Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/17 (A. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Doživotno izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4537/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4537/17, rješavajući apelaciju Adnana Malkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Malkić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 023788 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Malkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 023788 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen između apelantovog prednika V. M. (u daljnjem tekstu: V. M.), kao primaoca izdržavanja i tuženog (S. H.) kao davaoca izdržavanja.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da su V. M., kao primalac izdržavanja i tuženi, kao davalac izdržavanja, 13. januara 2012. godine zaključili Ugovor ovjeren kod notara, da su se tim ugovorom obavezali da tuženi preuzme brigu nad primaocem izdržavanja, a V. M. da nakon smrti ostavi davaocu izdržavanja u vlasništvu i posjed nekretnine i pokretne stvari pobliže navedene u tom ugovoru. Nadalje, da je prije sačinjavanja predmetnog Ugovora, notar angažovao psihologa M. D. da sačini nalaz i mišljenje o sposobnosti V. M. da zaključi Ugovor, odnosno da li je isti u mogućnosti da shvati značaj i posljedice navedenog pravnog posla, te da iz nalaza i mišljenja tog psihologa jasno proizlazi da je V. M. bio sposoban da zaključi predmetni Ugovor. Zatim, da je V. M. umro 28. februara 2012. godine i da se tuženi, po osnovu navedenog Ugovora upisao u javnim knjigama. Takođe je navedeno, da je u toku postupka provedeno vještačenje po vještaku neuropsihijatru dr V. K., a na osnovu medicinske dokumentacije za V. M., ishođene nakon što je isti zaključio predmetni Ugovor i da iz nalaza i mišljenja tog neuropsihijatra, proizlazi da V. M. nije bio sposoban da zaključi predmetni Ugovor. Vrhovni sud je naveo da sposobnost za rasuđivanje podrazumijeva duševno stanje u kojem je određeno lice sposobno da shvatiti prirodu i pravni značaj svojih postupaka, pa da je stoga za uspjeh u konkretnoj parnici apelant bio u obavezi da dokaže da njegov prednik nije bio sposobno da zaključi predmetni Ugovor, jer u momentu sačinjavanja istog nije imao sposobnost da rasuđuje, tj. da shvatiti prirodu i pravni značaj svojih postupaka. Međutim, da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa M. D. jasno proizlazi da je neposredno prije zaključenja predmetnog Ugovora obavio razgovor sa V. M., da je razgovor trajao oko sat i po vremena, da je V. M. bio prilično iscrpljen teškim oboljenjem želuca, da je teško govorio, ali da je bio orijentisan i svjestan, o čemu najbolje svjedoči rečenica ,,ne mogu H. (tuženom) vratiti sve što je najbolje učinio za mene i kada mu sve poklonim, toliko je zaslužio”. Stoga, da je slijedom tako obavljenog razgovora zaključio da je V. M. bio sposoban da zaključi Ugovor, jer je bio sposoban da shvati značaj i posljedice takvog pravnog posla, slobodno izražavajući svoju volju. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da apelant nije dokazao da je njegov pravni prednik bio nesposoban za rasuđivanje prilikom zaključenja predmetnog Ugovora, te da nije mogao da shvati značaj i posljedice predmetnog pravnog posla. Nadalje, da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori, da psiholog nije mjerodavan stručnjak da se izjasni o sposobnosti rasuđivanja za zaključenje predmetnog Ugovora, već da to može da uradi samo ljekar neuropsihijatar. Naime, da je takav revizioni prigovor neprihvatljiv, jer iz nalaza i mišljenja psihologa M. D., te njegovog iskaza prilikom saslušanja u toku postupka, jasno i nedvosmisleno proizlazi na koji način i primjenom kojih pravila struke je isti došao do zaključka da je V. M. bio sposoban da zaključi predmetni Ugovor (kao i da se radi o vještaku Zavoda za liječenje „Jakeš", Kabinet za kliničku psihologiju, sa dugogodišnjim iskustvom i stručnim zvanjem diplomiranog psihologa, magistra medicinskih znanosti iz područja medicine sa liste vještaka psihološke struke), te da je činjenica da apelant, na osnovu nalaza i mišljenja ljekara neuropsihijatra V. K., nije dokazao da je njegov prednik bio nesposoban za rasuđivanje prilikom zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, da kod nespornih činjenica, da je vještak neuropsihijatar dr V. K. dao nalaz i mišljenje o nesposobnosti V. M. da zaključi predmetni Ugovor na osnovu medicinske dokumentacije, ishođene nakon što je isti zaključio predmetni Ugovor, da nema sumnje da su pravilno postupili nižestepeni sudovi, kada na osnovu takvog nalaza i mišljenja nisu cijenili sposobnost V. M. da zaključi predmetni Ugovor, jer je za odluku o zahtjevu apelanta bitno stanje rasuđivanje V. M. u momentu zaključenja predmetnog Ugovora. Naglašeno je da to tim prije, što se medicinska dokumentacija, na osnovu koje je vještak neuropsihijatar dr V. K. dao nalaz i mišljenje o nesposobnosti M. V., tiče njegove osnovne bolesti, teškog oboljenja želuca.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, da su suprotno medicinskoj dokumentaciji i nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra zaključili da je apelantov prednik bio sposoban zaključiti predmetni Ugovor. Apelant je takođe naveo da je opšte poznato i da je stav sudske prakse u brojnim odlukama, da mišljenje o sposobnosti nekog lica za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima, o duševnoj poremećenosti i uračunljivosti, pa i o sposobnosti za zaključenje ugovora, daje samo i jedino vještak neuropsihijatar ili vještak psihijatar, a nikako vještak psiholog. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/17 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio