Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4288/17 (I. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4288/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4288/17, rješavajući apelaciju Ismete Sabljaković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14),, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ismeta Sabljaković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 025348 16 Gž od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismeta Sabljaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 16. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 V 025348 16 Gž od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba (kao protupredlagateljice) podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je izvršena fizička dioba predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ukazo da je nakon identifikacije nekretnine na licu mjesta vještak geodetske struke sačinio prijedlog diobne osnove - Prijavni list ,,C‘ i skicu premjeravanja, te predložio diobni plan kojim je izvršio cijepanje na dvije parcele, a koje je označio kao kč. br. 260/1 Maćeša, njiva 4 klase površine 1408 m2 sa prijedlogom da se dodijeli predlagateljici i parcela kč. br. 260/4 Maćeša, njiva 4 klase površine 1408 m2, koja bi pripala apelantici. Takođe je navedeno da na prijedlog diobe predlagateljica nije imala primjedbi niti prigovora, a apelantica je prigovarala ovom prijedlogu i tražila da njoj pripadne k.č.260/01 bez da je dala razloge za takav zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zahtjev apelantice ocijenio neosnovanim i prihvatio nalaz vještaka i njegov prijedlog, imajući u vidu razloge koje je vještak dao, a to je da se radi o jednoj parceli koja ima pristup na planski put, da i svaka nova parcela ima pristup na planski put, a apelantica čak većom dužinom, s tim da predlagateljica ima parcelu uz dio koji bi joj pripao (kč. br. 260/3). Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud smatra da je opravdan zahtjev predlagateljice da joj pripadne parcela koja graniči sa njenom parcelom, prije svega radi ekonomičnosti posjedovanja i korištenja zemljišta. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je zbog toga prvostepeni sud i donio odluku da njoj pripada parcela kč. br.260/1, a apelantici parcela sada označena kao kč. br. 260/4. Kantonalni sud je naveo da su neosnavne apelantičine tvrdnje da je dio parcele koji je pripao predlagateljici vrijedniji od dijela parcele koji je njoj pripao. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelantica u toku postupka nije predlagala vještačenje po vještaku finsncijske struke radi utvrđenja vrijednosti nekretnine kao cjeline, niti dijelova kada se podijeli, a s obzirom na pogodnosti koje ima svaka parcela pojedinačno. Kantonalni sud je ukazo da te pogodnosti apelantica nije niti dokazala u toku postupka, odnosno nije na njih niti ukazivala te ih sud nije niti utvrđivao, dok se vještak izjasnio da se radi o istom bonitetu zemljišta i da svaka parcela ima pristup lokalnom putu, a površinski je svaka stranka dobila istu površinu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u pitanje kako je prvostepeni sud ocijenio dokaze, te da sudovi nisu detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje odluke. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantičine žalbe protiv prvostepenog rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljana rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedenei u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman