Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4481/17 (V. L.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4481/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4481/17, rješavajući apelaciju Vojislava Lujića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojislav Lujić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 023147 16 Rev od 10. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojislav Lujić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 28. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 023147 16 Rev od 10. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (JP „Protivgradna preventiva Republike Srpske“ iz Gradiške) da apelantu nadoknadi štetu u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se tužena obaveže da mu naknadi štetu, koja je nastala na njegovim usjevima uslijed padanja grada. Nadalje, da je odredbom člana 184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da organizacije koje obavljaju komunalnu ili drugu djelatnost od opšteg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju djelatnost. Zatim, da su poslovi protivgradne zaštite određeni kao poslovi od opšteg interesa za Republiku Srpsku odredbom člana 3. stav 2. Zakona o protivgradnoj zaštiti. Takođe, da je odredbom člana 4. tog zakona tužena određena kao pravno lice koje obavlja poslove protivgradne zaštite. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, da bi uspio sa svojim zahtjevom, bio u obavezi dokazati da je u vrijeme nastanka štete tužena obustavila ili neuredno vršila svoju djelatnost i to bez opravdanog razloga. Naime, da u konkretnoj situaciji među strankama nije sporno da je 4. jula 2008. godine došlo do padanja grada i da su uništeni apelantovi usjevi, da je tužena na gradonosne oblake dejstvovala protivgradnim raketama, ali je sporno da li je takvo dejstvo bilo dovoljno efikasno, odnosno da li se takvo dejstvo može svesti na pravni standard „neurednog" vršenja djelatnosti iz odredbe člana 184. ZOO. Vrhovni sud je istakao da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je tužena na dan štetnog događaja, u okviru svojih objektivnih mogućnosti, preduzela sve raspoložive mjere radi sprečavanja padanja grada. Naime, da je u kritično vrijeme dejstvovala na četiri oblaka sa ukupno 106 protivgradnih raketa. Nadalje, da je prema nalazu vještaka meteorologa padavinska zona iznosila 13378,9 ha, a da je grad pao i počinio štetu na površini od 2530 ha, što u kritičnoj situaciji daje efikasnost protivgradne odbrane od oko 81%. Stoga, a imajući u vidu da je u evropskim i svjetskim okvirima efikasnost protivgradne odbrane 60-70%, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da u djelovanju tužene nije bilo propusta zbog kojih bi bila odgovorna temeljem odredbe člana 184. ZOO. Nadalje, da se prigovori revizije svode i na tvrdnju da je pogrešan zaključak sudova da je tužena efikasno, odnosno blagovremeno djelovala na gradonosne oblake. U tom pogledu je naglašeno, da i prema nalazu vještaka meteorologa postoji razlika između optimalnog i stvarnog vremena djelovanja tužene na pojedine oblake. Međutim, da nije neophodno raspolagati znanjem meteorologa da bi se znalo da su meteorološke pojave u velikom procentu nepredvidive i da se dešavanja u nepogodi odvijaju velikom brzinom. Zatim, da u takvoj situaciji, imajući u vidu da je prema iskazu svjedoka i vještaka vrijeme djelovanja ispaljene rakete 3-9 minuta, u toku nastajanja gradonosnih oblaka nije moguće odrediti optimalan momenat djelovanja protivgradne odbrane, nego se to vrijeme određuje naknadnom analizom, kako je to učinjeno u izvještajima od 16. jula 2008. godine i u nalazu vještaka meteorologa. Takođe je navedeno, da je bez osnova i apelantova tvrdnja da je pogrešno utvrđenje sudova da tužena opravdano nije djelovala na oblak broj 10, koji je takođe bio gradonosan. Naime, da se prema izjavi svjedoka R. P., u vrijeme nepogode taj oblak nalazio duž granice sa Republikom Hrvatskom, odnosno jednim dijelom u Hrvatskoj, koja činjenica se podudara sa izvještajem tužene o predmetnoj nepogodi kao i sa nalazom vještaka meteorologa. Stoga, da je razumljivo da se na oblak broj 10 nije moglo djelovati jer se djelimično nalazio iznad teritorije druge države i svako dejstvo na taj oblak bilo bi povreda vazdušnog prostora te države prema normama međunarodnog prava. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud odlučio o prigovoru žalbe koja se odnosi na odluku prvostepenog suda o apelantovom prijedlogu za izvođenje dokaza vještačenjem datoteka po vještaku informatičarske struke, iznesenog na ročištu za glavnu raspravu. Naime, da je taj dokaz predložen tek na glavnoj raspravi, a apelant nije u skladu sa odredbom člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tvrdio, a samim tim ni učinio vjerovatnim da taj dokaz nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Zatim, da je tačna tvrdnja apelanta da prvostepeni sud nije analizirao izvedeni dokaz tužitelja - čitanje elektronskog zapisa o komandama i djelovanju protivgradne odbrane, niti da se drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude očitovao na ovaj prigovor žalbe, te da je na taj način drugostepeni sud povrijedio odredbu člana
231. ZPP. Međutim, da obzirom na sadržaj izvedenog dokaza i činjenice koje bi se tim dokazima eventualno mogle utvrditi (punjenje lansera mimo optimalnog vremena punjenja, slaba telefonska veza između centrale i operativaca, nejavljanje na telefon operativca na lansirnom mjestu broj 40), su analizirane u skladu sa članom 8. ZPP u nižestepenim presudama, zbog čega navedeni propust po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja povredu iz odredbe člana 209. ZPP koja je mogla uticati na rezultat parnice.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepene odluka donesena samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka meteorološke struke, a da se zanemaruju činjenice koje proizlaze iz ostalih dokaza, da je vještak svoj nalaz i mišljenje zasnovao na određenoj tekstualnoj datoteci, koja je u suprotnosti sa ostalim dokazima, pa da je apelant predložio vještačenje te datoteke po vještaku informacionih tehnologija, koji prijedlog je odbijen.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman