Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4375/17 (R. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4375/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februar 2018. godine, u predmetu broj AP-4375/17, rješavajući apelaciju Radoja Simića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radoje Simić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 011655 14 Rev od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radoje Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 21. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 011655 14 Rev od 14. jula 2016. godine. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu u kojem je traženo da se obaveže tužena (Republika Srpska – Vlada RS – Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite) da mu naknadi određene novčane iznose na ime otpremnine za jedanaest godina radnog staža, na ime naknade štete po osnovu izgubljene plate za određeni period, da mu uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje-beneficirani radni staž, za određeni period. Takođe, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za petočlanu porodicu i na ime straha za egzistenciju i oduzimanje stana, na ime izgubljene koristi u vidu izgubljene kirije za korištenje stana za period od devet godina i četiri mjeseca, te na ime štete pričinjene u stanu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev proistekao iz radnog odnosa, te štete na apelantovom stanu u vremenu dok ga on nije koristio. Nadalje, da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio zaposlen u preduzeću a.d. “Boksit“ Milići, da mu je radni odnos u pomenutom preduzeću prestao 15. jula 1992. godine. Zatim, da je apelantu konačnim rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 21. decembra 2010. godine, priznato pravo na otpremninu u visini 2,66 prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca prije mjeseca u kome se radniku priznaje pravo na otpremninu, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plata, za isplatu naknade na ime otpremnine te zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, okvalifikovao kao potraživanje iz radnog odnosa, pa kako je tužba podnesena 16. aprila 2010.godine, to je po ocjeni prvostepenog suda apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu, pa je pozivom na odredbu člana 118. Zakona o radu, apelantovu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu. Međutim, da pored toga prvostepeni sud prihvata osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od strane tužene jer je apelant bio radnik preduzeća „Boksit" Milići. Zatim, da je zahtjev za naknadu materijalne štete, prvostepeni sud prihvaćajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije i taj zahtjev odbio kao neosnovan, te je osim toga u ovom djelu prihvatio i prigovor zastare, pozivajući se na odredbe člana

376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 185. stav 1. Zakona o radu, propisano da o zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu odlučuje komisija koju obrazuje ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: komisija), dok je odredbom člana 186. stav 1. istoga zakona propisano da ako je radnik pokrenuo radni spor pred nadležnim sudom radi ostvarivanja prava iz člana 182. stav 1. toga zakona koji nije okončan do dana njegovog stupanja na snagu, da će sud obustaviti postupak i predmet ustupiti komisiji. Naime, da iz prednjeg proizlazi da je postupak za odlučivanje o zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu citirane odredbe člana 185. stav 1. Zakona o radu, po svojoj pravnoj prirodi upravni postupak, tako da o tom pravu nije moguće odlučivati u konkretnom parničnom postupku. Zatim, da apelantova revizija gubi iz vida da apelant nije bio zaposlen kod tužene već u preduzeću a.d. „Boksit“ Milići, tako da tužena nije pasivno legitimisana za apelantov zahtjev kojim traži neisplaćene plate i doprinose. Naime, da se radi o pravima koje apelant crpi iz radnog odnosa koji je imao kod imenovanog pravnog subjekta, a ne postoji ni na koji način ustanovljena odgovornost tužene da izmiruje eventualna potraživanja po tom osnovu koje bi imao apelant prema svom poslodavcu. Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na zahtjev za naknadu izmakle koristi zbog nekorištenja stana, apelantova revizija kontradiktorna. Naime, da sa jedne strane tvrdi da se predmetni stan ne može smatrati kao napuštena imovina, da bi se kasnije apelant pozvao na odredbu člana II stav 5. Ustava Bosne i Hercegovine, kojom su propisana prava izbjeglica i raseljenih lica, a što jedno drugo isključuje. Zatim, da su se u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi ispravno pozvali i na odredbe Zakon o korištenju napuštene imovine i Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, da je apelant primjenom potonjeg zakona ostvario pravo propisano odredbom člana II. stav 5. Ustava Bosne i Hercegovine, na način da je vratio u posjed stan. Međutim, da je zahtjev za izmaklu korist zastario u smislu odredbi člana 376. ZOO, što je pravilno utvrđeno prvostepenom presudom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da mu je rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, od 21. decembra 2010. godine, pogrešno određena visina otpremnine, te da je na temelju tog rješenja kao i statusa izbjeglog lica zasnivao svoja potraživanja, kao štetu nastalu nezakonitim radnjama tužene, a da svoja prava crpi iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Zatim, da navedena potraživanja nisu zastarjela, kako su to sudovi utvrdili pogrešnom primjenom materijalnog prava i da je pogrešan stav da tužena nije pasivno legitimisana. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (člana II. stav 5. Ustava Bosne i Hercegovine), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne razloge i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4375/17 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio