Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5456/15 (D. O.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5456/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-5456/15, rješavajući apelaciju Draženke Osmanspahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draženke Osmanspahić podnesena zbog dužine trajanja postupka u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002390 10 Krn, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Draženka Osmanspahić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupak koji se vodi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu broj S1 2 K 002390 10 Krn.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Sud BiH, sudija za prethodni postupak, u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih Š.H. i drugi, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal u vezi sa krivičnim djelima krijumčarenje i ostalim (kako je precizno navedeno u naredbi), izdao je naredbu broj S1 2 K 002390 10 Krn od 21. februara 2011. godine, da se od vlasnika i korisnika vozila, među kojima je apelantica, oduzmu precizirana vozila ( stav I naredbe). Nadalje (st. II- VIII) navedeno je ko će izvršiti naredbu, da će se popisati oduzeti predmeti i izdati potvrda o oduzimanju i drugo, te je u tački VIII naredbe navedeno da se naredba izdaje, s obzirom da predmeti koji se imaju oduzeti mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, te je nad istima potrebno izvršiti vještačenje brojeva šasije i pripadajuće dokumentacije.

4. Sud BiH odlučujući po žalbi apelantice (i ostalih navedenih lica) donio je rješenje broj S1 2 K 002390 10 Krn od 22. marta 2011. godine, kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

5. Sud BiH je donio rješenje broj S1 2 K 002390 10Krn od 4. avgusta 2015. godine, kojim je odbacio zahtjev apelantice za vraćanje preciziranog motornog vozila.

6. U obrazloženju rješenja Suda BiH je navedeno da je sudija za prethodni postupak za potrebe krivičnog postupka donio naredbu u predmetu istrage koji se vodi pod brojem S1 2 K 00239010 Krn, te da je apelantica podnijela zahtjev za povrat navedenog vozila, navodeći da je više od 4 godine lišena imovine, kao i da je postupak pravosnažno okončan u krivičnoj stvari, te da predmetno vozilo nije bilo predmetom optužnice (u predmetu protiv Š.H.). Sud BiH nadalje navodi da iz dopisa Tužilaštva proizilazi da je u toku istrage pokušano utvrditi porijeklo predmetnog vozila, ali da vještačenja nisu dala rezultate, jer nije bilo moguće utvrditi od koga je vozilo otuđeno, te su izdate nove naredbe za vještačenjem. Prema obavijesti MUP-a Kantona Sarajevo, dodatnim pregledom vozila očitani su drugi podaci koji su dostavljeni Interpolu Weisbaden, Njemačka, radi provjere , zbog čega nije moguće izvršiti dopunu vještačenja, kao i da policijski organ ne može uticati na brzinu provjera. Pozivajući se na čl. 65. i 74 Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP) i član 74. Krivičnog zakona ( u daljnjem tekstu: KZ) Sud BiH je konstatovao da je apelantica koristila pravo na žalbu protiv naredbe o privremenom oduzimanju vozila, ali je žalba odbijena jer je postojalo zakonsko uporište za oduzimanje navedenog vozila, odnosno isto je potrebno u cilju obezbjeđenja dokaza u krivičnom postupku i osiguranja efikasnijeg vođenja krivičnog postupka. Nadalje Sud BiH navodi da je potrebno izvršiti dodatne provjere, te stoga nije u mogućnosti izvršiti povrat vozila. Stoga proizilazi, jer nisu ostvareni uslovi predviđeni članom 74. ZKP, odnosno „još uvijek nije očigledno da držanje navedenog privremeno oduzetog vozila nije u skladu sa članom 65. stav 1. ZKP, jer u odnosu na ovo motorno vozilo nisu okončana predmetna vještačenja koja bi potvrdila da isto ne predstavlja predmet koji se po KZ ima oduzeti, odnosno da ne može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku [...]“. Prema mišljenju Suda BiH, činjenica da je predmet pod brojem S1 2 K 008245 12 K pravosnažno okončan, a da predmetno vozilo nije bilo „predmetom optuženja“ pa ni pravosnažne presude, nije od značaja za donošenje drugačije odluke. Upućujući na član 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Sud BiH ukazuje na nesmetano uživanje imovine može biti ograničeno u javnom interesu, kao i da je vozilo oduzeto jer može poslužiti kao dokaz i krivičnom postupku, a što je opravdano javnim interesom, ali u odnosu na vozilo nisu okončana vještačenja. Sud BiH je takođe ukazao na obavezu da se vodi računa o opravdanosti i potrebi daljnjeg oduzimanja vozila u daljnjem toku postupka.

7. Sud BiH je donio rješenje broj S1 2 K 002390 15 Kv 28, od 24. avgusta 2015. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelantice.

8. U obrazloženju rješenja Sud BiH navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se još uvijek ne može odlučivati o osnovanosti/neosnovanosti zahtjeva apelantice. Prema stavu vijeća žalbeni navodi nisu ukazali na drugačije stanje stvari. S tim u vezi Sud BiH podsjeća na naredbu za privremeno oduzimanje vozila koju je izdao sudija za prethodni postupak. Sud BiH, navodi dalje da je sporno da li je apelantica vlasnik vozila, imajući u vidu da je bezuspješno pokušano utvrditi porijeklo vozila. Dakle, nasuprot tvrdnji apelantice porijeklo motornog vozila i stvarni vlasnik još nisu utvrđeni. Pozivajući se na odredbe ZKP i konkretne činjenice u predmetu Sud BiH se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da nije u mogućnosti izvršiti povrat predmetnog vozila .

9. Sud BiH je ponovio da nije od značaja činjenica da je protiv Š.H. predmet pravosnažno okončan i da vozilo nije korišteno kao dokaz u tom predmetu, te ukazao na ograničenja prava na imovinu u skladu sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sud BiH navodi da je tačno da istraga u ovom predmetu traje duži vremenski period, ali sud ne može uticati na rad Tužilaštva i dužinu trajanja istrage.

10. Uz apelaciju, apelantica između ostalog dostavlja nalaz Vještačenja (od 28. avgusta 2015. godine), koje je MUP Kantona Sarajevo dostavio Sudu BiH, a iz kojeg proizilazi da broj šasije na vozilu koje je oduzeto od apelantice nije originalno fabrički utisnut.

11. Apelantica uz apelaciju dostavlja podneske kojim se odbraćala Tužilaštvu, kao i Sudu BiH, između ostalih podnesak u kojem navodi da će, obzirom da je bila savjestan posjednik navedenog vozila, a pri tome poduzela sve provjere kod nadležnog MUP-a, pokrenuti parnični postupak za naknadu štete protiv odgovornih lica za navedeni propust (podnesak apelantice od 30. novembra 2015. godine).

12. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, iz sadržaja apelacije jasno proizilazi da apelantica isključivo i samo osporava dužinu trajanja postupka pred Tužilaštvom. Apelantica je navela da jeTužilaštvo odgovorno, kao organ koji nije donio i nije okončao postupak, te je tražila da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Tužilaštva broj S1 2 k 002390 10 Krn i naloži Tužilaštvu hitno donošenje odluke po krivičnoj prijavi zavedenoj pod brojem S 1 2 k 002390 10 Krn. u predmetu .

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

15. Član 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

16. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka pred Tužilaštvom, u predmetu broj S 1 2 K 002390 10 Krn, za koji (u momentu podnošenja apelacije) navodi da još nije okončan i žali se zbog nedonošenja odluke „ni nakon 5 godina računajući od dana kada je postupak pokrenut“, odnosno na nerazumnu dužinu trajanja postupka po podnijetoj krivičnoj prijavi. Apelantica navodi da je „aktivno učestvovala u toku postupka pred tužilaštvom“, ali nije donijeta meritorna odluka jer je Tužilaštvo nedjelotvorno i narazumno, te se trajanje postupka može se staviti na teret Tužilaštvu, a ona nije doprinijela dužini trajanja postupka pred Tužilaštvom. Imajući u vidu navode iz apelacije, odnosno da apelatica osporava dužinu trajanja postupka pred Tužilaštvom, u predmetu u kojem apelantica nigdje nije navedena kao učesnik (isto ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije, kao ni odgovora Suda BiH i Tužilaštva), Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje, koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu Kantonalnog tužilaštva u predmetu S 1 2 k 002390 10 Krn, a ne zbog «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelantice. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku u kojem se odlučuje o krivičnoj optužbi protiv apelantice, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav

1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud napominje da je apelantica, u apelaciji, ukazala i na povredu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava na pristup sudu, te iz navoda apelacije proizilazi (mada nigdje nije konkretizovano) da apelantica zbog trajanja krivičnog postupka, za čije je svrhe oduzeto vozilo, nije u posjedu vozila za koje apelantica tvrdi da je vlasnik. Međutim, Ustavni sud naglašava da apelantica nije pred Ustavnim sudom osporila postupak, odnosno rješenja Suda BiH, kojim je odlučeno o njenom zahtjevu za povrat automobila (imovinskom pravu apelantice, koje spada u domen građanskih prava), niti naredbu kojom je odlučeno o privremenom odzimanju vozila i odluku po žalbi protiv iste. Nasuprot tome, apelantica je jasno predložila da Ustavni sud utvrdi povredu “prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva broj S1 2 k 002390 10 Krn“, kao i da Ustavni sud naloži Tužilaštvu da hitno donese odluku po krivičnoj prijavi zavedenoj pod brojem S1 2 k 00239010 Krn, ali u tom predmetu, kao što je navedeno u prethodnoj tački obrazloženja, apelantica nije učesnik u postupku.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5456/15 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio