Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4172/17 (H.S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4172/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4172/17, rješavajući apelaciju H.S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H.S.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 118459 15 Rev 2 od 29. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 118459 15 Rev 2 od 29. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijen je apelantov tuženi zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi D.H. na isplatu iznosa u novcu (za spratnu kuću, infrastrukturu, pomoćne objekte, usjeve i nasade zemljišne površine), na ime materijalne štete (zbog izgubljene dobiti kod kuće i bašte razne tužbe, takse, vještačenja) i na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljeni strah, duševne bolove, povredu ugleda i časti, diskriminacije svih oblika) sve u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da je apelant imao kuću na tri etaže, garažu i da su svi objekti bili tehnički primljeni sa upotrebnom dozvolom, te da je uredno plaćao poreze. Zatim, da je utvrđeno da je tuženi postavljen za načelnika općine Novi grad krajem 2000. godine, "da je zatekao predmet broj 07-473-15/85 na ime apelanata u kojem su nalaze dvije odluke Vrhovnog suda i ustavna odluka koje nisu izvršene". Takođe, da je utvrđeno da su apelantovi objekti eksproprisani radi izgradnje obdaništa, te da je apelant za eksproprisanu imovinu dobio naknadu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u cjelosti odbili tuženi zahtjev, budući da u toku postupka nije utvrđeno, u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je tuženi prouzrokovao štetu, odnosno da apelant nije dokazao postojanje štete niti osnov ni visinu štete koju potražuje. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbili apelantov tuženi zahtjev, zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao da na strani tuženog postoji propuštanje ili nečinjenje, odnosno postupanje suprotno zakonu, drugim propisima ili općem aktu, niti da postoji posebna odgovornost tuženog za naknadu štete, odnosno da na strani tuženog postoji odgovornost za štetu koju je pretrpio apelant zbog neizvršenja sudskih odluka, u smislu odredbe člana 154. ZOO. Vrhovni sud je ukazo da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO propisano je da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da je odredbom člana 158. ZOO propisano je da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Vrhovni sud je naveo da za postojanje odgovornosti za štetu po osnovu krivice, pored oštećenika i štetnika kao strana, potrebno je postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze kao općih uvjeta za postojanje odgovornosti za prouzrokovanu štetu. Vrhovni sud je naveo da krivica na strani štetnika postoji tada, kada je on svjesno preduzeo štetnu radnju i htio da kao posljedice te radnje nastane šteta ili se barem složio da šteta nastane. Vrhovni sud je ukazao da je, dakle, jedna od općih pretpostavki odgovornosti za štetu, koju mora dokazati apelant, uzročna veza koja mora postojati između štetnikove radnje i po njoj nastale posljedice, što znači da bi postojala odgovornost za naknadu prouzrokovane štete potrebno je da je šteta nastala kao posljedica te radnje. U konkretnoj pravnoj stvari, Vrhovni suda je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant osnovom izvedenih dokaza nije dokazao postojanje takve uzročne veze između radnje tuženog i nastale štete. Kako, dakle, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je tuženi prouzrokovao štetu, Vrhovni sud je naveo da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešnom utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao postojanje uzročne veze između radnje tuženog i nastale štete, to jest da nije dokazao jednu od osnovnih pretpostavki za postojanje odgovornosti za naknadu štete u smislu odredaba člana 154. stav 1. ZOO-a, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se je pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4172/17 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio