Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4472/17 (S. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4472/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4472/17, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 040670 16 Rev od 8. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 040670 16 Rev od 8. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (D. M.) obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da kod nespornih činjenica, da su se parnične stranke (koji su inače braća) početkom 2001. godine dogovorile, da apelant, koji privremeno boravi u Njemačkoj, šalje novac tuženom, da u ime i za račun apelanta tim novcem vrši renoviranje predmetne kuće na način, da organizuje poslove, plaća radnike i nabavlja materijal, vodeći evidenciju o prihodima i rashodima, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da je između parničnih stranaka bio zaključen ugovor o nalogu u smislu odredaba člana 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, da je kod takvog stanja stvari, apelant za uspjeh u parnici povodom zahtjeva da mu tuženi vrati 33.303,59 KM, bio u obavezi da dokaže, da je tuženom dao 67.285,00 KM na ime renoviranja predmetne kuće, da je tuženi na ime renoviranja predmetne kuće utrošio 33.981,41 KM, te da mu je ostao dužan 33.303,59 KM. Naime, da iz iskaza parničnih stranaka jasno proizlazi da su u proljeće 2003. godine pokušali da sravne međusobna potraživanja i da je bilo sporno 11.000,00 KM, tako što je apelant tvrdio da mu tuženi duguje 11.000,00 KM, a tuženi tvrdio da mu apelant duguje 11.000,00 KM. Zatim, da su parnične stranke 2012. godine, pokušale ponovo da sravne međusobna potraživanja i da se nisu uspjeli saglasiti, jer je apelant tvrdio da je ulaz sredstava bio u visini od 106.256,00 KM, a da je tuženi tvrdio da je ulaz sredstava bio u visini od 101.681,00 KM, obzirom da je bilo sporno da li je tuženi dva puta ili samo jednom primio 2.000,00 EURA, te da tom prilikom apelant nije pomenuo da je tuženom dao 67.285,00 KM na ime renoviranja predmetne kuće i da mu je dužan 33.303,59 KM. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da apelant nije dokazao osnovanost svog potraživanja. Nadalje, da sama činjenica da je apelant po stavkama taksativno naveo koliko je isplatio tuženom na ime renoviranja predmetne kuće, a koliko je uloženo na ime renoviranja predmetne kuće, ne utiče na drugačiji zaključak suda, jer osim tvrdnje iznesene na taj način, apelant nije dokazao da je tuženom dao sporni iznos, da je tuženi uložio u renoviranje predmetne kuće samo dio tog iznosa i da mu je ostao dužan određeni iznos. Naime, da to tim prije, što iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke M. V. od 24. jula 2015. godine, proizlazi da je vrijednost uloženog rada i materijala u predmetnu kuću 103.951,26 KM, a iz nalaza i mišljenja vještaka S. Ž. proizlazi da je vrijednost ulaganja u predmetnu kuću sa utrošenim materijalom i troškovima radne snage 103.518,61 KM. Zatim, da je po apelantovom prigovoru vještak građevinske struke M. V. izvršila dopunu nalaza i mišljenja, tako što je umanjila vrijednost utrošene radne snage za 17%, angažovane na crno, te dobila da je vrijednost ulaganja u predmetnu kuću, po osnovu utrošene radne snage i utrošenog materijala 85.240,12 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je činjenica da nižestepeni sudovi nisu mogli po osnovu ovako sačinjenih nalaza i mišljenja, utvrditi koliko je utrošeno u renoviranje predmetne kuće do proljeća 2003. godine, do kada je tuženi učestvovao u renoviranju predmetne kuće. Naime, da prema navedenim vještacima nije bilo moguće, nakon više od trinaest godina, na pouzdan način utvrditi visinu ulaganja u predmetnu kuću do proljeća 2003. godine i nakon toga, kada su takođe izvršena velika ulaganja. Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovano revizijom ukazuje, da su nižestepeni sudovi nepravilno postupili kada su odbili apelantov prijedlog da se na okolnosti izvršenih ulaganja u predmetnu kuću provede vještačenje po Instititu za urbanizam, građevinarstvo i ekologiju RS. Naime, da iz provedenog vještačenja na okolnosti ulaganja u predmetnu kući do proljeća 2003. godine, potkrepljenog iskazima parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, takođe proizlazi da nije moguće utvrditi tačan iznos predmetnih ulaganja, jer je radna snaga angažovana na „crno" i u vidu „mobe”, a materijal za kuću je nabavljao i apelant kad bi došao iz Njemačke.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da je apelant upravo zbog toga što se vještaci nisu mogli izjasniti o odlučnim činjenicama i predlagao da se provede vještačenje po Institutu za urbanizam, građevinarstvo i ekologiju RS, koji prijedlog nije prihvaćen od redovnih sudova pa je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman