Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4153/17 (K. E.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4153/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4153/17, rješavajući apelaciju Kristine Erić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kristina Erić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 070873 14 Rev od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristina Erić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Vesna Pehar i Zoran Lesko, advokati iz Mostara, podnijela je 5. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 070873 14 Rev od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom revizija tužene (Raiffaisen bank d.d. Sarajevo) je uvažena, te je preinačena Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 070873 12 Rsž od 8. maja 2014. godine, tako što je apelantičina žalba odbijana kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 070873 10 Rs od 3. maja 2012. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Rješenje tužene o otkazu ugovora o radu od 21. juna 2010. godine nezakonito, te da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na posao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa (bliže opisano u izreci prvostepene presude), kao i da joj tužena na ime plaća za period od jula 2010. godine pa do povratka na posao isplati određene novčane iznose, da u korist apelantice uplati doprinose za PIO/MIO, te da tužena putem nadležne porezne uprave isplati apelantici na ime poreza na plaće određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica bila zaposlenik tužene, da je 2007. i 2008. godine radila kao vršitelj dužnosti Agencije u Ljubuškom, a da je od 1. juna 2009. godine obavljala poslove šefa Agencije u Međugorju. Dalje, da je tužena prilikom redovne kontrole rada apelantice (za 2007/ 2008. godinu) evidentirala veliki broj nepravilnosti u radu sa kreditnim zahtjevima, te je direktor glavne filijale formirao komisiju koja je obavila kontrolu rada za 2007/2008. godinu. Takođe je navedeno, da je u zapisniku navedeno da je u Poslovnici u Ljubuškom u periodu od 2007/2008. godine utvrđeno niz nepravilnosti prilikom odobravanja kredita, a da su konstatovane u fajlovima koje je vodila apelantica. Dalje, da je direktor po nalagu Odjela za sigurnosti ponovo formirao komisiju, koja je izvršila kontrolu prema uputama Odjela za sigurnosti, te da je komisija sačinila zapisnik 12. maja 2010. godine u kojem je konstatovano da je za period od 2007/2008. godinu u radu apelantice utvrđeno niz povreda radnih obaveza iz člana 2. tač. 4. i 9. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zatim, da je na osnovu ovog zapisnika Grupa za istrage i dokumentaciju Odjela sigurnosti (koja je po aktima tužene jedino ovlaštena utvrditi o kakvoj se povredi radi) dana 9. juna 2010. godine sačinila zapisnik u kojem je konstatovano da je apelantica kao referent za obradu kredita u Agenciji Ljubuški 2007/2008. godinu svjesno omogućavala odobravanje kredita koji nisu u skladu sa važećom kreditnom politikom i procedurom banke, te da je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 2. tač. 4. i 9. Pravilnika. Takođe, da je utvrđeno da protiv apelantice nije vođen disciplinski postupak jer je u smislu člana

21. Pravilnika protekao rok od godinu dana od učinjene povrede za vođenje disciplinskog postupka. Vrhovni sud je naveo da je tužena donijela rješenje 21. juna 2010. godine o otkazu ugovora o radu zbog počinjenih teških povreda radnih obaveza iz člana 2. tačka 4. i 9. Pravilnika, a primjenom člana 88. stav 1. u vezi sa članom 89. Zakona o radu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocjenio da je zaključak drugostepenog suda, da je ovlašteno lice (direktor) saznao za činjenicu iz člana 88. stav 1. Zakona o radu 12. maja 2010. godine, nepravilan i nema uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega je donijeta nepravilna odluka. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada ocjenjuje da je dan saznanja za povredu iz člana 88. stav 1. Zakona o radu, 9. juni 2010. godine, kada je ovlašteno lice dobilo konačan izvještaj o izvršenoj kontroli rada apelantice sačinjen od strane Grupe za istrage i dokumentaciju, a u kojem je utvrđeno da je apelantica prilikom rada u Agenciji Ljubuški 2007/2008. godinu počinila teške povrede radne obaveze iz člana 2. tač. 4. i 9. Pravilnika. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su se činjenice, koje se navode kao povrede radne obaveze u zahtjevu direktora upućenog Odjelu za istrage, odnosile na sumnju u zakonit rad apelantice, pa je zadatak komisije koju je formirao direktor, bio da provjeri iznijete navode i utvrdi da li je apelantica učinila težu povredu radne obaveze u toku 2007/2008. godine, a ta činjenica je utvrđena 9. juna 2010. godine, kada je za istu saznao direktor. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4153/17 (K. E.) | Sudska praksa | Aktio