Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-652/18 (PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-652/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018.godine, u predmetu broj AP-652/18, rješavajući apelaciju PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 080036 16 Pžp od 1. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edžerija Trejić, advokat iz Bihaća, podnio je 30. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 080036 16 Pžp od 1. decembra 2017. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odgoditi izvršenje Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 080036 16 Pr od 31. marta 2017. godine (koje je potvrđeno osporenom odlukom) do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 25. alineja 14. Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da je relevantno činjenično stanje utvrdio uvidom u zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 12. maja 2016. godine, kao i izjavu svjedoka federalnog farmaceutskog inspektora J. B., koji je pred tim sudom na jasan i precizan način naveo da je kritične prilike, prilikom inspekcijskog nadzora u sjedištu pravnog lica (apelanta) utvrdio i zapisnički konstatovao da subjekt nadzora ne ispunjava uvjete u pogledu ažurnog vođenja evidencije i izvještavanja u svom radu. Naime, da je od strane svjedoka inspektora utvrđeno da postoje neslaganja u smislu prisustva pripravaka određenih lijekova u samoj apoteci i da se broj tih pripravaka i datuma ne podudaraju sa laboratorijskim dnevnikom, odnosno evidencijom koja u skladu sa zakonom, po izjavi svjedoka, mora biti ažurna i tačna a što je svjedok decidno opisao u zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru. Nadalje, da je nespornu činjenicu da je zapisnik o inspekcijskom nadzoru potpisan od strane zakonske zastupnice S. M. i A. A. vlasnice okrivljenog pravnog lica (apelanta) i da na isti zapisnik nisu ulagane pismene primjedbe u zakonom propisanom roku, pa je Općinski sud ocijenio da zapisnik o inspekcijskom nadzoru ima svojstvo javne isprave i kao takvog ga je prihvatio kao nesporan dokaz u konkretnom prekršajnom postupku. Takođe je kao nespornu činjenicu utvrdio da je u zapisniku o inspekcijskom nadzoru, u nalazu istog, navedeno utvrđeno činjenično stanje i opis utvrđenog prekršaja, da je inspektor svojim inspekcijskim nadzorom konstatovao i utvrdio da je došlo do određenih nedostataka, koje je i sam u svom svjedočenju kao stručno lice naveo kao teže nedostatke, odnosno teže prekršaje da se u laboratorijskom dnevniku navedeni podaci ne slažu sa stanjem u samoj apoteci.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 12. maja 2016.godine sačinjen od strane inspektora J. B., koji je u konkretnoj situaciji postupao bez zakonskog ovlaštenja. Naime, da je uvidom u rješenje o postavljenju državnog službenika Federalne uprave za inspekcijske poslove, utvrđeno da se J. B. postavlja na radno mjesto Federalni farmaceutski inspektor u Federalnom inspektoratu zdravstva Federalne uprave za inspekcijske poslove sa 9. martom 2015. godine. Stoga, da apelantova tvrdnja da službena osoba J. B. nije imala svojstvo Federalnog farmaceutskog inspektora, a samim tim da u skladu sa odredbom člana 63. Zakona o apotekarskoj djelatnosti u F BiH nije bio ovlašten da vrši inspekcijski nadzor je proizvoljna i neargumentovana i očito sračunata sa namjerom da se apelant oslobodi prekršajne odgovornosti. Zatim, da ne stoje niti apelantovi žalbeni prigovori da je postupajući inspektor pored rješenja o postavljenju morao imati i potvrdu o uspješnosti - certifikat, kako je to propisano odredbom člana 37. tačka 6 i 7. Zakona o inspekcijama F BiH. Naime, da sama činjenica da je pomenutom zakonskom odredbom propisano da je obavljanje inspekcijskih poslova podložno provjeri o uspješnosti u radu, da ni u kom slučaju apriori ne upućuje na zaključak da bi inspektori kao ovlaštene osobe mogli obavljati svoju dužnost i vršiti inspekcijski nadzor, da bi morali imati certifikat o uspješnosti na radu. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prilikom obavljanja i inspekcijskog nadzora nisu napravljeni nikakvi propusti od strane postupajućeg inspektora, da se isti predstavio akreditacijskom značkom, da je ček lista sastavni dio naloga za inspekcijski nadzor, da sadrži preko 300 pitanja i da je standardna za sve apoteke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je predmetni nadzor mogao vršiti samo farmaceutski inspektor, a da se postupajući inspektor predstavljao kao federalni zdravstveni i sanitarni inspektor, koji u trenutku vođenja inspekcijskog nadzora nije imao nalog za inspekcijski nadzor, te koji niti nakon primjedbi datih na zapisniku o inspekcijskom nadzoru nije predočio pravomoćno rješenje o postavljanju, pa da se isti nije ni mogao legitimitisati kao federalni farmaceutski inspektor. Apelant je također naveo da je Kantonalni sud u drugim predmetima, povodom identične situacije, drugačije odlučivao. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravne propise (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-652/18 (PZU Apoteka "Europharm" iz Bihaća) | Sudska praksa | Aktio