Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4224/17 (S. K. iz Visokog, R. O. iz Zenice, A. Š. iz Zenice, D. M. iz Tešnja, F. I. iz Zenice, H. Z. iz Zenice, Z. P. iz Zenice, M. K. iz Zenice i A. K. iz Zenice)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Protek roka
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4224/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4224/17, rješavajući apelaciju Saliha Kubure i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje su podnijeli Salih Kubura, Refik Osmančević, Avdo Šabić, Džemaludin Muslija i Fikreta Ibreljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 055832 15 Rev od 18. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje su podnijeli Hamlet Zukić, Zijada Porobić, Mirsada Keleštura i Adis Keleštura protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 055832 14 Gž od 25. marta 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Kubura iz Visokog, Refik Osmančević iz Zenice, Avdo Šabić iz Zenice, Džemaludin Muslija iz Tešnja, Fikreta Ibreljić iz Zenice, Hamlet Zukić iz Zenice, Zijada Porobić iz Zenice, Mirsada Keleštura iz Zenice i Adis Keleštura iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almir Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 11. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 055832 15 Rev od 18. jula 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 055832 14 Gž od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata Saliha Kubure, Refika Osmančevića, Avde Šabića, Džemaludina Muslije i Fikrete Ibreljić, odnosno odbačena revizija apelanata Hamleta Zukića, Zijade Porobić, Mirsade Keleštura i Adisa Kelešture izjavljena protiv osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH) na ime naknade nematerijalne štete isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete koju su apelanti pretrpjeli u toku rata, za vrijeme sukoba Armije R BiH i HVO, zbog zarobljavanja i boravka u logorima u periodu od 1993. godine do 1994. godine. Zatim, da se kao sporno u konkretnoj pravnoj stvari postavilo pitanje primjene dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno ocjenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 377. ZOO, te pravilno zaključio da se na predmetni slučaj može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO, prema kojoj je zahtjev apelanata za nadoknadu štete zastario. Vrhovni sud je istakao da se zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje prema odredbi člana 377. ZOO samo kad je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja, za koje je vezan sud u parničnom postupku. U vezi s tim je istaknuto da se citirana odredba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa da se zbog toga na to treće lice može samo primijeniti odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio da kako je sporna šteta apelantima nastala u ratu, da se početak roka zastarjelosti, u najpovoljnijoj varijanti za apelante, treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da imajući u vidu da je tužba podnesena 13. oktobra 2011. godine, to je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. ZOO jer je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za apelante Hamleta Zukića, Zijadu Porobić, Mirsadu Keleštura i Adisa Kelešturu ne prelazi iznos od 10.000,00 KM u smislu odredaba člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te da je stoga njihova revizija nedopuštena.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je pogrešan stav suda da su predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredaba člana 376. ZOO, odnosno da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 377. ZOO.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na apelante Hamleta Zukića, Zijadu Porobić, Mirsadu Keleštura i Adisa Kelešturu-protek roka
5. Ustavni sud zapaža da su apelanti Hamlet Zukić, Zijada Porobić, Mirsada Keleštura i Adis Keleštura izjavili reviziju protiv Presude Kantonalnog suda, koja je odlukom Vrhovnog suda, u odnosu na njih, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na navedene apelante, u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 055832 14 Gž od 25. marta 2015. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema navedene odluke Kantonalnog suda budući da je Vrhovni sud revizionu odluku donio 18. jula 2017. godine, pa se podrazumijeva da su apelanti drugostepenu presudu primili prije tog datuma. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 11. oktobra 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu drugostepenu presudu..
U odnosu na apelante Saliha Kuburu, Refika Osmančevića, Avdu Šabića, Džemaludina Musliju i Fikretu Ibreljić – očigledno (prima facie) neosnovana
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.
8. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman