Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4490/15 (S. M. i A. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4490/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 4490/15, rješavajući apelaciju Senada Mulabdića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Mulabdića i Alme Mulabdić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 011596 13 Rev od 14. jula 2015.
godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 000679 13 Rsž od 12. februara 2013. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 0011596 11 Rs od 5. aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Mulabdić i Alma Mulabdić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 011596 13 Rev od 14. jula 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 000679 13 Rsž od 12. februara 2013. godine i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 Rs 0011596 11 Rs od 5. aprila 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 0011596 11 Rs od 5. aprila 2012. godine, obavezan je Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade za topli obrok za period od 24. januara 2008. do 6. jula 2011. godine sa zakonskim zateznim kamatama, odbijena drugoapelantica sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu na ime naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, državne praznike i noću za period od 1. januara 2009. do 31. januara 2011. godine, te obavezan tuženi da apelantima nadoknadi troškove postupka. Međutim, u žalbenom postupku, presudom Kantonalnog suda broj 02 0 Rs 000679 13 Rsž od 12. februara 2013. godine, uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime toplog obroka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 011596 13 Rev od 14. jula 2015. godine, odbijena je revizija apelanata, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti sudije Općinskog i Kantonalnog suda u Tuzli, te da im navedene naknade za utuženi period nisu isplaćene. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) ne daje osnovu za potraživanje koje je predmet ovog spora. S tim u vezi, obrazloženo je da je članom 17. Zakona o plaćama propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima i odlukama Federacije koji su u suprotnosti sa odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu tog Zakona. Istaknuto je da je Zakon o plaćama lex specialis za sudije i isključena je primjena Zakona o radu, kolektivnih ugovora i uredbi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo i da se Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28/11 od 24. januara 2012. godine (kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine) ne primjenjuje na konkretni slučaj. S tim u vezi, obrazloženo je da odluke Ustavnih sudova djeluju od momenta objavljivanja, ukoliko presudama nije utvrđeno njihovo retroaktivno djejstvo (što nije u ovom slučaju), a predmetna potraživanja potiču iz perioda prije donošenja i objavljivanja navedene Odluke. Vrhovni sud je ocijenio da pozivanje apelanata na diskriminaciju u ostvarivanju određenih prava iz rada, koja prava do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nisu propisana Zakonom o plaćama, a koja su ostvarivali službenici izvršne i zakonodavne vlasti po Zakonu o državnoj službi u FBiH, kao budžetski korisnici, nije imalo uticaja na drugačiju odluku drugostepenog suda. S tim u vezi, navedeno je da u prvostepenom postupku nije dokazano da je do povrede prava apelanata na naknadu predmetnih troškova došlo zbog diskriminacije. Dalje je obrazloženo je da apelanti u toku prvostepenog postupka, za period za koji potražuju naknade, nisu učinili vjerovatnim postojanje nejednakosti pred zakonom, odnosno diskriminacije o pravima na naknade sudija u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.
5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno interpretirali odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. S tim u vezi, ističu da se u konkretnom slučaju radilo o diskriminaciji apelanata koja se očituju u zabrani određenih prava iz radnog odnosa koja im pripadaju, koja diskriminacija je postojala i prije Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga smatraju da njihova prava ne mogu biti ograničena s obzirom na situaciji, te da sudovi nisu dužni da primjenjuju propise koji su neustavni.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Slijedom navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, između ostalog, ukazao da Zakon o plaćama, u tekstu koji je bio na snazi u utuženom periodu, ne daje osnovu za predmetno potraživanje apelanata. Nadalje, u pogledu interpretacije i primjene Zakona o zabrani diskriminacije, Vrhovni sud je ukazao da apelanti u toku prvostepenog postupka, za period za koji potražuju naknade, nisu učinili vjerovatnim postojanje nejednakosti pred zakonom, odnosno diskriminacije o pravima na naknade sudija u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, predmet AP 3371/15, sadržan u Odluci o dopustivosti broj AP 3161/14 od 3. marta 2016. godine i predmet AP 3293/15 od 3. marta 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman