Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4519/17 (A. N.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4519/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4519/17, rješavajući apelaciju Aleksandre Nagradić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aleksandra Nagradić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 038931 14 Rsž od 23. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandra Nagradić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 038931 15 Rev od 20. septembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Rs 038931 14 Rsž od 23. decembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbačena je apelantičina tužba kao neblagovremena u odnosu na primarni tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi da je nezakonito Rješenje o otkazu Ugovora o radu od 23. septembra 2011. godine, Rješenje o ispravci i dopuni Rješenja o otkazu ugovora o radu od 27. septembra 2011.godine i Odluka tuženog (Dom zdravlja „Derventa“) od 13. oktobra 2011. godine, te da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove specijaliste oftalmologa sa punim radnim vremenom.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je odbacio kao neblagovremen apelantičin primarni tužbeni zahtjev. Naime, da je odredbom člana 118. stav 2. Zakona o radu propisano da radnik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Nadalje, da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela tužbu protiv tuženog 12. oktobra 2012. godine, radi isplate otpremnine, da je zatim pismenim podneskom od 23. novembra 2012. godine apelantica tužbenim zahtjevom tražila da prvostepeni sud usvoji primarni tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se utvrdi da joj je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog na osnovu Rješenja o otkazu Ugovora o radu od 23. septembra 2011. godine, Rješenje o ispravci i dopuni Rješenja o otkazu ugovora o radu od 27. septembra 2011. godine i Odluke od 13. oktobra 2011. godine, da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove specijaliste oftalmologa sa punim radnim vremenom itd.), a dok je ranije podneseni tužbeni zahtjev (od 12. oktobra 2012. godine) za isplatu otpremnina, postavljen kao eventualni tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da je sud u postupcima zbog povrede prava iz radnog odnosa dužan po službenoj dužnosti voditi računa prvo o blagovremenosti podnesene tužbe, jer je zakonom propisan prekluzivni rok za podnošenje iste, pa da je prvostepeni sud prvo odlučivao o blagovremenosti podnesene tužbe, te shodno naprijed navedenoj odredbi člana 118. stav 2. Zakona o radu našao da je apelantičin primarni tužbeni zahtjev neblagovremen. Naglašeno je, da je posebno prvostepeni sud imao u vidu da je apelantici prestao radni odnos 16. oktobra 2011. godine, te da se taj dan može smatrati kao konačan dan saznanja za povredu prava. Navedeno podrazumijeva da od narednog dana tj. od 17. oktobra 2011. godine, počinje teći rok za podnošenje tužbe u smislu odredbe člana 118. Zakona o radu, kao i da je krajnji rok za podnošenje tužbe 17. oktobar 2012. godine, u pogledu cjelokupnog primarnog zahtjeva apelantice, a da je isti podnesen 23. novembra 2012. godine, dok je tužbeni zahtjev za isplatu otpremnina (kasnije formulisan kao eventualni) blagovremen, imajući u vidu da je podnesen sudu 12. oktobra 2012. godine. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da je blagovremeno pokrenula postupak za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, odnosno da je tužbu podnijela 12. oktobra 2012. godine, a da je svojim naknadnim podnescima svoj zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa samo uređivala. Takođe opširno navodi da je nesporno i dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman