Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4377/17 (D. L.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4377/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4377/17, rješavajući apelaciju Davora Lovrića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Lovrić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 K 034305 17 Kž od 23. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mileta Bošković, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 034305 17 Kž od 23. maja 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je cijenio i dokaze odbrane (uključujući i predloženo vještačenje po vještaku saobraćajne struke od strane odbrane), pa je na osnovu istih zaključio da su ti dokazi skoro identični dokazima optužbe. Naime, da vještak odbrane konstatuje da je nezgoda posljedica nepropisne brzine kretanja oba učesnika, s tim da navodi da se motociklista (oštećeni) kretao većom brzinom od brzine koju je utvrdio saobraćajni vještak tužilaštva. Prvostepeni sud se opredijelio za nalaz vještaka tužilaštva iz razloga što smatra da je vještak odbrane u svom nalazu i mišljenju subjektivan i da želi isključiti apelantovu odgovornost za konkretnu saobraćajnu nezgodu. Naime, da se on u svom nalazu više bavi ponašanjem "motocikliste“ dok manje pažnje obraća na vožnju apelanta koji je vršio radnju preticanja skutera, neposredno prije krivine iza koje se pojavio vozač motocikla (oštećeni). Naglašeno je da je istina da apelant nakon preticanja prelazi na desnu traku, ali iza njega ostaju tragovi kočenja, što upućuje na zaključak da je uočio motociklistu kao i on apelanta i da oba učesnika koče, a zbog neprilagođenih brzina nisu uspjeli da izbjegnu konkretnu saobraćajnu nezgodu. Prvostepeni sud je zaključio da je saobraćajna nezgoda posljedica propuštanja oba učesnika u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, jer isti nisu poštovali ograničenje brzine, odnosno odredbe člana 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, a apelant ni odredbu člana 57. stav 1. istog zakona, što je za posljedicu imalo nastanak nezgode sa tragičnom smrću oštećenog.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da je ostalo nejasno zašto prvostepeni sud nije prihvatio nalaz i mišljenja vještaka odbrane a jeste tužilaštva. Naime, Okružni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude izneseni u bitnom sadržaji svih izvedenih dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja oba vještaka saobraćajne struke, da je izvršena njihova analiza i ocjena u skladu sa odredbom 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i da je iz cjelokupnog obrazloženja posve jasno kako je i iz kojih razloga prvostepeni sud ocijenio nalaze i mišljenja oba vještaka. Nadalje, da je pravilno prvostepeni sud imao u vidu i nesporne činjenice da je nastradali motociklista vozi nepropisnom brzinom, kao i apelant, ali da je osnovano zaključio da neposredni uzrok nastanka saobraćajne nesreće nije bila ta nepropisana brzina kretanja oštećenog. Naime, da je uzrok bio nepropisno preticanje skutera koje je apelant započeo i izvršio prije sudara sa nailazećim motociklom iz suprotnog pravca (kojim je upravljao nastradali), pošto je protivno članu 57. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, preuzeo preticanje skutera koje se kretalo ispred apelantovog vozila u istom pravcu, na nedovoljno preglednom djelu puta ispred krivine i time omeo kretanje nastradalog motocikliste (koji je dolazio iz suprotnog pravca) i iznudio njegovu reakciju naglog kočenja kojom je pokušao izbjeći sudar sa apelantovim vozilom, ali u tome nije uspio jer je došlo do destabilizacije i pada motora na kolovoz i udara u prednji dio apelantovog vozila. Okružni sud je istakao da ne smatra da je izrečena uslovna osuda prvostepenom presudom, adekvatna sankcija apelantu za učinjeno predmetno krivično djelo. Naime, da osnovano tužilac smatra da sve olakšavajuće okolnosti utvrđene na strani apelanta (da je mlade životne dobi, ranije neosuđivan, kao i uračunati doprinos oštećenog u obimu nastanka štetne posljedice), u nedostatku otežavajućih okolnosti, opravdavaju odmjeravanje kazne apelantu zatvora u minimalnom zakonom propisanom trajanju od jedne godine, ali da priroda i težina krivičnog djela i okolnosti pod kojim je učinjeno, ne upućuju na zaključak da izvršenje te kazne nije nužno i da bi se svrha kažnjavanja mogla postići prama apelantu i samom prijetnjom tom kaznom kroz vrijeme provjeravanja od jedne godine. Okružni sud je ocijenio da je izvršenje kazne prama apelantu neophodno da bi se ostvarila svrha kažnjavanja, prije svega uticaj na apelanta da ubuduće poštuje saobraćajne propise i ne čini krivična djela, kao i uticaj na druge, kako bi se suzbilo takvo protivpravne djelatnosti kojim se ugrožava bezbjednost javnog saobraćaja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da nije dato obrazloženje zašto nije prihvaćeno zaključno mišljenje vještaka kojeg je predložila odbrana, koji se odnose na osnovni uzrok nastanka saobraćajne nezgode, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni procesni i materijalni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je odluka Okružnog suda o odluci o kazni kojom je preinačena prvostepena presuda tako što je apelantu izrečena efektivna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, ne samo nezakonita i što odstupa od aktuelne sudske prakse nego je i rezultat ozbiljnog kršenja prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, uključujući i ocjenu oba vještačenja, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o kaznenoj sankciji, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman