Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4033/17 (A. V., D. V. i A. V.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4033/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4033/17, rješavajući apelaciju Angeline Vukosav i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Angelina Vukosav, Dragiša Vukosav i Aleksandar Vukosav protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 284881 17 Rev 3 od 22. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Angelina Vukosav, Dragiša Vukosav i Aleksandar Vukosav (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Sada, Republika Srbija, koje zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 21. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 284881 17 Rev 3 od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je prednik apelanata odveden iz svoga stana u Sarajevu u mjesecu junu 1992. godine, od strane naoružanih lica koja su bila pod kontrolom Armije R BiH. Dalje je navedeno da je tijelo prednika ekshumirano dana 30. oktobra 2000. godine, a da je identifikacija posmrtnih ostataka DNA analizom izvršena dana 29. marta 2003. godine. Takođe je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu od 25. novembra 2001. godine nestali prednik proglašen umrlim, a da je kao dan njegove smrti uzet datum 1. juli 1997. godine, koji je upisan u Matičnu knjigu umrlih Općine Novi Grad Sarajevo. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud smatra da je zastara počela teći istekom godine dana od dana prestanka neprijateljstava u BiH, dakle, počev od 23. decembra 1997. godine, od kada je apelantima bio omogućen nesmetan pristup sudu radi pokretanja postupka proglašenja nestalog prednika umrlim. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se rokovi zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete, u konkretnim okolnostima, moraju dovesti u vezu sa uslovima za proglašenje nestalog lica umrlim, koje propisuje Zakon o vanpaničnom postupku, i to odredbe člana 61. stav 1. tač. 4. i 67. stav 2., i bez obzira na činjenicu kada je doneseno rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim, koji datum je utvrđen kao datum smrti nestalog lica i kada je izvršena DNA analiza posmrtnih ostataka prednika radi identifikacije. Vrhovni sud je ukazao da se rokovi zastare, u smislu člana 376. stav 1. i 2. Zakkona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne računaju od dana kada je izvršena DNK analiza i izvršena identifikacija prednika, niti od dana kada je doneseno pravosnažno rješenje u vanpaničnom postupku o proglašenju nestalog lica umrlim, niti od dana koji je utvrđen kao dan smrti nestalog lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se navedeni rokovi zastare prava na naknadu nematerijalne štete imaju računati od dana kad su se stekli uslovi za proglašenje nestalog lica umrlim, a u konkretnom slučaju to je protekom godinu dana od dana prestanka neprijateljstava u BiH (počev od 23. decembra 1997. godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da kako je tužba u ovom slučaju podnesena dana 6. jula 2004. godine, do tada su protekli subjektivni (3 godine) i objektivni (5 godina) rokovi zastare potraživanja prava na naknadu nematerijalne štete iz člana 376. stav 1. i 2. ZOO (objektivni rok zastarjelosti istekao je dana 23. decembra 2002. godine). Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da računajući početak zastarjelosti potraživanja za naknadu nematerijale štete od 29. marta 2003. godine pa do podnošenja tužbe prvostepenom sudu (6. juli 2004. godine), nije istekao subjektivni rok od tri godine u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO, niti je istekao objektivni rok od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO, koji se ima računati od kad je šteta nastala, a što je u ovom slučaju objektivno saznanje za smrt prednika (identifikacija tijela putem DNK analize 29. marta 2003. godine).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1656/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao, između ostalog, da prema članu 61. stav 1. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku, umrlim licem proglasit će se lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti godinu dana od dana prestanka neprijateljstava. U vezi s tim, Ustavni sud je podsjetio da su redovni sudovi već zaključili da se rok zastare naknade nematerijalne štete u ovakvim slučajevima ima računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim, a ne kada je to lice proglašeno umrlim, ili kada je njegovo tijelo identificirano, pa je taj rok počeo teći protekom godine dana od dana prestanka neprijateljstava, a takav stav i obrazloženje Ustavni sud kroz svoju praksu nije smatrao proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4033/17 (A. V., D. V. i A. V.) | Sudska praksa | Aktio