Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4419/17 (Z. K., Z. K., M. L., I. H., B. P., B. M., I. A. i M. Z.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4419/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4419/17, rješavajući apelaciju Zorana Karlović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zoran Karlović, Zvonimir Kukić, Marinko Ljoljo, Ivan Harak, Bosiljko Pranić, Berislav Mijić, Ivica Azinović i Marica Zelenika protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 019955 17 Rev od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Karlović, Zvonimir Kukić, Marinko Ljoljo, Ivan Harak, Bosiljko Pranić, Berislav Mijić, Ivica Azinović i Marica Zelenika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 25. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 019955 17 Rev od 11. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da im na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti usljed nehumanog tretmana u logoru, te nematerijalne štete zbog dana provedenih u logoru isplate određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti, kao pripadnici HVO zarobljeni od strane Armije Republike BiH, te da su zatočeni u Muzeju u Jablanici, gdje su ostali do razmjene. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno da je istaknuti prigovor zastare potraživanja trebalo riješiti primjenom odredaba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Vrhovni sud je podsjetio da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da se citirana odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Vrhovni sud je ukazao da se apelanti, na okolnosti postojanja krivične presude, pozivaju na presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 008494 12 Krl, kojom je N. B. nepravosnažno osuđen jer je mučio ratne zarobljenike zatočene u objektu „Muzej – Bitka na Neretvi“ u Jablanici i prema njima nečovječno postupao. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se apelanti tek u reviziji pozivaju na krivičnu presudu, odnosno da pred nižestepenim sudovima nisu tvrdili da su kao oštećeni navedeni u izreci te krivične presude, tako da u konkretnom slučaju nisu dokazali postojanje osuđujuće krivične presude. Prema tome, Vrhovni sud je naglasio da se privilegovani rok zastare iz odredaba člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela, zbog čega se na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. S obzirom da je šteta po apelante nastala u toku rata i da početak roka zastarjelosti teče od 23. decembra 1996. godine (kao datuma kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu), te imajući u vidu da je tužba podnesena 28. avgusta 2008. godine, zaključeno je da su potraživanja apelanata zastarjela, iz razloga što je protekao i subjektivni i objektivni rok propisan odredbama člana 376. ZOO.
Apelacioni navodi
3. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare propisan odredbama člana 377. stav 1. ZOO, te ukazuju da ne podliježe zastari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Suštinski, apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO kojima je regulisana zastarjelost potraživanja. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se pozivaju u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO kojima su propisani rokovi zastare za potraživanje naknade štete.
7. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman