Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2481/15 (I. i S. V.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2481/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2481/15, rješavajući apelaciju Ivanke i Svetozara Vrkavčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivanke i Svetozara Vrkavčević podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 024162 14 Rev od 6. marta 2015. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 024162 14 Gž od 9. jula 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 024162 10 P od 13. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanka i Svetozar Vrkavčević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 024162 14 Rev od 6. marta 2015. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 024162 14 Gž od 9. jula 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 024162 10 P od 13. decembra 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 024162 10 P od 13. decembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im naknadi štetu u iznosu od 502.332,10 KM zbog uništenog stambeno - poslovnog objekta čija je ukupna unutrašnja građevinska površina iznosila 765,60 m (u daljnjem tekstu: stambeno-poslovni objekat), kao i da im nadoknadi štetu u iznosu od 101.570,00 KM na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja navedenog stambeno-poslovnog objekta, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štete tj. 13. septembra 2004. godine do dana isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Nakon provođenja dokaza radi utvrđivanja spornih činjenica, Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je na zemljištu apelanata zabranjena gradnja i izvođenje bilo kakvih građevinskih radova na području 10 metara desno i lijevo od zamišljene ose sredine dalekovoda, što znači u pojasu od 20 metara duž trase dalekovoda koji prelazi preko zemljišta apelanata. Sud je utvrdio da je zona sigurnosti uspostavljena za izgrađene dalekovode, nove dalekovode i objekte oko izgrađenih i novih dalekovoda. Članom 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO) propisano je da ako šteta za neko lice nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada za štetu koja prelazi normalne granice. Kako je dalje navedeno, tuženi uopšte nije ni postavljao dalekovode koji prelaze preko zemljišta apelanata, gradnju je izvršilo Elektro-distributivno preduzeće iz Banja Luke, koje je kasnije reorganizovano kao Elektroprenos BiH a.d. Banja Luka, a održavanje je u nadležnosti Operativnog područja Tuzla.
4. U postupku pred Osnovnim sudom, utvrđeno da je rješenjem Odjeljenja za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Brčko Distrikta broj 06-364-002274/04 od 13. septembra 2004. godine odbijen zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za zamjensku gradnju stambeno-poslovnog objekta na zemljištu apelanata. U obrazloženju rješenja navedeno da je uvidom u važeću prostorno-plansku dokumentaciju, te uvidom na licu mjesta utvrđeno da predmetna parcela (zemljište apelanta) površine 1014 m predstavlja očišćenu uređenu parcelu sa koje su uklonjeni temelji i poravnato zemljište bagerom. Navedena parcela se nalazi u neposrednoj blizini regionalnog puta Brčko - Cerik, a dijagonalno preko većeg dijela parcele prelazi 110 kW dalekovod čiji zaštitni pojas je prečnika 25 metara unutar kojeg je zabranjena gradnja objekata visokogradnje, igrališta i sl. Iz navedenog ralzoga se nije udovoljilo zahtjevu stranaka. Nadalje, Rješenjem Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta broj: 06-364- 002274/04-AP-515/04 od 16. novembra 2004. godine odbijena je žalba apelanata koja je izjavljena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju navedenog rješenja utvrđeno je da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, te da je izvršen uviđaj na licu mjesta 3. septembra 2004. godine u prisustvu apelanata, o čemu je sačinjen zapisnik kojim je konstatovano da predmetno zemljište predstavlja očišćenu građevinsku parcelu (uklonjen temelji i poravnat teren bagerom), da je površina predmetnog zemljišta 1014 m sa obezbjeđenim kolskim putem, te da su stranke na zapisnik izjavile da žele da im se izda urbanistička saglasnost za obnovu ratom porušenih objekata sa dimenzijama koje su prikazane na kopiji katastarskog plana, uz napomenu da traže stambeno - poslovni objekat i da poslovna djelatnost neće ugrožavati stanovanje. Konačno utvrđeno je da su se apelanti 30. januara 2008. godine obratili Vladi Brčko Distrikta sa zahtjevom da im se naknadi šteta zbog onemogućavanja izgradnje objekata na njihovom zemljištu. Navedeni zahtjev apelanata odbijen je zaključkom Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove broj 06-03-024424/08 od 2. augusta 2008. godine.
5. Osnovni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je šteta, koja je nastala rušenjem stambeno-poslovnog objekta, bila posljedica odluka nadležnih organa tuženog koji je odbio izdati urbanističku saglasnosti te naložio zabranu gradnje. Naime, između odluka nadležnih organa tuženog i rušenja stambeno-poslovnog objekta apelanata ne postoji uzročna veza. Sami apelanti su u svojoj izjavi naveli da je bilo potrebno samo sanirati krov i fasadu, te da su iz tih razloga pristupili renoviranju stambeno-poslovnog objekta što im je bilo zabranjeno. Međutim, iz provedenih dokaza proizilazi da na terenu nije ni bilo objekta u septembru 2004. godine, vjerovatno iz razloga što su ga apelanti sami uklonili, obzirom da su namjeravali graditi novi objekat, zbog čega su i započeli sa kopanjem temelja odnosno rezervoara. Imajući to u vidu sud je ocijenio da tuženi nije štetnik, da svojim odlukama nije prouzrokovao štetu apelantima, te je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog uništenog stambeno-poslovnog objekta, pa samim tim i naknadu štete za izgubljenu dobit, odbio kao neosnovan.
6. Pored toga, Osnovni sud je naveo da potraživanje naknade prouzrokovane štete prema odredbi člana 376. ZOO-a zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu prouzrokovalo. Stambeno-poslovni objekat apelanta nije postojao u vrijeme kada je doneseno rješenje kojim se odbija izdavanje urbanističke saglasnosti 13. septembra 2004. godine, jer je izlaskom na lice mjesta 3. septembra 2004. godine, u prisustvu apelanata, zapisnički konstatovano da zemljište predstavlja očišćenu građevinsku parcelu sa koje su uklonjeni temelji i teren poravnat bagerom, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. U tom slučaju, sve (i) da su tačne tvrdnje apelanta o šteti i njenom uzroku, subjektivni rok za potraživanje naknade štete istekao je 13. septembra 2007. godine odnosno petogodišnji objektivni rok je istekao 13. septembra 2009. godine. Kako je zaključio Osnovni sud, apelanti su tužbu podnijeli sudu 19. novembra 2010. godine nakon isteka kako subjektivnog tako i objektivnog roka za potraživanje naknade štete.
7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 024162 14 Gž od 9. jula 2014. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kako je utvrdio Apelacioni sud, predmet ove parnice je zahtjev apelanata da sud obveže tuženog da im isplatom građevinske vrijednosti uništenog stambeno-poslovnog objekta u iznosu od 502.332,10 KM i izgubljene dobiti u iznosu od 101.570,00 KM koju su izgubili zbog nemogućnosti njegova korištenja, naknadi štetu koju je uzrokovao kada je odbio njihov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za zamjensku izgradnju stambeno-poslovnog objekta i zabranio im gradnju, uz dosudu zakonske zatezne kamate i troškova parničnog postupka. Polazeći od činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku i dokaza koje je proveo Osnovni sud u tom predmetu, Apelacioni sud je naveo da tuženi nije „postavljao dalekovode“, već je Elektrodistributivno preduzeće iz Banja Luke preko zemljišta apelanata izgradilo dalekovod u čijoj je nadležnosti bio sve do poslije rata, a nakon toga u nadležnosti Operativnog područja Tuzla. Stoga je na zemljištu apelanata „zabranjena gradnja i izvođenje bilo kakvih građevinskih radova....u pojasu od 20 metara duž trase dalekovoda“, te obzirom da u vrijeme donošenja prvostepenog riješenja kojim se odlučivalo o zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za zamjensku gradnju stambeno-poslovnog objekta u septembru 2004. godine na terenu nije ni bilo objekta, „...prvostepeni sud je zaključio da štetu koju trpe apelanti „uništenjem stambeno-poslovnog objekta“ nije uzrokovao tuženi odbijanjem izdavanja urbanističke saglasnosti...“. Obzirom na protek vremena od donošenja prvostepenog rješenja do podnošenja tužbe, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da su protekli rokovi propisani odredbom člana 376. preuzetog ZOO unutar kojih su apelanti mogli potraživati naknadu štete.
8. Apelacioni sud je naglasio da je, protivno žalbenim navodima, ocijenio da apelanti tužbeni zahtjev za naknadu štete temelje na tuženikovom odbijanju da im izda urbanističku saglasnost za zamjensku izgradnju stambeno-poslovnog objekta dimenzija i spratnosti koje daleko nadilaze dimenzije ranije im izdate urbanističke saglasnosti za izgradnju porodične kuće. Po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je temeljem izvedenih dokaza pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti o kojima se vodi spor. Pri tome je sve dokaze pravilno cijenio, upravo onako kako mu nalaže odredba člana 8. ZPP i dao im odgovarajući značaj sa stanovišta relevantnih odredbi preuzetog ZOO o uzrokovanju štete i odgovornosti za štetu po kojima se postavljeni tužbeni zahtjev raspravlja i prosuđuje. Dakle, kada je nadležni organ odbio zahtjev apelanata izdati im urbanističku saglasnost za zamjensku izgradnju stambeno-poslovnog objekta, onda to implicira da tuženi time nije povrjedio nijednu pravnu normu već naprotiv postupao onako kako su mu nalagali tada (a i sada) mjerodavni propisi. Jer, protupravnost je povreda neke pravne norme, što bi ovdje značilo postupanje tuženog (njegovog ovlaštenog organa) u odlučivanju o zahtjevu apelanata protivno onome što mu nalažu norme pravnog poretka i što se odrazilo na prava apelanata. Međutim, po mišljenju Apelacionog suda, ovlašteni organ tuženog odbijanjem pomenutog zahtjeva apelanata i zabranom gradnje zbog nedostajućih propisanih odobrenja nije povrijedio norme pravnog poretka, već naprotiv propisi mu nisu omogućavali niti dozvoljavali apelantima da se izda odobrenje za zamjensku gradnju objekta visokogradnje na zemljištu na kojem nije bilo nikakvih tragova da je tu postojao ranije objekat i preko kojeg prolazi 110 KW dalekovod. U nedostatku protivopravnosti, jedne od pretpostavke odgovornosti za štetu, onda nije između stranaka nastao obligaciono-pravni odnos, pa apelanti nemaju ovlašćenje zahtijevati naknadu štete, a onda ni tuženi nije dužan naknaditi mu štetu.
9. Apelacioni sud zaključuje da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice koje bi dovodile do preinake tužbe u objektivnom smislu, pa tvrdnja apelanata ,,da imaju pravo da im se naknadi šteta u slučaju ograničenja prava vlasništva“ u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine", broj 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07; u daljem tekstu: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) je činjenična osnova drugačija od činjenične osnove na koje su se pozvali u tužbi i pozvali do zaključenja glavne rasprave. Zbog toga činjenicu koja uvjetuje preinaku tužbenog zahtjeva i odgovarajuće dokaze, Apelacioni, kao žalbeni, sud nije uzeo u obzir prilikom ispitivanja prvostepene presude.
10. Vezano za tvrdnju apelanata iznesenu u žalbi da im građevinski inspektor nije ni trebao tražiti urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za obnovu porušenog objekta ,,za koji su...još prije rata imali urednu projektnu dokumentaciju“, Apelacioni sud zaključuje da se ta tvrdnja ne može prihvatiti, budući da je iz podataka spisa i prezentiranih i izvedenih dokaza razvidno da su im saglasnosti i dozvole izdate 1979. godine za izgradnju porodične kuće dimenzija 6,95x8,50 metara spratnosti prizemlje + 1 sprat i da je i na planovima aerofotogrametrijskog premjera iz 1987. godine u popisnom listu upisan stambeni objekt površine 65 m i poslovna zgrada u privredi od 47 m2.
Apelacioni sud , dakle, nalazi da ne postoji stambeno - poslovna zgrada dimenzija i spratnosti kakvu su željeli graditi apelanti na zemljištu preko kojeg prelazi dalekovod napona 110 KW, a kojeg Brčko Distrikt nije gradio i ne nalazi se u njegovoj vlasti, da bi se u skladu sa tim mogla odnosno trebala provesti eksproprijacija (potpuna ili nepotpuna) cijelog ili dijela parcele i korisnika obvezati apelantima platiti odgovarajuću naknadu.
11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 024162 14 Rev od 6. marta 2015. godine revizija apelanata je odbijena.
12. Apelacioni sud je utvrdio da apelanti iznesenim revizijskim navodima nisu doveli u pitanje zakonitost pobijane drugostepene odluke. Ovo stoga što je o zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za zamjensku izgradnju (,,zahtjev za obnovu ratom porušenih objekata“) nadležni organ tuženog - Odjel za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj odlučio rješenjem od 13. septembra 2004. godine i na odluku koju je donio (rješenje od 13. septembra 2004. godine kojim je odbijen zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti) apelanti su izjavili žalbu koja je odbijena rješenjem Apelacione komisije od 16. novembra 2004. godine. U obrazloženju drugostepenog rjesenja stoji da je prvostepeni organ uprave pravilno proveo postupak, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe Zakona o prostornom uređenju („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 9/03) kada je donio rješenje od 13. septembra 2004. godine. Kako se u parničnom postupku ne može cijeniti zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku (apelanti inače nisu pokrenuli upravni spor protiv rješenja Apelacione komisije) i da su organi uprave dužni primjenom pozitivnih mjerodavnih propisa iz određene oblasti odlučiti o zahtjevima građana (i o zahtjevu apelanata ), onda se ukazuje neosnovanom tvrdnja apelanata o povredi prava na obrazloženu odluku i kada u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni propisi na osnovu kojih je u upravnom postupku nadležni organ uprave odlučio o zahtjevu apelanta za izdavanje urbanističke saglasnosti.
13. Nadalje, Apelacioni sud navodi da su u obrazloženju pobijane presude (na strani 7 i 8 obrazloženja) navedeni razlozi zbog kojih je drugostepeni sud našao da nema odgovornosti tuženog za štetu čiju naknadu apelanti u ovom sporu traže. Nižestepeni sudovi su mogli cijeniti o kakvom se sporu po podnesenoj tužbi apelanata radi samo prema činjeničnom osnovu i tužbenom zahtjevu, kako su ga apelanti odredili i u skladu sa odredbom člana 2. stav 2. ZPP bili su ovlašteni samo o tako određenom zahtjevu odlučivati. Apelanti u izjavljenoj reviziji navode da u obrazloženju drugostepene presude stoji ,,da se može (treba) provesti eksproprijacija parcele tužitelja i da korisnik apelantima plati odgovarajuću naknadu“ a da je faktički eksproprijacija već izvršena izgradnjom dalekovoda i da tada zahtjev za naknadu štete ne zastarijeva ,,pa se s tim u vezi rokovi zastare predviđeni ZOO nisu ni mogli primijeniti“. Apelanti su naveli da je pobijana odluka donesena pogrešnom primjenom odredaba na koje se drugostepeni sud pozvao prvo kod toga da se drugostepeni sud pitanjem uzročne veze nije ni bavio i drugo ,,kod toga da su se nižestepeni sudovi bavili odredbama o prekidu zastare iako se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji koja je ograničila pravo vlasništva tužilaca na predmetnoj nekretnini“. Nadalje, apelanti u izjavljenoj reviziji navode i da u obrazloženju drugostepene presude stoji ,,da se može (treba) provesti eksproprijacija parcele tužitelja i da korisnik tužiteljima plati odgovarajuću naknadu“, a da je faktički eksproprijacija već izvršena izgradnjom dalekovoda i da tada zahtjev za naknadu štete ne zastarijeva ,,pa se s tim u vezi rokovi zastare predviđeni ZOO nisu ni mogli primijeniti" i nadalje da je za dosudu naknade štete dovoljno da postoji uzročna veza između ponašanja štetnika i štete, kojim pitanjem (pitanjem uzročne veze) se drugostepeni sud nije ni bavio. Kod toga da su apelanti tužbeni zahtjev u ovom sporu odredili kao zahtjev aknadu štete i kod pravilnog stava u pobijanoj presudi da pretpostavke odgovornosti za štetu moraju biti kumulativno ispunjene, onda kada nije ispunjena pretpostavka protivpravnog postupanja organa tuženog, odgovornosti tuženog za konkretnu štetu nema, kako je to osnovano našao drugostepeni sud, i apelanti iznesenim navodima nisu doveli u pitanje zakonitost odluke koju revizijom pobijaju, jer se sud kod navedenog, pitanjem postojanja drugih pretpostavki za naknadu štete nije morao baviti.
14. Zbog navedenog, kako nisu osnovani revizijski razlozi i kako drugostepeni sud nije počinio ni procesne povrede na koje revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti, niti je odlukom donesenom u ovom sporu povrijeđeno pravo apelanata na imovinu kao pravo koje garantuje član l. Protokola broj l uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Vrhovni sud je reviziju odbio odnosno odlučio kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 357. ZPP.
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Suprotno svojoj ZPP propisanoj obavezi i Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovanom pravu stranaka na pravično suđenje, oba Vijeća Apelacionog suda su propustila ispitati žalbene odnosno revizijske navode. Tako se, kako navode apelanti, drugostepeni sud se nije osvrnuo na njihove žalbene navode iznesene u pravcu da prvostepeni sud nije mogao utvrditi da su apelanti sami uklonili objekat koji je postojao na spornim nekretninama, jer za takvo utvrđenje prvostepenog suda nije postojala dokazna podloga u izvedenim dokazima. Vijeće Vrhovnog suda pak takvo postupanje drugostepenog pravda pravda tvrdnjom da je taj sud u smislu odredbe člana 340. ZPP dužan da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Međutim, navedena odredba ne podrazumijeva potpunu arbitrarnost suda prilikom obrazlaganja žalbenih navoda, u smislu da je sud ovlašten potpuno zanemariti one navode koji po njegovoj ocjeni nisu od značaja a da pri tome to bar ne konstatuje u svojoj odluci. Dakle, apelanti smatraju da je drugostepeni sud u pogledu spornog žalbenog navoda morao bar konstatovati kako smatra da je isti irelevantan i da ga stoga neće ni obrazlagati, a da propust da se uopšte osvrne na sporni navod predstavalja postupanje suprotno članu 330. ZPP-a, a time i povredu prava na pravično suđenje. S druge strane, Vrhovni sud se nije osvrtao na razloge istaknute u reviziji da su nižestepeni sudovi zaključak “da je na zemljištu apelanata zabranjena gradnja i izvođenje bilo kakvih građevinskih radova na području desno i lijevo od zamišljene ose sredine dalekovoda, tj. u pojasu od 20m duž trase dalekovoda”, Dakle, kako navode apelanti, o navedenim razlozima materijalnopravne prirode koji su istaknuti u reviziji, polazeći od toga da sudovi u toku čitavog postupka po službenoj dužnosti vode računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, Vrhovni sud se uopšte nije izjasnio u obrazloženju svoje presude, odnosno propustio je u potpunosti cijeniti navedeni revizioni razlog.
17. Apelanti smatraju da tvrdnja suda da se treba provesti eksproprijacija (potpuna ili nepotpuna) cijelog ili dijela parcele i korisnika obavezati da apelant plati odgovarajuću naknadu u suprotnosti sa odredbama Zakona o eksproprijaciji BD BiH, jer kako je to imperativno propisano odredbom člana 1. stav 2. navedenog zakona, eksproprijacija se provodi radi izgradnje objekata privredne infrastrukture, elektroprivrede itd., a nikako u situaciji, kakva je nesporno utvrđena u konkretnom slučaju, kada je predmetni dalekovod već izgrađen, čime je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo tj. odredbu člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH. Dakle, u konkretnom slučaju eksproprijacija ne dolazi u obzir budući da je ista trebala da prethodi postavljanju spornog dalekovoda. Dakle, a u skladu sa onime što su utvrdili redovni sudovi, nesporno je da usljed izgradnje dalekovoda na nekretnini apelanata oni nisu mogli graditi odnosno obnoviti svoj objekt iako se radi o gradskom građevinskom zemljištu na kome je bila dozvoljena gradnja prije tzv. faktičke eksproprijacije. Kada se uzmu u obzir činjenice da je u međuvremenu na parceli izgrađen dalekovod bez provedenog postupka eksproprijacije, a drugih smetnji za gradnju na svojoj vlastitoj parceli nisu imali, neprihvatljiv je stav sudova o nepostojanju odgovornosti tuženog za povredu prava apelanata na imovinu. Izgradnjom 110 KW dalekovoda na parceli apelanata, njima je nesporno ograničeno pravo vlasništva (odnosno prava građenja) apelanata na sopstvenom zemljištu. Naime, kada je pomenuti dalekovod na parceli apelanata izgrađen i služi javnom interesu (čime je došlo do tzv. faktičke eksproprijacije) i apelanti usljed toga svoje nekretnine nisu više mogli koristiti (u svojini uživati) na način na koji im je to zajemčeno Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD BiH, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i na način na koji su to mogli činiti prije faktički izvršene eksproprijacije, tada je jasno da je došlo do ograničavanja apelanata u njihovom pravu vlasništva, a tužbeni zahtjev koji su podnijeli sudu jeste samo neposredna posljedica i materijalni (novčani) izraz štete koju su oni pretrpjeli usljed tog ograničenja njihovih prava kao sopstvenika na predmetnim nekretninama. Apelanti predlažu da se usvoji njihova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava, ukinu osporene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Zahtjev da se ukloni opasnost štete Član 156. stav 3 (....) (3) Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. (....)
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
19. U Zakonu o parničnom postupku BD BiH („Službeni glasnik BBD BiH“, br. 8/09, 52/10 i 27/14), relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 330 Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 340.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, Apelacioni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, na koje su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporene odluke, odnose isključivo na način na koji je sud sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Po mišljenju Ustavnog suda, nakon uvida u obrazloženja osporenih odluka, apelanti, u odnosu na tužbene zahtjeve onako kako su ih postavili u konkretnom slučaju (naknada štete i naknada izgubljene dobiti), nisu mogli imati nikakvo legitimno očekivanje da će uspjeti sa tako postavljenim tužbenim zahtjevima. Naime, činjenice konkretnog slučaja upučuju da se najvjerovatnije radi o faktičkoj eksproprijaciji dijela nekretnine apelanata, koja je izvršena radi izgradnje dalekovoda, kao javnog i općeg interesa, jer je zaista došlo do ograničenja prava apelanata na zemljištu koje je u njihovom vlasništvu. U takvim slučajevima vlasnici nekretnine (apelanti) mogu polagati isključivo pravo na odgovarajuću novčanu naknadu zbog izvršene eksproprijacije. Međutim, očigledno je da apelanti nisu postavili tužbeni zahtjev radi isplate novčane naknade zbog izvršene eksproprijacije, već su tražili naknadu štete kao i naknadu izgubljene dobiti.
24. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman