Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3386/17 (E. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3386/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3386/17, rješavajući apelaciju Enesa Brigića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Brigić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 023354 17 Gž od 7. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Brigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 7. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 023354 17 Gž od 7. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 023354 16 P od 28. aprila 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine) od 8. marta 2016. godine i 5. septembra 2016. godine.
2. Osim toga, apelant je 26. oktobra 2017. godine dostavio Ustavnom sudu Presudu Suda BiH broj S1 3 U 023349 17 U od 6. oktobra 2017. godine, kojom je uvažena apelantova tužba i poništeno Rješenje Ministarstva odbrane od 23. juna 2016. godine (koje je doneseno povodom apelantovog zahtjeva za pristup informacijama u vezi sa disciplinskim postupkom vođenim protiv apelanta) i predmet vraćen drugostepenom organu na ponovni postupak. Apelant je 11. januara 2018. godine dostavio Ustavnom sudu Rješenje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine broj UP II 16-15-04-34-5-23-2/17 od 7. novembra 2017. godine (kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Komandanta od 21. marta 2016. godine kojim je apelantu odbijen zahtjev za pristup informacijama) i Zaključak Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine broj UP I 16-15-12-03-16-100-3/17 od 30. oktobra 2017. godine (kojim je odbačen apelantov zahtjev za priznavanje prava na jednokratnu novčanu pomoć). Ustavni sud zapaža da osim što je dostavio naprijed navedene odluke, apelant ih nije posebno osporavao.
3. U obrazloženju prvostepene odluke, Sud BiH je naveo, između ostalog, da je apelant zaposlen kod tužene kao profesionalno vojno lice, te da je rješenjem od 17. novembra 2015. godine pokrenut uviđajni postupak protiv apelanta zbog povrede vojne discipline iz člana 6. tačka a) i c) Pravilnika o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku (u daljnjem tekstu: Pravilnik), nakon čega je tužena donijela rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta. Dalje, Sud BiH je naveo da je rješenjem od 8. marta 2016. godine apelant oglašen krivim jer je odbio izvršiti pismeno naređenje komandanta od 3. novembra 2015. godine kojim je naređena primopredaja materijalnih sredstava između apelanta, kao primaoca i kaplara D. K., kao predavaoca, na koji način je apelant počinio povredu vojne discipline – disciplinski prestup iz člana 6. tačka a) Pravilnika (neizvršavanje ili odbijanje izvršavanja komandi, odluka ili naredbi nadređenog i tačka c) samovolja u obavljanju službe ili dužnosti), pa mu je izrečena novčana kazna – smanjenje plate od 30% u trajanju od deset mjeseci. Takođe, Sud BiH je naveo da je rješenjem tužene od 5. septembra 2016. godine potvrđeno rješenje od 8. marta 2016. godine. S tim u vezi, ukazano je da je svjedok Z. K. u svom iskazu istakao da je apelant dobio naredbu od zapovjednika V logističke bojne potpore pukovnika M. H. da izvrši primopredaju materijalnih sredstava od D. K., a da je po saznanju ovog svjedoka apelant odbio naredbu pukovnika M. H., odnosno odbio preuzeti materijalno tehnička sredstva. Osim toga, ukazano je da je svjedok M. H. (komandant V logističkog bataljona komande logistike u Doboju), u svom iskazu istakao da je naredio primopredaju materijalnih sredstava koja je dužio D. K. sa ciljem da ta sredstva preuzme apelant, te je sačinio pismenu naredbu i uputio je apelantu, nakon čega je dobio akt od apelanta kojim ga obavještava da ne može izvršiti primopredaju iz razloga što ima obaveza navedenih u izvještaju. Isto tako, svjedok je naveo da je telefonom pozvao apelanta, ali da ni tada apelant nije bio spreman izvršiti naredbu, odnosno zadatak, pa je formirana komisija koja je izvršila primopredaju sredstava, dok je protiv apelanta podnesena disciplinska prijava. Prema tome, Sud BiH je zaključio da je odgovornost apelanta utvrđena na osnovu nespornih činjenica o ličnoj i individualnoj odgovornosti za konkretnu povredu vojne discipline, pa s obzirom da se radi o odnosima komandovanja unutar vojne formacije po hijerarhijskoj liniji, jasno je da je apelant počinio teži disciplinski prekršaj kada je odbio naredbu komandanta bataljona logistike.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Sud BiH je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud, na pravilno utvrđene relevantne činjenice, koje nisu dovedene u sumnju apelantovim žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja povrede vojne discipline – disciplinski prestup iz člana 6. tač. a) i c) Pravilnika, odnosno da su i pobijana rješenja tužene kojim je apelant oglašen krivim i izrečena mu disciplinska mjera – smanjenje plate od 30% u trajanju od deset mjeseci donesena u skladu sa Pravilnikom.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno ukazuje da nije jasno na osnovu kojih činjenica i dokaza je utvrđeno da je on počinio disciplinski prestup.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH, kako u obrazloženju prvostepene, tako i u obrazloženju osporene konačne odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio disciplinski prestup na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman