Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4611/15 (M. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4611/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4611/15, rješavajući apelaciju Mire Badžar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Badžar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048656 13 Rev od 8. jula 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048656 12 Gž od 23. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048656 08 P od 12. marta 2012. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mira Badžar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 16. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048656 13 Rev od 8. jula 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048656 12 Gž od 23. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048656 08 P od 12. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Milana Vujinovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Nade Kapetanović (u daljnjem tekstu: drugotužena), Zvonka Savića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Ranka Savića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), Vlade Savića (u daljnjem tekstu: petotuženi) i Radmile Soldat (u daljnjem tekstu: šestotužena – zajedno tuženi) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Prvotuženi je dostavio odgovor 17. januara 2018. godine, Vrhovni sud 18. januara 2018. godine, Okružni sud 22. januara 2018. godine, Osnovni sud 24. januara 2018. godine i drugotužena 25. januara 2018. godine. Trećetuženi, četvrtotuženi, petotuženi i šestotužena nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048656 08 P od 12. marta 2012. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o darovanju preciziran u presudi koji je zaključen 23. jula 2003. godine između apelantice i Ilije Savića (u daljnjem tekstu: pravni prednik od trećetuženog do šestotužene) i kojim je apelantica darovala pravnom predniku od trećetuženog do šestotužene svoj stan u Banjoj Luci preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan); zatim da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen 31. oktobra 2005. godine između pravnog prednika od trećetuženog do šestotužene i drugotužene preciziran u presudi čiji je predmet bio predmetni stan; da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključen 7. augusta 2007. godine između drugotužene i prvotuženog preciziran u presudi čiji je predmet bio predmetni stan, uz obavezu prvotuženog da preda apelantici predmetni stan u posjed slobodan od lica i stvari, s tim da se nalaže brisanje prava vlasništva prvotuženog na predmetnom stanu po osnovu ove presude i upis prava vlasništva u apelanticinu korist. Presudom je obavezana apelantica da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (među kojima je i apelanticin iskaz) utvrđeno da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu koji je i otkupila, te postala vlasnica stana; da je predmetni stan otkupila na način da je bila obavezana da plaća mjesečnu ratu od po 32,19 KM Fondu stanovanja Republike Srpske u roku od 20 godina; da je apelantica s pravnim prednikom od trećetuženog do šestotužene živjela godinama u vanbračnoj zajednici; da je apelantica ugovorom o darovanju od 23. jula 2003. godine poklonila predmetni stan pravnom predniku od trećetuženog do šestotužene koji je nakon toga otplatio preostali dio otkupne cijene stana; da je pravni prednik od trećetuženog do šestotužene predmetni stan prodao drugotuženoj 2005. godine, a pregovorima oko prodaje stana je prisustvovala i apelantica i dobrovoljno se iselila iz predmetnog stana nakon što je prodat; da je drugotužena nakon toga predmetni stan prodala prvotuženom 2007. godine koji se uknjižio kao vlasnik predmetnog stana i koji trenutno stan drži u posjedu; da se apelantica preselila u stan-garsonijeru čiji je vlasnik bio pravni prednik od trećetuženog do šestotužene; da su nakon smrti pravnog prednika od trećetuženog do šestotužene 2007. godine zaostavštinu iza njega naslijedili tuženi od trećetuženog do šestotužene, s tim da je četvrtotuženi naslijedio stan-garsonijeru u koji se apelantica bila preselila nakon što je predmetni stan prodan i u kojem živi i sada; da je taj stan evidentiran i dalje kao vlasništvo pravnog prednika od trećetuženog do šestotužene, a sve u dogovoru s tim tuženim; da apelantica u tužbi tvrdi da je niskog stepena inteligencije, što je pravni prednik od trećetuženog do šestotužene iskoristio i na prevaru od nje ishodio sporni ugovor o darovanju, pri čemu apelantica nije bila svjesna posljedica koje će po nju nastupiti zaključenjem tog ugovora, zbog čega smatra da je ugovor ništav.

7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da bi se ugovor zaključio potrebno je da se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora, a odredbama člana 28. stav 2. tog zakona da izjava volje za zaključenje ugovora mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Navedeno je da je članom 103. istog zakona propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Osnovni sud je naveo da iz ovih odredbi proizlazi da je za punovažnost ugovora, pored bitnih elemenata za taj ugovor, potrebno i postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za njegovo zaključenje jer odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača čini ugovor ništavim, koji kao takav ne proizvodi pravno djelovanje od njegovog zaključenja (ex tunc). Osnovni sud je obrazložio da je, imajući u vidu utvrđene činjenice predmeta, a posebno da je apelantica izvršila svoju obavezu iz predmetnog ugovora i da kao ugovorna strana nije tražila poništenje, raskid ili izmjenu ovog ugovora u smislu odredbi ZOO-a kada je saznala da je, kako tvrdi, prevarena i da je bila u zabludi, već je nesporno prisustvovala pregovorima oko prodaje predmetnog stana drugotuženoj i dobrovoljno se iselila iz predmetnog stana, onda, prema mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da je njena izjava volje prilikom zaključenja spornog darovnog ugovora učinjena slobodno i ozbiljno, pogotovo ako se uzme u obzir da je apelantica u to vrijeme već duže živjela u vanbračnim bliskim odnosima s pravnim prednikom od trećetuženog do šestotužene.

8. Dalje je navedeno da su sporni darovni ugovor svojeručno potpisale obje ugovorne strane, da je ovjeren u sudu, da je u cijelosti ispunjena zakonska forma za njegovo zaključenje, kao i da je ugovor realiziran, slijedom čega, prema mišljenju tog suda, apelantica ničim nije dokazala da ne postoje svi elementi za punovažnost tog ugovora, niti je dokazala da je bilo mana volje kod bilo koje od ugovornih strana. Prema obrazloženju Osnovnog suda, u smislu navedenog neosnovanim se ukazuju apelanticine tvrdnje da zbog ograničenih intelektualnih sposobnosti i njenog psihičkog stanja nije znala šta potpisuje i kakve posljedice sporni ugovor o darovanju proizvodi jer se iz dostavljene apelanticine medicinske dokumentacije ne može utvrditi njena poslovna nesposobnost ili ograničena poslovna sposobnost za preduzimanje ovih pravnih radnji, pogotovo što, prema obrazloženju tog suda, apelanticina medicinska dokumentacija nije izdata u periodu zaključenja spornog ugovora o darovanju nego tek 29. decembra 2010. godine. Pored toga, navedeno je da se neosnovanom ukazuje i apelanticina tvrdnja da ju je pravni prednik od trećetuženog do šestotužene prevario prilikom zaključenja spornog ugovora o darovanju jer je obećao da će sporni ugovor pocijepati kada mu apelantica isplati otkupnu cijenu koju je on isplatio. Pri tom je Osnovni sud istakao da je apelanticino pravo prema ugovornoj strani da zbog mana volje zahtijeva poništenje spornog ugovora prestalo prije podnošenja tužbe (29. jula 2008. godine) jer je do podnošenja tužbe istekao zakonski objektivni rok od tri godine nakon zaključenja ovog ugovora propisan članom 117. ZOO-a.

9. Osnovni sud je naveo da je također neosnovan i apelanticin navod da sporni ugovor o darovanju nije pravno valjan jer nije došlo do predaje u posjed predmetnog stana pravnom predniku od trećetuženog do šestotužene jer, kako je obrazložio taj sud, apelantica nije dokazala da on nije ušao u posjed ovog stana, pogotovo ako se uzme u obzir da je s apelanticom živio u vanbračnoj zajednici. Prema mišljenju tog suda, predaja u posjed predmetnog stana nije ni bitan element pravne valjanosti spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 048656 12 Gž od 23. oktobra 2012. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te zaključeno da ih prihvata i Okružni sud u cijelosti, zbog čega žalbu smatra neosnovanom.

11. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 048656 13 Rev od 8. jula 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je pravilan stav nižestepenih sudova da su sporni ugovor o darovanju, a slijedom toga i naknadno zaključeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, pravno valjani i da proizvode pravno djelovanje jer su zaključeni shodno relevantnim odredbama ZOO-a (član 26) i relevantnim odredbama Zakona o prometu nekretnina (član 9. stav 2. tog zakona), zbog čega je, prema mišljenju tog suda, irelevantno da li su ugovorne strane izvršile obaveze koje nastaju iz ugovora. Navedeno je da je u ovom predmetu apelantica tvrdila da je prilikom zaključenja ovog ugovora bilo mana volje na njenoj strani, odnosno da ju je pravni prednik od trećetuženog do šestotužene prevario, iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da navedeni ugovor nije ništav, već rušljiv. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 65. stav 1. ZOO-a propisano da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kada zabluda nije bitna, te da je članom 62. istog zakona propisano da se kod ugovora bez naknade bitnom zabludom smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ovakvom zakonskom odredbom ovlašten je poklonodavac da pobija ugovor o poklonu kada ga je potpisao u zabludi o motivu (pobudi), a ta zabluda je bila od odlučujućeg značaja za davanje poklona, ali sve ovo u roku od godinu dana od saznanja za rušljivost (član 117. stav 1. ZOO-a), s tim da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora (stav 2. istog člana). Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je apelantica propustila navedene rokove za pobijanje ugovora zbog mana volje jer to nije ni tražila nego je tražila da se utvrdi da su ugovori ništavi u smislu odredbi člana 103. ZOO-a.

12. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da su sudovi pogrešno ocijenili iskaz poimenično navedenog svjedoka i psihijatrijsku i psihološku procjenu apelanticinog stanja, s obzirom na to da iz, kako je obrazloženo, iskaza navedenog svjedoka, a i nalaza psihijatra i psihologa, proizlazi da je apelantica lice ograničene inteligencije, što, prema mišljenju tog suda, nije dovoljan razlog da se predmetni ugovor o darovanja smatra ništavim imajući uvidu da apelantica nije dokazala da u vrijeme njegovog zaključenja nije bila poslovno sposobna. Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta proizlazi da se apelantica do 29. decembra 2010. godine kada je urađena njena psihološka i psihijatrijska procjena nije ni javljala psihijatru niti psihologu niti su na bilo kakav način kod nje bili vidljivi problemi takve vrste. Prema obrazloženju, s obzirom na navedeno te da je apelantica sporni ugovor zaključila 2003. godine, prema mišljenju tog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala da je u vrijeme zaključivanja tog ugovora bila nesposobna za rasuđivanje. Konačno, navedeno je i da apelantica u reviziji pogrešno navodi da je istjerana iz predmetnog stana jer iz utvrđenih činjenica predmeta nedvosmisleno proizlazi da se ona dobrovoljno iselila iz predmetnog stana i preselila u garsonijeru koju treba, u dogovoru sa tuženim od trećetuženog do šestotužene, doživotno koristiti, što i čini. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je lice smanjenih intelektualnih sposobnosti i da je pravni prednik od trećetuženog do šestotužene iskoristio tu činjenicu i na prevaru joj uzeo stan obećavajući joj da će kad mu apelantica otplati novčani iznos koji je dao za otkup predmetnog stana pocijepati ugovor o darovanju, zbog čega smatra da je sporni ugovor, a nakon njega i svi ugovori koji su slijedili, ništavan. Navodi i da bi redovni sudovi došli do istog zaključka da su pravilno ocijenili provedene dokaze te da ne bi zaključili da je ona dobrovoljno zaključila sporni ugovor i iselila iz predmetnog stana. Apelantica smatra da sudovi nisu dali pravilnu ocjenu svakog od provedenih dokaza, niti su uzeli u obzir da iz iskaza poimenično navedenih svjedoka proizlazi da je u spornom stanu živjela sama dok nije istjerana iz stana. Smatra i da je nedvosmisleno dokazala da je ugovor zaključen bez njene dobre volje, te da, suprotno zaključcima redovnih sudova, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa proizlazi da je smanjene inteligencije i da pri tom nije bitno što taj nalaz datira iz 2010. godine a ne 2003. godine kada je sporni ugovor zaključen, te da je činjenica da su anksioznost i tjeskoba vidljive i iz iskaza svjedoka. Također navodi da sporni ugovor nikada nije realiziran jer pravni prednik od trećetuženog do šestotužene nikada nije ušao u posjed predmetnog stana, što samo po sebi, prema njenom mišljenju, taj ugovor čini nepostojećim, a sama činjenica da se upisao kao vlasnik ne predstavlja dokaz valjanosti ugovora, već samo legalizaciju prevare. Zbog toga smatra da joj je prekršeno i pravo na dom jer je na silu istjerana iz stana čija je vlasnica. Smatra i da je bila u neravnopravnom položaju s tuženim i da su sudovi prema njoj postupali pristrano jer je supruga jednog od tuženih visokopozicionirana u sudskom sistemu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je apelacija neosnovana jer apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima niti jednim dokazom nije učinila vjerovatnim svoje tvrdnje.

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

16. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da je apelacija neosnovana.

17. Prvotuženi je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da su usmjereni isključivo ka odugovlačenju postupka i remećenju njegovog prava na mirno stanovanje.

18. Drugotužena je navela da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke te da je stan kupila na osnovu ispravne dokumentacije, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Član 28. stav 2.

2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 62.

Kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze.

Član 65. st. 1. i 2.

1)Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u nameri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

2)Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahteva naknadu pretrpljene štete.

Član 103.

1)Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Član 112. stav 1.

1)Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

Član 117.

1)Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

2)To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048656 13 Rev od 8. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje ništavosti ugovora o darovanju koji je apelantica zaključila s pravnim prednikom od trećetuženog do šestotužene, kao i ugovora koji su nakon toga zaključeni, čiji je predmet bio predmetni stan, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova koji su na sve tri instance odbili njen tužbeni zahtjev u cijelosti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev za proglašavanje ništavim ugovora o darovanju čiji je predmet bio predmetni stan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je citiranim odredbama čl. 103. i 111. ZOO-a propisano šta se smatra ništavim a šta rušljivim ugovorom. Iz stanja predmetnog spisa, u vezi s navedenim, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica u tužbenom zahtjevu i u postupku pred tim sudovima pozivala na postojanje mana volje prilikom zaključenja spornog darovnog ugovora i prevaru pravnog prednika od trećetuženog do šestotužene i zbog toga tražila da redovni sudovi utvrde da je sporni darovni ugovor (a samim tim i nakon njega zaključeni kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio predmetni stan) ništav, umjesto da je tražila da se ugovor proglasi rušljivim, što je mogla učiniti blagovremeno podnesenom tužbom. Pri tom su redovni sudovi utvrdili da apelantica u toku postupka niti jednim provedenim dokazom nije uspjela dokazati (čl. 7. i 8. ZPP) da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila poslovno nesposobna odnosno nesposobna da shvati posljedice zaključenja tog ugovora, da je dobrovoljno napustila predmetni stan i učestvovala u pregovorima oko njegove prodaje, te se preselila u stan pravnog prednika od trećetuženog do šestotužene u kojem i sada živi shodno dogovoru sa tim tuženima.

32. Dovodeći u kontekst utvrđeno činjenično stanje i navedene zaključke redovnih sudova sa citiranim odredbama ZOO-a i ZPP, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su navedeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo niti je apelantica ovakve zaključke redovnih sudova svojim navodima dovela u pitanje. Osim toga, iz prezentiranih činjenica predmeta ne proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do narušavanja principa jednakosti stranaka u postupku pred redovnim sudovima niti da su redovni sudovi postupali pristrano. Također, suprotno apelanticinim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi ocijenili dokaze na apelanticinu štetu, da nisu proveli sve dokaze relevantne za donošenje odluka ili da nisu svaki dokaz ocijenili ponaosob i međusobno povezane, niti je apelantica u apelacionim navodima ponudila prihvatljive argumente u smislu dokazivanja ovih svojih tvrdnji. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su osporene presude u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, zbog čega su apelanticini navodi neosnovani.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. Navode o kršenju ovih prava apelantica vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud zapaža i da iz provedenih dokaza, kako je već ranije rečeno, proizlazi da je apelantica dobrovoljno napustila predmetni stan, čime je izgubila faktičku vezu sa spornim stanom, koja bi bila takve prirode i intenziteta da bi se taj stan mogao smatrati njenim domom, te je na taj način sporni stan prestao biti njen dom. Apelantica se, kako su utvrdili redovni sudovi, nakon dobrovoljnog napuštanja predmetnog stana preselila u drugi stan (vlasništvo poklonoprimca odnosno njegovih nasljednika) u kojem i danas živi i koji prema svim činjenicama predmeta predstavlja njen dom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra i ove apelanticine navode neosnovanim.

VIII.Zaključak

35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev da se sporni ugovor o darovanju (a slijedom toga i kupoprodajni ugovori zaključeni nakon tog ugovora) proglasi ništavim budući da apelantica niti jednim argumentom ili dokazom koji je provela u postupku nije dovela u pitanje zaključke redovnih sudova.

36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kada je apelantica dobrovoljno napustila predmetni stan i preselila se u drugi.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4611/15 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio