Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5568/17 (A. Š.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5568/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5568/17, rješavajući apelaciju Adnana Šljivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Šljivića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 194782 17 Kv 2 od 5. decembra 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Šljivića podnesena zbog loših uslova u pritvoru u Kazneno popravnom zavodu Mostar, te neopravdanog premještanja u drugu sobu pritvora, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Šljivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru u Kazneno popravnom zavodu Mostar, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 194782 17 Kv 2 od 5. decembra 2017. godine. Apelant je 8. januara 2018. godine dopunio apelaciju, ukazujući na loše uslove u pritvoru u Kazneno popravnom zavodu Mostar (u daljnjem tekstu: KPZ Mostar) i da je neopravdano premješten u drugu sobu pritvora.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 194782 17 Kv 2 od 5. decembra 2017. godine apelantu je (nakon potvrđivanja optužnice 4. decembra 2017. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i krivično djelo neovlaštena nabavka, držanje ili prodaja oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65. stav 1. tačka a) Zakona o oružju i municiji u Hercegovačko-neretvanskom kantonu) produžen pritvor i to iz pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, tako da mu pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže jednu godinu od potvrđivanja optužnice uz dalju dvomjesečnu kontrolu pritvora. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv navedenog rješenja može podnijeti žalba Kantonalnom sudu u Mostaru u roku od tri dana.

3. Iz stanja spisa proizlazi da je 22. decembra 2017. godine po naredbi Šefa odsjeka za poslove osiguranja pritvorenih osoba i objekata, zbog kršenja Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje mjere pritvora apelant premješten iz sobe broj 52 u sobu broj 57.

4. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 194782 17 K od 10. januara 2018. godine apelantu ukinut pritvor i da je apelant pušten na slobodu 10. januara 2018. godine.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant takođe smatra da su loši uslovi u pritvoru u KPZ Mostar i da je neopravdano premješten u drugu sobu zbog čega smatra da se nad njim vrši diskriminacija i da je došlo do kršenja odredaba člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Relevantni propisi

6. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 160.

Nadzor nad izvršenjem pritvora (1) Nadzor nad izvršenjem pritvora vrši predsjednik suda.

(2) Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi dužan je najmanje jednom u 15 dana da obiđe pritvorenike i ako nađe da je potrebno i bez prisustva sudskog policajca informisati se o tome kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se sa njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi dužan je da preduzme potrebne mjere da bi se otklonile nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak, odnosno sudija za prethodno saslušanje umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora.

(3) Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija odnosno predsjednik vijeća, nezavisno o nadzoru iz stava 2. ovog člana mogu u svako doba da obilaze pritvorenike, sa njima razgovaraju i od njih primaju pritužbe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 194782 17 Kv 2 od 5. decembra 2017. godine apelantu produžen pritvor, a da je apelant propustio da u skladu sa odredbama člana 151. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku podnese žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru protiv navedenog rješenje, čime nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu.

10. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su loši uslovi u pritvoru Kazneno popravnog zavoda Mostar, te da je neopravdano premješten u drugu sobu pritvora, zbog čega smatra da se nad njim vrši diskriminacija i da je došlo do kršenja odredaba II/3.b Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

11. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja u kontekstu navoda o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije, a zbog uslova u pritvorskim prostorima (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti broj AP 2602/12 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U navedenoj odluci Ustavni sud je, u situaciji kad apelant svoje pritužbe vezane za uslove u pritvoru nije uputio nadležnim organima shodno odredbama člana 46. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u BiH, predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeni stav korespondira i stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Šebalj protiv Hrvatske (vidi odluku Evropskog suda od 28. juna 2011. godine, aplikacija broj 4429/09) u kojoj je Evropski sud, također, zaključio da apelant, koji se žalio na kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije zbog loših uslova u zatvoru, nije iscrpio domaće pravne lijekove i Tako nije dao priliku domaćim vlastima da isprave situaciju kojoj prigovara pred Sudom, što je protivno načelu supsidijarnosti.

12. U konkretnom slučaju, budući da je bio nezadovoljan uslovima pritvora u KPZ Mostar, te premještajem u drugu sobu, apelant je imao mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 160. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, podnese pritužbu predsjedniku suda, što apelant nije učinio, čime nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu.

13. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanje od strane Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da se stoga apelacija ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5568/17 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio