Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3555/17 (G. Đ.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ostavina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3555/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3555/17, rješavajući apelaciju Gordane Đurić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Đurić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 O 214653 17 Gž od 17. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Đurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 O 214653 17 Gž od 17. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci (u dajnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 O 214653 15 O od 8. avgusta 2016. godine kojim je odlučeno da se neće raspravljati zaostavština iza P. Ć. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), koja je preminula 22. februara 2004. godine u Banjaluci.

2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je vođen ostavinski postupak iza ostaviteljice, koja je 22. aprila 2002. godine sačinila pismeni testament pred svjedocima i kojim je svu svoju nepokretnu imovinu (stan u Banjaluci i nekretnine u Slatini) ostavila testamentarnom nasljedniku – apelantkinji. Dalje, Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je ostaviteljica 4. septembra 2002. godine sačinila ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 5. septembra 2002. godine, kojim je ostaviteljica, kao primalac izdržavanja ostavila M. M., kao davaocu izdržavanja svoje nekretnine koje su obuhvaćene testamentom. Takođe, Okružni sud je naveo da je presudom Osnovnog suda od 21. januara 2011. godine (pravosnažna 10. februara 2012. godine) odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine naprijed navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju (prekinut ostavinski postupak iza ostaviteljice do okončanja parničnog postupka). Okružni sud je ukazao da je na osnovu podataka (dopis od 5. jula 2016. godine), koje je dostavila Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, PJ Laktaši utvrđeno da ostaviteljica nije evidentirana kao vlasnik i posjednik nekretnina na području Opštine Laktaši. Shodno navedenom, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da ostaviteljica na posjeduje imovinu koja bi bila predmet raspravljanja, imajući u vidu da ne posjeduje nepokretnosti na području opštine Laktaši, kao ni na području opštine Banjaluka, jer je ugovorom o doživotnom izdržavanju, koji je ostao na snazi, ostaviteljica stan u Banjaluci ostavila M. M., odnosno zaključenjem navedenog ugovora opozvala testament. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 105. Zakona o nasljeđivanju propisano da svako kasnije raspolaganje zavještaoca određenom stvari koju je bio nekome zavještao ima za posljedicu opozivanje zavještanja te stvari. Isto tako, Okružni sud je naveo da u smislu odredaba člana 121. Zakona o nasljeđivanju davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi, a momentom smrti primaoca izdržavanja stiče u svojinu imovinu koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, a čija predaja je odložena do smrti primaoca izdržavanja. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je testament sačinjen 22. aprila 2002. godine (dostavljanjem testamenta identične sadržine na kojem je ispravljen datum na 30. januar 2003. godine apelantkinja nije dokazala suprotno), te da je ugovor o doživotnom izdržavanju sačinjen 5. septembra 2002. godine, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ostaviteljica zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju opozvala testament u smislu odredaba člana 105. Zakona o nasljeđivanju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav ( 4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba Zakona o nasljeđivanju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3555/17 (G. Đ.) | Sudska praksa | Aktio