Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4498/17 (M. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4498/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4498/17, rješavajući apelaciju Milenka Bašića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Bašić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aldin Lejlić advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. augusta 2017. godine. Apelant je 31. januara 2018. godine zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 005367 16 K od 7. aprila 2017. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 005367 16 K od 7. aprila 2017. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. augusta 2017. godine, A.K. i apelant oglašeni su krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine i šest mjeseci. Istom presudom na osnovu članu 108. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi su obavezani da oštećenom isplate iznos od 1.543,00 KM. U toku postupka, utvrđeno je da su A.K. i apelant, zajednički i nasilno uz upotrebu vatrenog oružja 19. marta 2015. godine, nakon prethodnog dogovora da sebi pribave imovinsku korist, putničkim motornim vozilom se dovezli u blizinu diskonta "Marković" u Orahovcu, općina Zvornik. Dalje je utvrđeno da je A.K. nakon izlaska iz putničkog vozila sa kapuljačom na glavi i kapom fantomkom preko lica, rukavicama na šakama i potkraćenom puškom, a po ulasku u diskont "Marković", držeći "Kratež" u rukama i uperivši ga prema M. M., vlasniku diskonta, koji je prebrojavao novac od pazara i radnicima iste radnje (M. B. i T. M.), od vlasnika nasilno oduzeo 1.450,00 KM, 40 Eura (protuvrijednost 78,00 KM) i 1.000 RSD (protuvrijednost 15,00 KM), nakon čega je sa oduzetim novcem napustio trgovinu, pješice došao u blizinu nadvožnjaka, ušao u isto vozilo u kojem ga je kao vozač čekao apelant, te su se zajedno odvezli u pravcu Tuzle-Kalesije.
3. Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje odluke, naveo da zapisnici o saslušanju apelanta i A.K. iz istrage su dokazi koje je tužilac pribavio prije podizanja optužnice, te da su isti pobrojani i u samoj optužnici i da je odbrana bila upoznata sa njihovim sadržajem. Vrhovni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju, na nastavku glavnog pretresa održanom 15. marta 2017. godine, nakon što je predložio materijalne dokaze i tužilac se izjasnio „to je za sada sve“, na prijedlog odbrane pretres odgođen kako bi se odbrani dala mogućnost da se izjasni koje dokaze će predlagati. Vrhovni sud je, također, naveo da se na sljedećem nastavku glavnog pretresa (5. aprila 2017. godine) odbrana izjasnila da nema prijedloga za izvođenje dokaza. Zatim, da se na pitanje predsjednika vijeća tužilac izjasnio da ima novih dokaza, nakon čega je predložio navedene zapisnike o saslušanju optuženih iz istrage. U vezi s tim, navedeno je da su se branioci apelanta i A. K. izjasnili da znaju za postojanje tih zapisnika i da su upoznati sa sadržajem istih, nakon čega ih je sud uvrstio kao dokaze optužbe. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je po njegovoj ocjeni prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio izvođenje navedenih dokaza optužbe. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani i prigovori i tvrdnje iznesene u žalbi apelantovog branioca da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitm dokazima i to iskazu apelanta, kojeg je dao u svojstvu osumnjičenog u istrazi, te da su time počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačke g) i z) ZKP-a. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio navedeni iskaz apelanta, kao i iskaz A. K., kao zakonit i vjerodostojan, neprihvatajući navode žalbe branioca apelanta da se radi o iskazu koji je apelant dao primjenom sile i prijetnje od strane policije. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se radi o iskazima datim pred tužiocem, a ne pred ovlaštenim službenim licima, u prisustvu izabranog branioca, bez prisustva radnika policije, u kojima obojica optuženih su naveli da su priznali izvršenje krivičnog djela i sve opisali. Dalje je ukazano da su na upit tužioca, izjavili da su se policajci prema njima korektno ponašali, zatim iznijeli sve detalje događaja, te nemajući primjedbi na zapisnike, iste su svojeručno potpisali. Stoga, Vrhovni sud je istakao da, povreda prava na odbranu, suprotno tvrdnjama žalbi, nije počinjena time što je prvostepeni sud prihvatio iskaze optuženih iz istrage, jer su isti od strane tužioca uzeti uz poštivanje svih procesnih garancija propisanih odredbama člana 143. ZKP-a. Vrhovni sud je naveo da ih je prvostepeni sud pravilno ocijenio kao procesno prihvatljivim dokazima, na kojima se može zasnivati presuda i o tome dao valjane razloge u obrazloženju pobijane presude. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da se pobijana presuda ne zasniva isključivo na ovim iskazima, kako to pogrešno ističu obje žalbe. Vrhovni sud je zaključio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ, pa su radnje optuženih opisane u izreci pobijane presude pravilno kvalifikovane kao krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je odluka prvostepenog suda zasnovana na nezakonitim dokazima – prisilno iznuđenoj izjavi optuženih o priznanju izvršenja krivičnog djela, te da sud odluku zasniva na izjavama datim u istražnom postupku. Apelant navodi da je izjavu dao nakon torture provedene nad njim, te da mu nije pružena prilika da se na glavnom pretresu očituje o datoj izjavi čime mu je uskraćeno pravo na odbranu. Osim toga, apelant navodi da krivično djelo za koje je optužen, o kojem su svjedoci govorili i krivično djelo za koje je oglašen krivim nije isto krivično djelo. Također, apelant navodi da je sud pogrešno utvrdio iznosa otuđenog novca i da ovaj prigovor nije iznijela apelantova odbrana u žalbenom postupku za koju apelant smatra da je bila formalna.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a osobito u pogledu iskaza za koji apelant tvrdi da je nezakonit, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio iznos otuđenog novca, Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao da ovaj prigovor nije iznijela apelantova odbrana u žalbenom postupku. Budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruži mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati navode koje apelant prvi put ističe u predmetnoj apelaciji (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman