Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4279/17 (H. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4279/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4279/17, rješavajući apelaciju Hajrije Ribić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hajrija Ribić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 153828 17 Kž 2 od 14. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrija Ribić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijela je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 153828 17 Kž 2 od 14. jula 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena krivom zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i izrečena joj je uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od 1 (jedne) godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud, je između ostalog, naveo da je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona optužnicom od 11. aprila 2013. godine, koja je potvrđena 20. maja 2013. godine od strane sudije za prethodno saslušanje prvostepenog suda, optužilo apelanticu za krivično djelo-nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. KZ FBiH. Dalje, da je prvostepeni sud donio presudu od 11. septembra 2015. godine, koja je, povodom apelantičine žalbe, rješenjem drugostepenog suda od 9. juna 2016. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

3. Nadalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je 8. decembra 2012. godine apelantica u kući njene majke, iako svjesna da nasiljem ugrožava tjelesnu cjelovitost svoje sestre (u daljnjem tekstu: oštećena), što je i htjela, pritrčala do iste, te oštećenu sa leđa objema rukama gurnula, usljed čega je oštećena pala kroz balkonska vrata na pločnik ispred kuće, kojom prilikom je ista zadobila lake tjelesne povrede (bliže opisano u izreci prvostepene presude). U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je odredbom člana 2. stav 20. KZ FBiH propisano da „član porodice, u smislu ovog Zakona, jesu: bračni i izvanbračni drug, bivši bračni i izvanbračni drug, krvni rođak u ravnoj liniji, usvojitelj i posvojenik, rođak u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno (u koje srodstvo pripadaju apelantica i oštećena s obzirom da su sestre) i srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da uzimajući u obzir iskaz oštećene, da je u navedenu kuću u kojoj stanuje njena majka dolazila kako oštećena tako i apelantica, da je došlo do narušenih odnosa zbog imovine između bližih srodnika, odnosno apelantice i oštećene koje su sestre, to po zaključku suda, takvi postupci apelantice prema oštećenoj su manifestacija i očite netrpeljivosti prema oštećenoj, koje su u bližem srodstvu, čime su stečena obilježja krivičnog djela-nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. KZ FBiH.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza oštećene, kao i iskaza svjedoka F.O. i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, a koje je pravilno prihvatio kao vjerodostojne i u obrazloženju svoje presude dao jasnu ocjenu izvedenih dokaza. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz oštećene (bliže opisan u obrazloženju prvostepene presude). Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka F.O., koji je obavljao poslove policajca, proizilazi da je navedenog dana bila prijava narušavanja javnog reda i mira, odnosno prijava oštećene, a koja se odnosila na fizički napad od strane njene sestre, odnosno apelantice. Naime, tom prilikom su obavili informativni razgovor sa oštećenom u kojem su saznali o napadu apelantice, kao i o tome da je nakon toga bila istjerana iz kuće. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su nakon toga (svjedok F.O. i E.K.) obavili razgovor sa dežurnim ljekarom Hitne medicinske pomoći Dom zdravlja Lukavac, a koji je oštećenu uputio u UKC Tuzla. Kantonalni sud je ocjenio da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je oštećena zadobila lakše tjelesne povrede, što u pogledu nastanka povreda je vidljivo i iz ljekarskog uvjerenja sačinjenog u JZU Dom zdravlja Lukavac, zbog čega je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon. Isto tako, Kantonalni sud je ukazao da je prilikom ispitivanja u okviru žalbenog osnova odluke o krivičnopravnoj sankciji, našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio olakšavajuće okolnosti, koje je našao na strani apelantice, ne nalazeći otežavajuće okolnosti i pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju osnovano može očekivati da će samo upozorenje uz prijetnju kazne dovoljno uticati na apelanticu da više ne vrši krivična djela.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra i ukazuje i na ustaljenu sudsku praksu krivičnog djela, nasilja u porodici, prema kojoj se ovo djelo striktno čini između supružnika, roditelja i djece, braće i sestara ako su u zajedničkom domaćinstvu. Apelantica takođe navodi da ona i oštećena (više od četrdestpet godina) nisu u istom domaćinstvu. Apelantica je istakla i povredu prava na pravično suđenje i ravnopravnost stranaka pred sudom jer po apelantici Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis što obvezuje sud na njegovu prvenstvenu primjenu u odnosu na odredbe člana 222. stav 1. KZ F BiH. Apelantica također ukazuje i na dugotrajnost postupka, koji traje skoro pet godina, te smatra da ničim nije doprinijela trajanju postupka i da joj zbog toga sud treba dosuditi naknadu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba KZ FBiH. U pogledu apelantičinih navoda u kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak trajao oko četiri godine, u kojem periodu su donesene dvije prvostepene i dvije drugostepene odluke, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4279/17 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio