Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4193/17 (B. T.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4193/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4193/17, rješavajući apelaciju Borislava Todorovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Todorović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 048099 17 Gž 2 od 24. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Todorović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 048099 17 Gž 2 od 24. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (M.T.) smetao apelanta u posjedu dijela parcele, koju parcelu apelant koristi kao pristupni put svojoj porodičnoj kući, sve pobliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, te da mu se zabrani da ubuduće vrši takvo ili slično smetanje posjeda pristupnog puta.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbom člana 313. stav 3. Zakona o stvarnim pravima propisano da u postupcima koji se vode po tužbi za smetanje državine, sud po službenoj dužnosti vodi računa o blagovremenosti tužbe. Naime, da prilikom odlučivanja o tužbi za smetanje državine neophodno je utvrditi da li je tužba blagovremeno podnijeta u zakonom propisanom roku od 30 dana računajući od dana saznanja za smetanje i počinioca, odnosno najkasnije u roku od jedne godine od dana počinjenog smetanja. Zatim, ko je bio u faktičkom posjedu državine i čin smetanja državine, a da, pri tome, imajući u vidu odredbe člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, nije od značaja pravni osnov državine i savjesnost držaoca. Okružni sud je ukazao da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari tužbu podnio 2. februara 2015. godine, tvrdeći u činjeničnim navodima tužbe da je tuženi dana 6. januara 2015. godine poduzeo radnje smetanja državine parcele, označene u izreci predmetnog rješenja prvostepenog suda, na način da je drveni kolac udario u zemlju iznad ulazne kapije i tako smetao apelanta da putničkim vozilom dolazi u svoje dvorište. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant na glavnoj raspravi u završnoj riječi održanoj dana 31. januara 2017. godine preinačio tužbu tako da je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je onemogućen da na dijelu parcele k.č. br. 1754/1 na kojem se nalazi drveni kolac parkira svoje vozilo, te da i drugi parkiraju svoje vozilo. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se nakon preinačenja tužbe, tuženi protivio takvom preinačenju (označavajući to kao uređenje tužbenog zahtjeva), a koje, prema stavu ovog suda, predstavlja preinačenje tužbe u smislu člana 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, bez odlučivanja o preinačenju tužbe, zaključio glavnu raspravu i predmetnim rješenjem odlučio o tužbenom zahtjevu po preinačenoj tužbi, što znači da je prećutno prihvatio preinačenje tužbe. Okružni sud je ukazao da je tužba apelanta podnesena prvostepenom sudu (2. februara 2015. godine) preinačena na glavnoj raspravi (31. januara 2017. godine), jer je promijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva u dijelu načina na koji je izvršeno smetanje državine parcele označene u tužbi, a da se radnja za koju apelant tvrdi da predstavlja smetanje državine dogodila 6. januara 2015. godine. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je tužbenim zahtjevom postavljenim na glavnoj raspravi dana 31. januara 2017. godine, kojim je preinačena tužba, tražena zaštita državine po proteku roka propisanog odredbom člana 313. stav 3. Zakona o stvarnim pravima. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i ZPP-a, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4193/17 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio