Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/17 (Trgovinsko prometno i uslužno društvo "Zovko auto" d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zastara
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2619/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2619/17, rješavajući apelaciju Trgovinsko prometno i uslužno društvo "Zovko auto" d.o.o. Žepče, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Trgovinsko prometno i uslužno društvo "Zovko auto" d.o.o.
Žepče protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 094476 17 Už od 3. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Trgovinsko prometno i uslužno društvo "Zovko auto" d.o.o.
Žepče protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 094476 17 Už od 3. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Trgovinsko prometno i uslužno društvo "Zovko auto" d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 094476 17 Už od 3. aprila 2017. godine. Osporenom odlukom preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Apelacione komisije, Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) od 20. novembra 2015. godine, kojim je odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja prvostepenog organa uprave od 22. oktobra 2015. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem je utvrđeno da je protiv poreskog obaveznika "Plamen" DOO Brčko pokrenut postupak prinudne naplate javnih prihoda, tokom kojeg je naloženo apelantu kao solidarno odgovornom dužniku da izvrši uplatu dužnih poreskih obaveza, te naloženo bankama da sa apelantovog računa izvrše prenos novčanih sredstava i obustave sve ostale transakcije sve do izmirenja poreske obaveze u cjelosti.
2. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da iz obrazloženja konačnog upravnog akta proizilazi da su porezni obveznik i apelant povezane osobe u smislu odredaba člana 3. stav 1. tačka 12) alineja 2) Zakona o Poreznoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi) jer imaju istog osnivača Zovko Ivicu, te da je apelant solidarno odgovoran za obaveze poreznog obaveznika. Dalje iz obrazloženja konačnog upravnog akta proizilazi da se radi o naplati poreskih obaveza poreznog obveznika utvrđenih rješenjem prvostepenog organa uprave od 8. oktobra 2004. godine, nakon kojeg je 28. marta 2005. godine doneseno rješenje o obustavi transakcija preko računa i poduzete radnje u postupku prinudne naplate, čime je prekinuta zastarjelost naplate predmetne porezne obaveze. Stoga je navedeno da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti Zakon o obligacionim odnosima (u daljnem tekstu: ZOO), jer Zakon o Poreznoj upravi sadrži posebne odredbe o rokovima i prekidu zastarjelosti utvrđene porezne obveze. Apelacioni sud je, za razliku od prvostepenog suda, naveo da iz obrazloženja konačnog upravnog akta proizilazi da je tužena navela jasne, dovoljne i pravno valjane razloge zbog kojih nije uvažila žalbene navode apelanta. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je tužena pravilno ocijenila kao neosnovan apelantov žalbeni navod kojim tvrdi da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost naplate porezne obveze. Apelacioni sud je ukazao da je odredbama člana 70. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi propisano da se utvrđena porezna obveza može naplatiti primjenom mjera prinudne naplate, ako su te mjere počele u roku od pet godina po dospijeću porezne obveze. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da je rješenje prvostepenog organa uprave o naknadnom utvrđivanju porezne obaveze doneseno 8. oktobra 2004. godine, te da je rješenje o obustavi transakcija preko računa (što prema odredbama člana 47. Zakona o Poreznoj upravi predstavlja jednu od mjera prinudne naplate) doneseno 28. marta 2005. godine, dakle, prije isteka propisanog roka zastarjelosti. Osim toga, Apelacioni sud je, u pogledu apelantovog poziva na desetogodišnji rok koji je propisan odredbama člana 379. stav 1. ZOO, ukazao da se navedene odredbe ne mogu primjeniti, jer su Zakonom o Poreznoj upravi propisani posebni rokovi zastarjelosti utvrđivanja i naplate porezne obveze.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost naplate porezne obveze u skladu sa odredbama ZOO-a, te da je stoga u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman