Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4704/15 (O. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Testament
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4704/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4704/15, rješavajući apelaciju Osmana Bajrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Bajrića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P029512 14 Gž od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 029512 12 P od 30.
septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipovače, opština Gradiška, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 029512 14 Gž od 10. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 029512 12 P od 30. septembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužiteljice Nade Naglić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 21. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. septembra do 3. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 029512 12 P od 30. septembra 2013. godine utvrđeno je da je „ništav“ testament sačinjen 17. septembra 2010. godine koji je proglašen na ostavinskoj raspravi pred Osnovnim sudom 30. jula 2012. godine u predmetu broj O- 02701/12, kojim je umrla Branka Ciprijanović, sestra tužiteljice (u daljnjem tekstu: umrla Branka ili testator), svoj stan u Gradišci ostavila apelantu, kao vanbračnom suprugu, zbog toga što umrla Branka, kao slijepo lice, testament nije mogla pročitati u vrijeme njegovog sastavljanja i potpisivanja. Istom presudom apelant je obavezan na naknadu troškova postupka.
6. Iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je Osnovni sud uvidom u sporni testament od 17. septembra 2010. godine utvrdio da on nije svojeručno napisan i potpisan od umrle Branke. Činjenicu da je umrla Branka bila slijepa Osnovni sud je utvrdio iz iskaza svjedoka, ali i iz potvrde od 31. jula 2012. godine iz koje je proizašlo da je umrla Branka bila član Međuopštinske organizacije slijepih i slabovidih i da sa gubitkom vida od 100% spada u prvu grupu invalidnosti. Tokom postupka je utvrđeno da je sporni testament, prema potvrdi od 19. oktobra 2010. godine, bio deponovan u sudskoj kasi pod brojem PI 27/2010.
7. Ocjenom sprovedenih dokaza (saslušanjem svjedoka, te uvidom u materijalne dokaze) Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, jer su za to ispunjeni uslovi propisani članom 99 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON). U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da tužiteljica ima pravni interes da traži poništenje testamenta s obzirom na prirodu zahtjeva kojim tužiteljica traži poništenje testamenta, zbog nedostatka njegovog oblika. Osnovni sud je u tom pravcu pojasnio da, iako testament po svom spoljnom izgledu odgovara jednom od oblika testamenta predviđenim zakonom, u konkretnom slučaju nisu ispunjene formalne pretpostavke za njegovu punovažnost u kontekstu njegovog oblika, posebno imajući u vidu da se upravo prigovora pravnoj valjanosti testamenta zbog nedostatka oblika. Shodno tome, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 68 stav 1 ZON-a, koja propisuje da je testament punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, umrla Branka je bila pismena, odnosno znala je pisati, kako je to potvrdila u svom iskazu Samila Dubičanac, koja je s njom bila u svakodnevnom kontaktu. Međutim, pošto umrla Branka zbog sljepoće nije bila sposobna da pročita testament čije se poništenje traži, u smislu člana 99 ZON-a testamant sačinjen pred svjedocima ne može biti oblik testamenta kojim se umrla Branka mogla koristiti, jer prema stavu suda, takvim oblikom testamenta mogu se koristiti samo lica koja znaju čitati i pisati, shodno članu 69 ZON-a.
8. Osnovni sud je istakao da je prilikom odlučenja ocijenio navode saslušanih svjedoka i apelanta, da je apelant sa umrlom Brankom živio u vanbračnoj zajednici, da su jedno drugom pomagali, da je on vodio brigu o njoj zbog njenog lošeg zdravstvenog stanja (komunicirala je putem slušnog aparata, jer joj je i sluh bio oštećen), kao i da umrla Branka testament nije sastavila pod prisilom, ali takvi navodi, prema ocjeni suda, nisu relevantni za presuđenje konkretne pravne stvari, jer se poništenje testamenta, u konkretnom slučaju, traži zbog nedostatka oblika, kako to propisuje član 99 ZON-a.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 029512 14 Gž od 10. septembra 2015. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz istovremeno odbijanje zahtjeva stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. Žalbom je ukazano da je prvostepeni sud propustio da obrazloži razloge ništavosti testamenta s obzirom na to da apelant, kao testamentarni nasljednik, svoje pravo ne izvodi iz isprave, već iz volje ostavioca i da navede kojim propisom je definisan oblik testamenta koji može sačiniti slijepo lice, te da je testament bio eventualno rušljiv a nikako ništav, prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. U vezi sa neosnovanošću žalbenih prigovora, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 99 ZON-a koja propisuje da poništenje testamenta zbog nedostatka oblika, poslije otvaranja nasljeđa, može tražiti samo lice koje ima pravni interes, i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za testament, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta. Okružni sud je u svjetlu citirane odredbe pojasnio da se o nedostacima testamenta, kada kod njegovog sastavljanja nisu ispunjene neke od formalnopravnih pretpostavki za njegovu pravnu valjanost, koje su predviđene za pojedine oblike testamenta, te je dodao da je testament strogo formalni jednostrani pravni posao i nepostojanje forme vodi ka njegovoj ništavosti.
12. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 69 ZON-a koja propisuje da zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Budući da se u konkretnom slučaju radi o pisanom testamentu sačinjenom pred svjedocima u kancelariji za pravnu pomoć SO Gradiška, kod činjenice da su u svom iskazu svjedoci testamenta naveli da im je sadržaj testamenta, koji je sastavljen prije nego što su oni ušli u prostoriju u kojoj su testament potpisali, pročitan bez istovremene izjave testatora da je to njegov testament, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev osnovan, u smislu člana 99 stav 1 ZON-a, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 69 ZON-a za pravnu valjanost ovog oblika testamenta. Kod činjenice da je umrla Branka u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta bila slijepa, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da ona, zbog navedenog invaliditeta, nije mogla pročitati testament, te da je, s obzirom na svoj invaliditet, mogla sastaviti isključivo svojeručni testament ili sudski testament.
13. Žalbeni prigovori da je prvostepeni sud propustio da navede kojim propisom je definisano kakav oblik testamenata može sačiniti slijepo lice su ocijenjeni neutemeljenim, jer je prvostepeni sud u predmetnom slučaju pravilno primijenio odredbe ZON-a, shodno kojim sud odlučuje i u situacijama kada testator zna čitati i pisati, ali uslijed fizičkih nedostataka koji su kasnije nastupili, nije bio u mogućnosti pročitati testament.
14. Potom, žalbeni prigovori da je testament bio eventualno rušljiv, a ne ništav su, takođe, ocijenjeni neutemeljenim, jer se u konkretnoj pravnoj stvari, zbog nedostatka oblika testamenta, nije mogla tražiti njegova ništavost, shodno odredbama ZOO, već samo njegovo poništenje, u smislu odredbe člana 99 stav (1) ZON-a, koji je lex specialis, na koju odredbu se i pozvao prvostepeni sud prilikom odlučenja. Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu i u dijelu odluke o troškovima postupka utvrdivši da je prvostepeni sud i u tom dijelu pravilno i zakonito odlučio na temelju odredaba čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem ZPP) i važeće Tarife i nagradama i naknadi troškova za rad advokata. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji se ukazuje da su apelant i umrla Branka bili u dugogodišnjoj emotivnoj vezi i vanbračnoj zajednici sve do smrti Branke (16. marta 2012. godine), te se iznose detalji u vezi s tim, zatim se pojašnjava da umrla Branka nije imala djece i da je svoju volju da svoj stan nakon njene smrti ostavi apelantu jasno izrazila u spornom testamentu koji je sačinjen 17. septembra 2010. godine u službi pravne pomoći u Gradišci. Nadalje, apelant ukazuje da su osporene presude redovnih sudova nejasne, nezakonite i nerazumljive, odnosno same po sebi konfuzne. U vezi s tim, apelant ukazuje da redovni sudovi u preambuli presude navode da se spor vodi „radi poništenja“, a utvrđuju da je testament „ništav“, iako se radi o dva različita instituta, te u tom pravcu apelant pojašnjava razlike između apsolutne i relativne ništavosti, shodno odredbama ZOO. Nadalje, apelant ukazuje na odredbu člana 65 ZON-a koja propisuje uslove za ništavost testamenta, dok odredba člana 99 propisuje uslove i pravni osnov za poništenje testamenta zbog nedostatka oblika. Prema apelantovoj ocjeni, tužiteljica nije uskladila tužbeni zahtjev za pravnom normom, pa stoga redovni sudovi nisu ni mogli raspravljati o tužbenom zahtjevu dok tužiteljica ne uredi tužbeni zahtjev, odnosno redovni sudovi nisu mogli utvrditi da je testament ništav, jer u konkretnom slučaju nije bio ispunjen niti jedan uslov iz člana 103 ZOO, niti uslov iz člana 65 ZON-a. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radilo eventualno o rušljivom testamentu, a ne o ništavom, kako su to pogrešno utvrdili redovni sudovi. Nadalje, prema apelantovoj ocjeni, sud je propustio da obrazloži kojim propisom je tačno definisan oblik testamenta koji može da zaključi slijepo lice, pri čemu zakonom nije zabranjeno da slijepo lice sačini pisani testament pred svjedocima. Forma testamenta je propisana radi zaštite njegovog sadržaja, a ne zbog razloga koji su sudovi naveli, jer testamentarni nasljednik ne izvodi svoje pravo iz isprave, nego svoje pravo izvodi iz volje ostavioca, koja u konkretnom slučaju nije sporna.
16. Predloženo je da se apelacija usvoji da se utvrdi kršenje apelantovog prava na koje se pozvao, da se presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje, te da se apelantu, zbog kršenja njegovih ustavnih prava i nezakonitih odluka, isplati iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete, te da mu se naknade troškovi postupka pred Ustavnim sudom u iznosu od 3.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je naveo da je analizom apelacije i predmetnog spisa utvrđeno da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neutemeljeno pozvao, te da se konačna odluka o apelaciji prepušta Ustavnom sudu.
19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenila neosnovanim, jer je tokom postupka utvrđeno da je umrla Branka bila slijepa i da stoga, shodno odredbi člana 69 ZON-a, nije mogla sačiniti testament pred svjedocima. Uz to je naglašeno da su svjedoci testamenta izjavile da su pojedinačno dolazile u prostoriju pravne pomoći i potpisivale testament na mjestu gdje im je rečeno a u trenutku potpisivanja umrla Branka nije bila prisutna. Zbog takvih propusta prilikom sačinjavanja testamenta, redovni sudovi nisu ni mogli postupiti drugačije, već da testament ponište, u smislu člana 99 stav 1 ZON-a.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09 i 55/09 - ispravka), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 6.
Raspolaganje testamentom Zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.
Član 65.
Ništavost testamenta (1) Ništav je testament ako je zavještalac bio nesposoban za rasuđivanje, nije imao 15 godina, bio natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili se odlučio da ga sačini usljed toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi.
(2) Prijetnja, prinuda ili prevara povlači ništavost testamenta i kad potiče od trećeg lica.
(3) Raspolaganja testamentom su ništava i kada postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještaoca da učini ta raspolaganja.
(4) Ako su samo neke odredbe testamenta unesene u testament pod prijetnjom ili prinudom, usljed prevare ili u zabludi, ništave su samo te odredbe.
Član 67.
Forma testamenta kao uslov za njegovu punovažnost Punovažan je onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim u zakonu.
Član 68.
Svojeručni testament (1) Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao.
(2) Za punovažnost svojeručnog testamenta nužno je da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen.
Član 69.
Pisani testament pred svjedocima Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament.
Član 70.
Sudski testament Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovakav testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao. Član 71.
Sudski testament ako zavještalac nije u stanju da ga pročita (1) U slučaju da zavještalac nije u stanju da pročita testament koji mu je sačinio sudija, ovaj će ga pročitati zavještaocu u prisustvu dva svjedoka. Zavještalac će zatim u prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti na njega otisak prsta pošto izjavi da je to njegov testament.
(2) Svjedoci će se potpisati na testamentu.
(3) Sudija će na testamentu potvrditi da su sve ove radnje izvršene.
Član 99.
Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika (1) Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja nasljeđa samo lice koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za testament, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta.
(2) Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 0 029512 14 Gž od 10. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja pravne valjanosti testamenta, dakle, riječ je o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
31. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
32. U vezi s prigovorima koje je apelant iznio u apelaciji a koji se tiču proizvoljne primjene prava, odnosno konkretno člana 69 ZON-a, Ustavni sud zapaža da se pred redovnim sudovima raspravljalo pitanje pravne valjanosti testamenta u pogledu njegovog oblika (član 99 stav 1 ZON-a) s obzirom na okolnosti da je testator slijepo lice. Ustavni sud, takođe, zapaža da se redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu bavili sadržajem spornog testamenta, već isključivo njegovim oblikom u kontekstu ispunjavanja zakonskih uslova za njegovu punovažnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je umrla Branka, kao slijepo lice (što je tokom postupka utvrđeno, a ni apelant u apelaciji tu činjenicu ne osporava), sačinila pisani testament pred svjedocima (član 69 ZON-a) kojim je za testamentarnog nasljednika svoje imovine imenovala apelanta. Shodno tome, budući da je tužiteljica (sestra umrle Branke) osporila oblik testamenta u kontekstu njegove pravne valjanosti i činjenice da slijepo lice nije moglo sačiniti taj oblik testamenta, redovni sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim, pri čemu su se pozvali na odredbe čl. 69 i 99 stav 1 ZON-a.
33. Naime, Ustavni sud zapaža da odredba člana 6 ZON-a propisuje da zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu, dok odredba člana 67 ZON-a propisuje da je punovažan onaj testament koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uslovima predviđenim u zakonu. Ustavni sud, takođe, zapaža da relevantne odredbe ZON-a propisuju da testament može biti sačinjen u različitim oblicima (svojeručni testament, pisani testament pred svjedocima, sudski testament, usmeni testament i sl.), pri čemu zavještalac sam bira oblik testamenta koji mu najviše odgovora, ali ova mogućnost nije bez ograničenja. Upravo zbog tog razloga, relevantne odredbe ZON-a propisuje uslove za punovažnost pojedinih oblika testamenata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 69 ZON-a propisuje da „zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament“. Iz citirane odredbe proizilazi da samo zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti taj oblik testamenta. Shodno takvom zakonskom ograničenju koji za punovažnost tog oblika testamenta pretpostavlja da ga zavještalac može pročitati, Ustavni sud u primjeni i tumačenju odredbe člana 69 ZON-a od redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost.
34. U vezi s apelantovim prigovorima da redovni sudovi nisu mogli utvrditi ništavost testamenta, jer za ništavost nisu bile ispunjeni uslovi, shodno odredbama člana 103 ZOO, odnosno člana 65 ZON-a, i da su zbog tog razloga osporene odluke konfuzne i nejasne, Ustavni sud u tom pravcu uočava da je Osnovni sud u izreci svoje odluke utvrdio ništavost testamenta iako se u obrazloženju odluke pozvao na odredbu člana 99 stav (1) ZON-a koja govori o poništenju testamenta zbog nedostatka oblika. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Okružni sud bavio ovim prigovorom, koji je dodatno pojasnio da se u konkretnom slučaju radilo o primjeni odredbe člana 99 stav (1) ZON-a u kontekstu poništenja testamenta, a ne o ništavosti testamenta. Shodno tome, imajući u vidu da su sa aspekta apelantovih prava posljedice ništavosti i poništenja testamenta zapravo, u suštini, iste, i pored činjenica da apelant s pravom ističe da se radi o dva različita pravna instituta, Ustavni sud smatra da lapsusi i nepreciznost redovnih sudova u tom dijelu suštinski nisu mogli dovesti do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
35. U vezi s apelantovim prigovorima da su redovni sudovi propustili da obrazlože kojim je propisom tačno definisan oblik testamenta koji može da zaključi slijepo lice, tvrdeći uz to da zakonom nije zabranjeno da slijepo lice sačini pisani testament pred svjedocima, Ustavni sud takve prigovore ne može prihvatiti opravdanim. Naime, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da su redovni sudovi jasno naveli da se umrla Branka, s obzirom na činjenicu da je bila slijepa, mogla koristiti svojeručnim testamentom, u smislu člana 68 ZON-a (tokom postupka je utvrđeno da je umrla Branka znala i mogla pisati), te sudskim testamentom, u smislu člana 71 ZON-a, koji upravo propisuje oblik testamenta u slučaju da zavještalac nije u stanju da ga pročita.
36. Konačno, Ustavni sud ne može a da ne ukaže na propust službe za pravnu pomoć u Gradišci koja je prije pružanja pravne pomoći trebala voditi računa da je umrla Branka bila slijepa i da stoga nije mogla sačiniti pisani testament pred svjedocima, u smislu člana 69 ZON-a, jer se za punovažnost takvog oblika testamenta traži da ga zavještalac može pročitati, čemu su je svakako morali podučiti prije sačinjavanja tog oblika testamenta.
37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
38. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da predmetni postupak u kojem se ispitivala punovažnost testamenta ne pokreće pitanje kršenja navedenih prava u njihovom suštinskom značenju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Navedeno, dakako, u slučaju da Ustavni sud utvrdi kršenje nekog od apelantovih prava zaštićenih Ustavom. Pošto u konkretnom slučaju Ustavni sud nije utvrdio kršenje apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao, apelantov zahtjev da mu se dodijeli naknada na ime nematerijalne štete je u takvim okolnostima bez utemeljenja.
Naknada troškova postupka
40. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, ispitujući isključivo formalni oblik testamenta, utvrdili da se slijepo lice nije moglo koristiti pisanim testamentom pred svjedocima u smislu člana 69 ZON-a, jer je zakonska pretpostavka za punovažnost takvog oblika testamenta da zavještalac može da pročita testament, a slijepo lice nije u mogućnosti da testament prije potpisivanja pročita.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman