Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-539/18 (B. C.)
Odluka donesena 15. 02. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 539/18, rješavajući zahtjev Bojana Cvijana za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bojana Cvijana za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Lejla Čović, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo izvršenja kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Također, zatražio je da Ustavni sud prioritetno riješi njegovu apelaciju.
2. Presudom Suda BiH broj i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivična djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelima: a) razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33. KZ FBiH, u odnosu na tačku 3. izreke presude; b) ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 25. KZ RS, u odnosu na tačku 4. izreke presude; c) razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH u odnosu na tačku 6. izreke presude i dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384.KZRS, u odnosu na tačku 2. izreke presude, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
3. Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant i saoptuženi E.K., A.K., N.T., Lj.L., D.V. i M.R. obavezani su da solidarno plate oštećenoj “Privrednoj banci Sarajevo d.d.” Sarajevo iznos od 2.197.111,00 EUR-a, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH, važećem na dan uplate, na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, dok se sa ostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena upućuje na parnicu. Apelant je, skupa sa drugim saoptuženim, na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, čiju visinu će Sud BiH odrediti posebnim rješenjem.
4. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine djelomično je uvažena apelantova žalba pa je prvostepena presuda preinačena u tački 2. osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude na način da se u odnosu na apelanta, na osnovu člana 283. tačka e) ZKP BiH, za radnje i krivično djelo dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZ RS optužba odbija, pa je slijedom toga prvostepena presuda u odnosu na apelanta preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima: a) razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 33. KZ FBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude, b) ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 25. KZ RS, u odnosu na tačku 4. izreke presude, c) razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH u odnosu na tačku 6. izreke presude, za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu navedenog zakonskog propisa, uz primjenu odredaba čl. 39., 42. i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. U skladu sa članom 58. KZ BiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i to od 1. septembra 2009. do 3. novembra 2009. godine i od 12. septembra 2012. godine do 17. jula 2013. godine. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
5. Apelant se nalazi na izdržavanju kazne zatvora od 14. septembra 2016. godine u Kazneno-popravnom zavodu Zenica.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku, te da je osporena presuda utemeljena na nezakonitim dokazima što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanju i proizvoljne primjene materijalnog prava.
7. Apelant je u apelaciji zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji obrazlažući zahtjev time da je osporena presuda donesena na osnovu nezakonitog postupka u kojem su mu povrijeđena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te bi nastavkom izdržavanja kazne do donošenja odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava navedenih u apelaciji sa nesagledivim posljedicama.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život i pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i navodi da bi nastavak izvršenja osporene presude prije konačne odluke o apelaciji, dovelo do daljnjeg kršenja njegovih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda da bi izvršenje osporene presude dovelo do novih kršenja njegovih prava, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman