Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/17 (A. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4506/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018.godine, u predmetu broj AP-4506/17, rješavajući apelaciju Anđelke Mihaljević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Anđelka Mihaljević protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 026216 16 Gž od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelka Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 026216 16 Gž od 12. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, pa je naloženo tuženom (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški) da apelantici „popravi štetu na način da istoj na ime vidova nematerijalne štete (na ime pravične naknade zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pravične naknade zbog pretrpljenih bolova, na ime pravične naknade zbog pretrpljenog straha)“, te na ime naknade troškova liječenja isplati određene novčane iznose, kao i da joj naknadi troškove postupka. U ostalom djelu, preko dosuđenog iznosa a do traženog, apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelantica pretrpjela povrede u prometnoj nezgodi u kojoj je drugi sudionik prometne nezgode upravljao motornim vozilom osiguranim kod tuženog, ali da je sporna visina štete, odnosno sporno je pitanje je li tuženi apelantici naknadio puni iznos štete. Nadalje, da sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i da ga smatra stručnim i objektivnim prema pravilima struke, te da sukladno njemu i orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda F BiH utvrđuje pravičnu naknadu štete za pretrpljene bolove, strah i duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti. Zatim, da je za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti od 3% pravičan iznos od 1.500,00 KM, s obzirom na trajanje i jačinu pretrpljenih bolova iznos od 480,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 320,00 KM. Nadalje, da utvrđeni iznosi odgovaraju posljedicama povrjeđivanja, tj. stupnju umanjenja životne aktivnosti, jačini bolova, straha i njihovom trajanju. Prvostepeni sud je istakao da s obzirom da ukupno utvrđena visina za navedene vidove nematerijalne štete iznosi 2.300,00 KM, te s obzirom da je tuženi izmirio nesporni iznos za sve vidove nematerijalne štete u visini od 2.000,00 KM, koje tuženi nije specificirao, da apelantici sukladno članu 200. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na iznos od još 300,00 KM na ime naknade po tom osnovu. Zatim, da apelantica potražuje i troškove liječenja, te budući da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je apelantica obavila više kontrolnih pregleda, te da je obavljala fizikalnu terapiju, da je ista morala imati materijalne troškove za prijevoz (kao i trošak ovratnika naveden u računu, kupljen na dan nezgode) pa joj se na ime ukupnih troškova liječenja dosuđuje iznos od 300,00 KM, sukladno članu 195. stav l. ZOO, a sve temeljem priloženih računa i po slobodnoj ocjeni sukladno članu 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prvostepeni sud je istakao da je troškove parničnog postupka dosudio apelantici u skladu sa čl. 386. st. 2. i čl. 387. ZPP, s obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i uspjeh u parnici.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nema mjesta apelantičinom prigovoru da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba člana 2. ZPP, te da je odlučio mimo postavljenog (smanjenog) tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sukladno nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda F BiH pravilno utvrdio da bi apelantici na ime svih vidova nematerijalne štete bilo realno utvrditi iznos od 2.300,00 KM, pa kada se od tog iznosa odbije nesporni iznos od 2.000,00 KM koji je tuženi ranije isplatio, dobije se pravilno utvrđeni iznos od 300,00 KM. Pored toga, da ne stoji navod žalbe da je prvostepeni sud apelantici dosudio manji iznos na ime troškova liječenja, s obzirom da apelantica nije prezentirala sve dokaze koji bi potvrdili opredijeljenu visinu troškova liječenja. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud apelantici ispravno dosudio troškove postupka srazmjerno uspjehu u postupku, sukladno čl. 386. st.2. u svezi sa čl. 387. ZPP-a, a u svezi sa odredbama Advokatske tarife, to je i apelantičin prigovor u odnosu na troškove postupka ocijenjen neutemeljenim, te kao takav odbijen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su povrijeđene odredbe ZOO-a, da su povrijeđene odredbe čl. 7. i 8. ZPP-a jer svi dokazi nisu dovedeni u uzajamnu i logičnu vezu, te da su pogrešno dosuđeni troškovi postupka prema uspjehu u sporu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman