Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4168/17 (M. D., M. D., R. D., H. D., B. D., S. F. i M. Z.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4168/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4168/17, rješavajući apelaciju Mujesire Dolovac i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mujesira Dolovac, Mirsad Dolovac, Ramo Dolovac, Huso Dolovac, Began Dolovac, Suvada Fazlić rođ. Dolovac i Mirsada Zulčić rođ.

Dolovac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 473685 16 Gž od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujesira Dolovac, Mirsad Dolovac, Ramo Dolovac, Huso Dolovac, Began Dolovac, Suvada Fazlić rođ. Dolovac i Mirsada Zulčić rođ. Dolovac (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 473685 16 Gž od 13. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska-Vlada Republike Srpske) da im na ime naknade nematerijalne štete nastale zbog ratnih zločina-zločina protiv čovječnost isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakla tužena, zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti odredba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već odredba člana 376. ZOO-a, slijedom čega je usvojio navedeni prigovor i odbio tužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da zastarjevanje potraživanja naknade štete shodno članu 376. ZOO nastupa u roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, s tim da ovo potraživanje u svakom slučaju zastarjeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Kantonalni sud je naveo da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, što je u konkretnom predmetu slučaj, prema članu 377. ZOO, zahtjev za naknadu štete prema odgovornim osobama zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je navedeno nesporno zato što je apelantima šteta prourokovana uslijed, ratnih dejstava i protupravnog lišenja slobode i sigurnosti apelanata. Kantonalni sud je naveo da, međutim, posebni rok zastare iz člana 377. ZOO, kojim je regulisano potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, može se primijeniti samo na počinitelja krivičnog djela, a ne i na treću osobu koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja krivičnog djela, pa se stoga na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Kantonalni sud je zaključio da kako tužbom, kao pasivno legitimisani nije obuhvaćen neposredni počinitelj krivičnog djela, već isključivo tužena po principu objektivne odgovornosti, u odnosu na koju se primjenjuje opći rok zastare iz člana 376. ZOO, to je potraživanje apelanata zastarjelo, jer je od prestanka neposredne ratne opasnosti do podnošenja tužbe prošlo više od 5 godina.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je pogrešan stav suda da su predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredaba člana 376. ZOO, odnosno da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 377. ZOO. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (prava na djelotvoran pravni lijek, kažnjavanje samo na osnovu zakona i sl.) ali te navode nisu posebno obrazlagali, već su ih zasnovali na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.

7. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4168/17 (M. D., M. D., R. D., H. D., B… | Sudska praksa | Aktio