu tog nalaza prvostepeni i drugostepeni sud dosudili traženi iznos na ime neisplaćenih plaća, te da nije jasna konstatacija Vrhovnog suda da apelant u prijedlogu za vještačenje nije precizno označio koje se činjenice trebaju utvrditi vještačenjem. Takođe da je apelant dokazao da mu pripada plaća za sporni period, obzirom da se apelantov tužbeni zahtjev temelji na pravosnažnoj presudi kojom je poništen akt tužene, otkaz ugovora o radu apelantu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4295/17 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio