Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4552/17 (G. N.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4552/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4552/17, rješavajući apelaciju Gorana Novakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Novaković protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 053751 17 Pžp od 17. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banje Luke, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 053751 17 Pžp od 17. avgusta 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 39. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju, u vezi sa članom 2. i 10. Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca, konvertibilnih maraka, čekova i hartija od vrijednosti, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera djelimičnog oduzimanja predmeta prekršaja – novca u iznosu od 40.000,00 eura.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da se apelantov branilac izjasnio da apelant prihvata odgovornost za prekršaj koji je učinio, da je istakao da je apelant neuko fizičko lice u pogledu pravnih propisa BiH jer dugi niz godina živi u Holandiji, te je predložio da sud u dokaznom postupku izvrši uvid u ugovor o radu apelanta, te uvid u izvod iz banke za N. A. iz kojeg se može vidjeti da se radi o pozajmici i saslušanje svjedoka N. A.. Zatim, da je apelantov branilac predložio da sud odgodi usmeni pretres jer predloženi svjedok N. A. nije mogao pristupiti usmenom pretresu što je sud odbio, jer je apelant na vrijeme obaviješten o usmenom pretresu, a prilikom slanja poziva apelant je upozoren da na usmeni pretres može pozvati i obezbijediti prisustvo svojih svjedoka, te predložiti izvođenje i drugih dokaza. Prvostepeni sud je istakao da kako apelantov branilac sudu nije priložio dokaz o opravdanosti odsustva svjedoka, da sud nije odložio usmeni pretres, a izvedeni su drugi predloženi dokaz radi odlučivanja o izricanju zaštitne mjere. Zatim, da apelant na usmenom pretresu nije izveo dokaze iz kojeg bi se vidjelo porijeklo novca. Naime, da je apelant sudu na uvid dostavio izvod prometa računa N. A. i ugovor o kratkoročnoj pozajmici između N. A. i apelanta, te izjavu N. A., ali da se iz ugovora ne vidi da je apelant preuzeo navedena novčana sredstva niti da se iz izvoda „Unicredit banke“ na ime N. A. vidi da su predmetna novčana sredstva uplaćena na račun apelanta, osim što je sud utvrdio da se radi o izvodu prometa računa N. A..
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 191. stav 5. Zakona o prekršajima RS propisano da ako okrivljeni prihvati odgovornost za prekršaj na usmenom pretresu, može se žaliti samo u pogledu izrečene sankcije. Naime, da iz te zakonske odredbe proizlazi, a kako je apelant u prisustvu svog branioca prihvatio odgovornost za predmetni prekršaj pred prvostepenim sudom, da isti nije mogao izjaviti žalbu zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega taj sud nalazi da je žalba u tom pravcu nedozvoljena. Zatim, da ispitujući odluku o zaštitnoj mjeri, da je prvostepeni sud pravilno apelantu izrekao zaštitnu mjeru u skladu sa odredbom člana 61. stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o deviznom poslovanju, kojom odredbom je imperativno propisano izricanje zaštitne mjere oduzimanje predmeta koji je predmet prekršaja. Naime, da je u konkretnom slučaju, prvostepeni sud apelantu izrekao djelimično oduzimanje predmeta prekršaja, navodeći da je članom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o iznošenju i unošenju efektivnog stranog novca, konvertibilnih maraka, čekova i hartija od vrijednosti (“Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/17) propisano da rezident - fizičko lice može u putničkom prometu sa inostranstvom iznositi efektivni strani novac ili čekove do iznosa protivvrijednosti strane valute 10.000 evra. Zatim, da je, u skladu sa članom 4. Krivičnog zakona Republike Srpske, na učinioca primijenio blaži propis, te izrekao zaštitnu mjeru djelimičnog oduzimanja predmeta prekršaja, imajući u vidu da je članom 3. Uredbe propisano da rezident-fizičko lice može u putničkom prometu sa inostranstvom iznositi efektivni strani novac ili čekove do iznosa protivvrijednosti strane valute 2.500 evra, a koji propis je važio u vrijeme činjenja prekršaja. Okružni sud je istekao da kako apelant u konkretnom slučaju, prilikom izlaska iz Bosne i Hercegovine na graničnom prelazu, nije prijavio carinskom organu iznošenje efektivnog stranog novca u određenom iznosu (što čini obilježje prekršaja koji mu se stavlja na teret, a što apelant i ne spori), da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu, uz novčanu kaznu, izrekao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta koji su bili upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, a koju mjeru zakon predviđa kao obaveznu za predmetni prekršaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da mu je nezakonito izrečena zaštitna mjera oduzimanja novca u iznosu od 40.000,00 Eura, kao i da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelant, između ostalog, navodi da izjava N. A. nesumnjiv dokaz, koji je ovlašteni organ mogao osporavati a nije, pa da se imala uzeti kao potpuno istinita. Apelant takođe navodi da je trebao prvostepeni sud dozvoliti da se odgodi ročište kako bi se saslušao navedeni svjedok N.A., pa pošto to nije dozvolio da je došlo i do povrede odredbi prekršajnog postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman